Sestre tri uz prozor sjele,
Dugo su u noć prele.
"Kad bih pošla ja za cara",
Prva veli od sestara,
"Za seljane iz svih sela
Spremila bih slasna jela."
A na to će sestra njena:
"Kad bih bila caru žena,
Za seljane iz svih sela
Natkala bih platna bijela."
Treća se iz misli prenu:
"Da me uzme car za ženu,
Dobio bi iz tog braka
Krasna sina, div-junaka."
Tek što reče to o sinu,
Na vratima šarka škrinu
I u sobu eto cara,
Cijele zemlje gospodara.
Pokraj plota riječ im svaku
Čuo je u mrklom mraku.
Treće riječi, sve u svemu,
Jako svidješe se njemu.
„Krasna djevo, dobro veče!
Carica mi budi“, reče,
„I rodi do kraja rujna
Div-junaka, snažna, bujna.
A vi, vrata svoje kuće
Zaključajte, sestre, ključem,
Pa pođite mojim tragom
I za sestrom svojom dragom:
Kuharica bit će jedna,
A druga pak – tkalja vrijedna.“
Usmjeriše oni korak
K odajama carskog dvora.
Svijet se putem caru klanja.
Te večeri čin vjenčanja
Proslaviše u veselju.
Caricu od snijega bjelju
Položiše uza nj gosti
Na krevet od bjelokosti
I sred mrkle noćne tame
Tu ih ostaviše same.
Kuharica uz peć plače,
Tkalja plače još i jače
Pored tkalačkoga stana
Jer je zavist živa rana.
A carica vita stasa,
Ne časeći niti časa,
Zanese već prve noći.
Car na vojnu mora poći:
Sablju paše, jaše ata,
Grli ženu oko vrata
I savjet joj pri tom pruža:
Neka vjerno čeka muža.
I dok ratuje daleko
U devetoj zemlji nekoj,
Vrijeme odmiče, te skoro
I caričin dođe porod.
Bog im dade krasna sina.
Carica svog sina nina
Pa glasniku pismo pruža
Da usreći viješću muža.
Kuharica, tkalja, stara
Babariha, mati cara
Pletu carici već mrežu
Pa glasnika njenog vežu
I poručuju po novom
Od riječi do riječi ovo:
„Ne rodi ti, care, žena
Noćas sina neviđena,
Ni kćer, miša, žabu gadnu,
Već nakazu neku jadnu.“
Uzbudile cara vijesti,
Poče se u bijesu tresti,
Pa glasniku za te riječi
Htjede odmah glavu sjeći.
Ipak, smekšavši se malo,
On po njemu šalje nalog:
„Ne poduzimati ništa
Dok ne dođem s razbojišta!“
Glasnik s pismom sve je bliže
I napokon u grad stiže.
Tkalja pak i kuharica,
Babariha bezočnica
Da bi izbile klin klinom,
Opiju ga rujnim vinom
Pa prstima svojim dugim
Zamijene mu pismo drugim.
A on, pijan poput zemlje,
Vadi ovo naređenje:
„Naređujem svoj vlasteli
Da, kad svane danak bijeli,
Caricu i to što rodi
Utope u morskoj vodi!“
Što je – tu je! Pa vlastela
Snuždena i nevesela
Do carice mlade krenu,
U odaju banu njenu,
Ukaz čitaju u sobi –
Njoj i sinu glas zle kobi.
Zbog okrutne carske volje
Tad u bačvu brže-bolje
Uguraše nju i sina,
U valove mora sinja.
Sin je s majkom svojom bačen
Jer od carske nema jače.
Igra val po moru bijesnu,
Zvjezdice na nebu bljesnu,
Vjetar oblakom ih briše,
Na valu se bačva njiše
I carica usred bačve
Ko udova gorko plače.
A djetešce hitro stasa,
Ne dan po dan – svakog časa.
Majka jeca: nema spasa!
Mine dan, već sin se glasa:
„Oj, vi silne morske vode,
Što poznate čar slobode,
Valjate se kud vam drago,
Hrid drobite svojom snagom,
Vodite u luke lađe,
Vidite li što nas snađe?
