Bauk/IV
| ← III | Bauk autor: Ulderiko Donadini |
V → |
Podveče jednog vrućeg ljetnog dana uđem u jednu kavanicu na periferiji tog grada, punu dima, vojnika, čikova, mlačica pive, sa popljuvanim podom i sa zadimljenim stijenama, na kojima su visile neke stare reklame.
Ušao sam, premda sam znao da časnicima nije dopušteno ići u tu kavanu. Prije toga lutao sam jedno dva sata po najvećem sunčanom žaru prostranim ulicama, išao uz obalu skoro presušene rijeke što je tekla kraj grada, i znoj što mi je puzao po tijelu, zapah i smrad koji se dizao od hrpa smeća, što su ga onuda istovarivali i igličasti sjaj razbitog stakla, koje se odsvuda iz prašine blještalo, sve me to tako raspoložilo da mi se onaj čas činilo posve svejedno kuda ulazim.
Vojnici su, začuđeni, uz veliki štropot poskakali sa stolica i ukočili se, a ja sam ni ne gledajući ih i ne odzdravljajući im išao u kut i naručio čašu malina.
Neko vrijeme bilo mi je ipak neugodno i gledao pred sebe, na zemlju, a onda, kad mi se učinilo da me više nitko ne gleda, i opet se digao žamor, počeo sam se razgledavati po kavani i opazim za kasom djevojku u crvenoj bluzi što je, podbočivši se objema rukama, čitala knjigu. U onom času, kad sam pogledao prema njoj, podigla je glavu, pogledala ravno prema meni i, opazivši me nasmiješila mi se razbludnim posmijehom od kojega sam se sav opio, a neću ga nikad zaboraviti, kao ni njezinih velikih crnih očiju i onih usnica što sam ih još u istom času htio da pritisnem na svoje, ispijam ih, grizem i ljubim bez kraja.
Ti ne znaš, Toinette, što znači nakon godinu i po ovakva djevojka u ovako prokletom gradu.
Pogleda me još jedanput, i više se nisam mogao savladati i, proturavši se kroz stolove, došao sam do nje sav crven i zbunjen.
Pružila mi je odmah svoju malu bijelu ruku, i ja nijesam mogao da je ne poljubim, premda mi to kao časniku nije dolikovalo.
Kad sam je pitao za ime, nasmijala se porugljivo i rekla mi da je zovu Crvena.
Ja ne znam govoriti i slab sam govornik, ali onda sam našao takvih riječi koje su me samog iznenadile. Ona se podbočila jednom rukom i činilo se kao da je moje riječi veoma zanimaju, a kraj toga me je neprestano gledala svojim sjajnim očima, koje su u isti čas bile koketne i pronicave, privlačile i odbijale, obećavale sve i ništa.
Ne, Toinette, nikad nisam ljubio tu ženu, ali ona je mogla sa mnom raditi sve što je htjela. Drhtao sam udišući miris što je strujio od njezine crvene bluze i gledajući one linije, koje su mogle da zalude i najprebirljivijeg uživača. Htio sam tisuću ruku da ih sve za njom ispružim i dotičem svaki komadić njezina tijela.
Rekao sam joj da ću je ove noći, kad se zatvori kavana, čekati na promenadi.
Obećala mi je da će doći.
Izašao sam kao preporođen, ali baš taj čas sreo sam našeg majora, kojega sam poznavao kao zlobnog starkelju, koji je pomoću raznih crnih masti i pomada skrivao godine i još uvijek se vrzao oko žena. Onda još nisam znao da je podržavao ljubavni odnošaj s Crvenom.
Kad me je opazio, najprije kao da se začudio, onda namrštio i nekako oklijevajući digao je ruku da mi ozdravi.
Mene je to smelo, ali samo načas. Misao na Crvenu rastjerala je sve neugodne osjećaje. Činilo mi se kao da letim nekoliko stopa nad pločnikom. Nisam mogao a da ne mislim na nju. Ona mi se u ovom sivom gradu činila kao krvava crvena mrlja na sivom zidu, ili kao kakav bizarni tropski kukac u kakvoj običnoj škatulji.
Da! Da! Bio sam sretan. Sve bi prolaznike zagrlio i u našoj zajedničkoj blagovaonici, koja mi se te večeri činila svjetlija, nastojao sam da sa svima govorim, da se svima prijazno smiješim, zbog čega su se svi najprije začudili, a onda nepovjerljivo odgovarali na sva moja pitanja što su mi te večeri padala na pamet.
Poslije toga popio sam u kavani pola boce vina, zavrtjelo mi se u glavi, svašta sam pripovijedao, dapače i o mom susretu s majorom, ali njezino ime ipak nisam spomenuo.
Oko ponoći izišao sam na promenadu, sjeo na klupu, ruke raširio po naslonu, glavu zabacio natrag i činilo mi se kao da svojim očima upravljenim prema nebu srčem zvijezde. Sav sam gorio: moje nozdrve širile su se i osjećale mirise kakve još nikad nisu osjetile, čuo sam šumore sve dublje i dublje, krv mi je strasno strujala po čitavom tijelu, a u mene ulazilo nešto silno, što potresa svim živcima, da sam htio kriknuti.
Lomio sam svojim usijanim pogledom ravne konture grada, vidio kroz njegove dosadne zidine, osjećao kako rastem sve više i više kao orijaš i dižem se nad krovove.
Satovi su prolazili, a ja sam neprestano mislio na nju, nosio je u duhu na postelju, lijegao je na jastuke i omatao svoju glavu njezinim crnim mirišljivim kosama.
Tako sam prosjedio ne znam kako dugo, kad najednom začujem korake i šum svilenih haljina. - Ti! - kriknem prigušeno i pritisnem njezinu ruku u finim kožnatim rukavicama na svoje usnice.
Ona me uhvati ispod ruke i mi pođosmo priljubljeni jedno uz drugo kroz mračni drvored.
Te noći bio sam u njezinu stanu.
Ljubio sam tada prvi put i u opojnosti dao cijeloga sebe, svoje prve poljupce i zagrljaje običnoj bludnici.