Balada o suncokretu

← Naslovnica

Balada o suncokretu autor: Antun Gustav Matoš

Neki conte, inače i knez

Ostade u špagu bez penez,

Pa je conte uzo mali conto,

Hoću reći nekakav aconto,

Pošavši na bliz i dalek put:

Dragi Kneže, želim srećan put!

Put ne bješe opasan i dug,

No i grof već mora coldat dug,

Pa je conte bijeloga iz svijeta

Došao sa dramom suncokreta,

Kako javi (bivše Zvono), Jug,

Zbog reklame contu dobar drug.

Suncokret je žuti i ružan cvijet,

Oskaru što Wildeu bješe svet,

Jer je žut ko zlato, kao dukat,

Žut ko drijevo i direktor Dukat,

žut ko zavist, Kina, Japan, grijeh,

žut ko žuti pofarbani smijeh.

Conte bješe s ovim cvijetom snob,

Stare mode wildeovske rob,

Pa za starom modom conte hodi

Kad za nos nas hoće on da vodi,

Pošavši u sumnjiv neki svijet

Da donese Damin suncokret.

Nego conte za naš lijepi groš

Donio nam nešto nova još,

Pa iz zemlje svakojakih nunzia

Donio nam nešto iz D'Annunzia,

Što sad slavi razne topove

I gusare, rimske lopove,

Vojnovićev lik iz Venecije

(Ko iz pera kakvog Pecije)

Sjeća naše nasmijano oko

Jedne knjige, nazvane Il Fuoco,

Gdje je roman sred Venecije

Bio bluff od indiskrecije.

Ali što ćeš: conte nije kriv

što je Barnum još i danas živ,

Pa iz dičnog kneževoga pera

Teče dramski roman hotelijera,

Roman kakvog Dečak miluje

Kad na tuđi chic anšpiluje.

Bog zna koji literarni grad

Dužni conte našao je sad

Pumpalištem svoje žute drame

I atrakcijom svoje žute dame?

Da je mene Kneže pitao,

Tih žutoćah ne bi čitao!

Povratak na vrh stranice.