Bacite nas gdje je suše
I spasite naše duše!“
I u istome tom trenu
Uz obilnu morsku pjenu
Valovi se uvis propnu –
Bačvu ostave na kopnu.
Sin i mati tu još čuče.
No molitve valjda čut će
Dobri Bog, i neće dati
Da tu umru sin i mati.
Na nožice sinčić skače,
O dno bačve malko jače
Upre dlanovima šaka.
„Ah, nedostaje nam zraka
U toj tami“, reče mami,
Izbi dno i već je vani.
Sin je s majkom na slobodi,
K humku stazica iz vodi,
More diše tihim šumom,
Raste zelen hrast nad humom.
Sin pomisli: dobro jelo
Okrijepilo bi nam tijelo.
S hrasta jednu granu skine
Pa u luk je, lagan svine,
Od križića nit vezivat
Stade – to mu je tetiva,
Zaoštrena laka trska
Strelica je tanka, čvrsta,
Pa gleda sad tu uz žalo
Što bi se ulovit dalo.
U more se ruši stijenje,
A za stijenjem nešto stenje.
On tu traži plijen za obrok,
No što vidi – nije dobro:
Labudica more pluži,
Nad njom jastreb nebom kruži.
Lepetom je svojih krila
Ona more zapjenila.
Jastreb kanda klikće: „Tu si!“,
Kandže širi, kljun svoj brusi,
No strelica plan mu kvari,
Fijuknu, u vrat se zari
I u more krv poteče.
Luk carević na tlo meće,
Gleda: jastreb tone, kriči,
No to nisu krici ptičji.
Labudica uza nj tu je,
Labudica njega kljuje,
Kljunom ga pod vale gura
Da ga stigne smrtna ura.
Careviću tad će ovo
Riječima, jer ljudski govor
Poznaje: „Moj spasioče,
Iskorjenitelju zloće,
Ne tuguj što tri ćeš cijela
Dana ostati bez jela,
Što proguta strijelu more –
Zlo je to, no glavu gore,
Jer spremna sam tebi zatim
Za dobro da dobrim platim.
Ta strelica tvoja laka
Ubi zloga čarobnjaka
I spasi od smrti rane
Život djeve začarane.
Sa zahvalnošću dobokom
Kud ti okom – ja ću skokom.
A sada se lijepo vrati,
Stegni srce, legni spati.“
Tu se vine u visine.
Carica i sin još sline
Gutaju, no sad bez riječi,
Ne večerav, odu leći.
Nakon prospavane noći
Carević već trlja oči –
Na poljani rujna zora
Carski obasjala dvorac,
Zidine se bijele gole,
Dalje – zlate se kupole,
Tu su crkve, manastiri...
On u čudu oči širi
I caricu odmah budi.
Carica se čudom čudi,
Njemu ozari se lice:
„Gle ti moje labudice!“
Sin pod ruku majku hvata.
Kad oni na gradska vrata –
Zvonjava se silna diže,
Narod sa svih strana stiže,
Kliču veliki i mali,
Crkveni zbor Boga hvali,
Sav u zlatu i brokatu
Dvor iziđe pred njih; tad tu
Careviću pruže smjerno
Kapu s sokolovim perom
I kneževsko žezlo na dar
S molbom da im bude vladar.
Pa u stolnom gradu ovom
On s majčinim blagoslovom
Poče vladati i pri tom
Sebe nazva on – knez Gvidon.
Vjetar sinjim morem šeta,
Lađu morem tjera vjetar,
Val za valom lađa para,
Hita napetih jedara.
Svaki mornar ove lađe
U divnom se čudu nađe
Kad se otok pred njom javi:
Vide čudo, grad na javi,
Dvorce, crkve, slavoluke,
Utvrđenje iznad luke...
Topovi iz luke tuku,
Pozivaju brod u luku.
Pristajući, spuste mostić –
Knez već bogato ih gosti,
Knez za stolom goste časti,
Svaki gost tu brke masti.
Knez ih pita kamo plove,
Čim trguju s lađe ove.
Evo od njih odgovora:
„Oplovismo mi sva mora,
Prodavasmo krzna skupa
Koja cijeni svaki kupac;
Kraj je sada putu dugu
Pa uz otok Bujan k jugu
Plovimo mi sinjim morem
Do pred Saltanove dvore.“
Tad će knez, a sav se zari:
„Dobro more, vam, mornari,
Pučina vam bila ravna
Do Saltana, cara slavna.
Knez Gvidon mu pozdrav šalje.“
I već lađa plovi dalje,
Knez je tužnim okom prati,
On uz žalo dušom pati.
Kad gle, na sam val je sjela
Ptica labudica bijela.
„Zdravo, kneže, mili druže!
Što si kao oblak snužden?
Kakva li te muči želja?“,
Pita svoga prijatelja.
A knez labudici reče:
„U srcu me rana peče,
Od čeznuća srce puče –
Mene k ocu želja vuče!“
A ona će: „Ma što veliš?
Kad to tako žarko želiš,
U komarca se premetni
I za lađom, ded, poleti.“
Krilom pljesnu val, a iz njeg
Mora mlaz na kneza brizne
I poprska ona njega
Od glave do pete, te ga
Preobrati u komarca;
Pa uz pomoć povjetarca
U nebo se on već diže
Te uskoro lađu stiže,
Na nju sleti, krila skupi,
Skutri se u nekoj rupi.
Vjetar diljem mora skita,
Lađa svome cilju hita.
Već se otok Bujan vidi
I Saltana cara hridi.
Žal se bijeli izdaleka,
Obala mornare čeka.
Pristaju, pa bace mostić –
I car Sultan već ih gosti.
Za njima poletjev, k svom će
Ocu još i naše momče.
Gleda: sav u sjaju, zlatu,
S krunom svijetlom, u ornatu
Na tronu car Saltan sjedi,
Obraze mu tuga blijedi.
Kuharica, tkalja, zatim
Babariha, stara mati
Uza nj sjele kao sjene,
U careve zure zjene.
Car bogato goste nudi
Pa ih pita: „Dobri ljudi,
Kako živi svijet za morem?
Od nas bolje ili gore?
Plovili ste kojekuda,
Vidjeste li kakvih čuda?“
Na to gosti caru zbore:
„Oplovismo svako more,
Dobro živi svijet, pošteno,
Ali čudo neviđeno
Ugledasmo na svom putu:
Na otoku mrtvu, pustu,
Bez ikakva utočišta,
Gdje čak nije raslo ništa
Osim kržljavoga hrasta –
Preko noći dvorac nasta
S hramovima, s vrtovima...
Nebrojena blaga ima
U dvorcu za gradskim zidom,
U njem stoluje knez Gvidon.
Pozdravlja te.“ Car se divi:
„Ako li me Bog poživi
Na otok ću k njemu poći,
Gvidonu u goste doći.“
Kuharica, tkalja, stara
Babariha, mati cara
Ne puštaju ga sirotog
Na čudesan onaj otok.
„I čemu tu da se čudim“,
Podmignuvši dvjema drugim,
Kuharica caru zbori,
„Pored mora stoje dvori!
Ja pričati neću trice:
Šuma – stan je vjeverice
Ona pjeva ispod bora,
Za orahom ljušti orah.
A što ćete reći na to?
Lupina im čisto zlato,
Jezgra im je od rubina!
Gdje još takvog čuda ima?“
Zadivilo čudo cara,
Razbjesnio se komarac,
Tetu, uvrijeđen duboko,
Ubode u desno oko.
Ona vrisne iz sveg glasa –
Oćoravi istog časa.
Sluge, svekrva i sestra
Pojuriše za njim smjesta,
Viču: „Prokletniče, već će
Smrt te stići!“ On uteče
Kroz prozor, pa preko mora
Odletje put svojih dvora.
Opet knez do mora kroči
I ne skida s mora oči;
Kad gle, na sam val je sjela
Ptica labudica bijela.
„Zdravo, kneže, mili druže!
Što si kao oblak snužden?
Što se žalom tužan skitaš?“
Tako ona njega pita.
Knez Gvidon joj na to reče:
„U srcu me rana peče –
Ludo jedno čudo žudim.
Šumarak je, tvrde ljudi,
Vjeverici rodna gruda.
Tamo ona čini čuda:
Pjesmu pjeva ispod bora,
Šapicama drži orah,
Ljušti ga i drugi hvata –
Ljuska je od čista zlata,
A jezgra je od rubina.
No da l' igdje toga ima?“
Na to labudica kaže:
„Pa čemu da narod laže.
Istinu on zbori pravu.
Mili kneže, gore glavu,
Ja sam spremna da ti služim,
Uslugu da tebi pružim.“
Knez utješen potpunoma,
Iz tih stopa pođe doma
I tek što k svom dvoru stiže,
Vidi: bor se ovdje diže,
Vjeverica pored dvora
Pod njim grize zlatni orah
I rubine iz njih čupa,
Sve to slaže na dva kupa:
Zlato zdesna, rubin slijeva,
Pa pjesmicu svoju pjeva
Ispred čestitoga svijeta
O ljepoti krotkog cvijeta.
Ozari se knezu lice,
Reče: „Hvala, labudice!
Bog ti ispunio želje,
Dao radost i veselje!“
Podići je dao tada
Vjeverici dom od žada,
Pred njim smjenjuju se straže.
Pisar svaki orah važe:
Knez će imati zlatnika –
Vjeverici čast i dika!
Vjetar sinjim morem šeta,
Lađu morem tjera vjetar,
Val za valom lađa para,
Hita, napetih jedara,
Mimo otoka gdje velik
Grad se zidinama bijeli.
Topovi iz luke tuku,
Pozivaju brod u luku.
Vezuju se, bace mostić –
I već kneževi su gosti.
Knez bogato goste časti –
Svaki gost tu brke masti.
Knez ih pita kamo plove,
Čim trguju s lađe ove.
Eto od njih odgovora:
„Oplovismo mi sva mora,
Prodavasmo svijetom one
Plemenite donske konje,
I tako je došlo vrijeme
Da uz otok Bujan krene
Naša lađa sinjim morem
Do pred Saltanove dvore.“
Tad će knez, a sav se zari:
„Dobro more, vam, mornari,
Pučina vam bila ravna
Do Saltana, cara slavna!
Knez Gvidon mu pozdrav šalje,
Slavljen bio car i hvaljen!“
Poklone se gosti knezu,
Stupe van, pa se povezu
Sinjim morem. Knez do žala –
Labudica povrh vala
Tu već plovi, a knez skrušen,
Moli joj se iz dna duše...
Tu je labudica njega
Opet poprskala svega:
Knez se muhom stvori, te ti
Uvis vine se i sleti
Iz visine, s neba modra,
U rupu na rubu broda.
Vjetar diljem mora skita,
Lađa svome cilju hita,
Već se otok Bujan vidi
I Saltana cara hridi,
Žal se bijeli izdaleka,
Obala mornare čeka.
Pristaju, pa bace mostić –
I već ih car Saltan gosti.
Za njima poletjev, k svom će
Ocu još i naše momče.
Gleda: sav u sjaju, zlatu,
S krunom svijetlom, u ornatu
Na tronu car Saltan sjedi,
Obraze mu tuga blijedi.
Do carevih sjela nogu
Tkalja, a uz baku strogu
Ćorava je kuharica.
Žablji im je izraz lica.
Car bogato goste nudi
Pa ih pita: „Dobri ljudi,
Kako živi svijet za morem?
Od nas bolje ili gore?
Plovili ste kojekuda,
Vidjeste li kakva čuda?“
Na to gosti caru zbore:
„Oplovismo svako more –
Dobro živi svijet, pošteno.
Ima čudo neviđeno:
Iz mora se otok diže,
Obale mu more liže;
S palačama grad tu stoji,
Tu su crkve, perivoji,
U vrtu je kuća mala
Pod borom, sva od kristala.
U njoj vjeverica živi.
Vjeverici puk se divi
Kako pjeva ispod bora,
Šapicama drži orah,
Ljušti ga, pa novi hvata:
Ljuska je od čista zlata,
Jezgre su rubini pravi.
Vjeverici sluge stavi
Knez u službu da je paze.
Pisar stoji pokraj staze,
Broji orahe i važe.
Stalno smjenjuju se straže.
Ljusku kuju u cekine
Te bogatstvo stječu time.
Od zore do mraka, vjeruj,
Djevojke rubine beru.
Nitko nije siromašak
Na otoku bogataša.
Knez Gvidon tu sretno vlada,
Pozdravlja te iz svog grada.“
Car se svemu tome divi:
„Budemo li zdravi-živi,
Na čudni ću otok poći,
Gvidonu u goste doći.“
Kuharica, tkalja, stara
Babariha, mati cara
Ne puštaju ga sirotog
Na čudesni onaj otok.
Tkalja reći će u jedu
Caru tada sve po redu:
„E, baš čudnoga mi čuda!
Neka vjeverica luda
Kamenjem se tvrdim sladi,
Zlato baca, rubin vadi.
I što je tu čudno, reci!
Pričaj ti to maloj djeci.
Većih ima svijet čudesa.
Sinje more, puno bijesa
Uzburka se i uz tresak
Valom baci se na pijesak,
I ostaje iza vala
Na obali četa mala
Od trideset tri junaka,
U krljušti. Sunca zraka
Na njoj na dragulje liči.
I ti snažni div-mladići
Stasiti ko bor do bora,
Slijede čiču Crnomora.
A tko ne zna što je čudo,
Neka ne trči pred rudo.“
Nitko niti riječ da zbori,
Tko s njom može da se spori!
Car se tome čudom čudi,
U knezu se ljutnja budi –
Teti, uvrijeđen duboko,
Zari se u lijevo oko.
Tkalja, blijeda kao stijena,
Oćoravi istog trena.
„Drž' je, lovi!“, svak se dreči,
„Uhvati je, smrvi, zgnječi!
Nećeš praviti nam psine,
Gadna muho!“ Knez se vine
U nebo, pa preko mora
Odletje put svojih dvora.
Knez uz sinje more kroči
I ne skida s mora oči;
Kad gle, na sam vala je sjela
Ptica labudica bijela.
„Zdravo, kneže, mili druže!
Što si kao oblak snužden,
Što se tužan žalom skitaš?“
Labudica kneza pita.
Knez Gvidon joj na to reče:
„U srcu me rana peče –
Znam za jedno čudo, koje
Želio bih da je moje.“
„Koje je to od čudesa?“
„Negdje more s puno bijesa
Razmaše se i uz tresak
Iskotrlja val na pijesak,
I ostaju iza vala
Na žutome pijesku žala
Trideset i tri junaka
U krljušti. Sunca zraka
Na njoj na dragulje liči.
I ti snažni div-mladići,
Stasiti ko bor do bora,
Slijede čiču Crnomora.“
Na to labudica reče:
„To mi, dakle, kneza peče,
Zato mi on tako pati.
Kako neću za to znati
Kad junaci iz tog stroja
Rođena su braća moja.
Sad se lijepo kući vraćaj –
Doći će ti moja braća.“
Knez na kulu pođe gore
I utješen gleda more.
Odjednom se cijela masa
Sinjeg mora zatalasa
I zatim uz silan tresak
Valom izbaci na pijesak
Trideset i tri junaka
U krljušti. Hoda laka
Oni Crnomora slijede.
Kose bijele, brade sijede
Čiča vitezove vodi
I pred njima k dvorcu hodi.
Da dočeka goste mile,
Kao da ga nose vile
Knez se s kule dolje sjuri.
Sav narod na čudo žuri.
„Labudica“, reče čiča,
„Da svog kneza uzveliča,
Zapovjedila je nama
Da pod tvojim zidinama
Izlazimo mi iz vode
I da svako prijepodne
Dok sunce sve jače prži
Naša četa stražu drži.
Već ćemo ti sutra stići –
Na dno moramo sad sići
Jer nam zrak već muči pluća“,
Te odu put svojih kuća.
Vjetar sinjim morem šeta,
Lađu morem tjera vjetar,
Val za valom lađa para,
Hita napetih jedara
Mimo otoka gdje velik
Grad se zidinama bijeli.
Topovi iz luke tuku,
Pozivaju brod u luku.
Baciše mornari mostić –
I već kneževi su gosti.
Knez bogato goste časti –
Svaki gost tu brke masti.
Knez ih pita kamo plove,
Čim trguju s lađe ove.
Eto od njih odgovora:
„Oplovismo mi sva mora,
Prodavasmo zlatne škrinje,
Srebro, sablje demiškinje.
A onda je došlo vrijeme
Da uz otok Bujan krene
Naša lađa preko mora
Sve do Saltanovih dvora.“
Tad će knez, a sav se zari:
„Dobro more vam, mornari,
Pučina vam bila ravna
Do Saltana, cara slavna!
Knez Gvidon mu pozdrav šalje,
Slavljen bio car i hvaljen!“
Poklone se gosti knezu,
Stupe van, pa se povezu
Sinjim morem. Knez do žala.
Labudica povrh vala
Tu već plovi, a knez skrušen
Moli joj se iz dna duše...
I opet je ona njega
Vodom poprskala svega –
On se smanji istog časa
I od kneza bumbar nasta.
U nebo se bumbar diže
I ubrzo lađu stiže,
Na nju sleti, krila skupi,
Skutri se u nekoj rupi.
Vjetar žustro morem skita,
Lađa žustro k cilju hita,
Već se otok Bajan vidi
I Saltana cara hridi.
Žal se bijeli izdaleka,
Obala mornare čeka.
Pristaju, pa bace mostić –
I car Saltan već ih gosti.
Za njima poletjev, k svom će
Ocu još i naše momče.
Gleda: sav u sjaju, zlatu,
S krunom svijetlom, u ornatu
Na tronu car Saltan sjedi,
Obraze mu tuga blijedi.
Kuharica, tkalja, zatim
Babariha, stara mati
Caru sjedoše do boka –
Sve tri s čet'ri motre oka.
Car bogato goste nudi
Pa ih pita: „Dobri ljudi,
Kako živi svijet za morem?
Od nas bolje ili gore?
Plovili ste kojekuda,
Vidjeste li kakvih čuda?“
Odgovore gosti tako:
„Oplovismo more svako.
Dobro živi svijet, pošteno.
Ima čudo neviđeno:
Iz mora se otok diže,
Obale mu more liže.
Tu se zbivaju čudesa.
Svakog dana, puno bijesa,
More se uz silan tresak
Valom stropošta na pijesak.
Bijelim žalom nakon vala
Stupa hrabra četa mala
Od trideset tri junaka
U krljušti. Sunca zraka
Na njoj na dragulje liči.
I ti snažni div-mladići,
Stasiti ko bor do bora,
Slijede čiču Crnomora.
On izranja skupa s njima,
U dvojnim ih redovima
Na pješčane vodi staze
Da na otok budno paze.
Od te straže nigdje nije
Odanije ni hrabrije.
Knez Gvidon tu sretno vlada,
Pozdravlja te iz svog grada.“
Car se svemu tome divi:
„Ako li me Bog poživi,
Na čudni ću otok poći,
U goste ću knezu doći.“
Kuharica, tkalja tiho
Za starom su Babarihom
Koja mu uz podsmijeh reče:
„Da je čudo, kamo l sreće,
To što neki ljudi kažu,
Kad spominju čudnu stražu –
Ja bih rekla: 'Kapu dolje!',
Ali znam ja jedno bolje
O kojem se šire priče.
Za morem gdje zora sviće
Carevna je bajna, mila
I čarobna kao vila;
Zasljepljuje danju oči,
Osvjetljava svijet po noći,
Pod uvojkom mjesec blista,
Na čelu joj zvijezda čista,
I sva hodi ponosita
Kao paunica vita,
Kad prozbori, na trenutak
Kao da žubori vrutak –
I može se mirno reći:
Od tog čuda nema većih.“
Mudri gosti mudro šute,
Zar babuskaru da ljute?
Car Saltan se čudom čudi.
Carevići gnjev to budi
I premda se silno jedi,
Ipak baki oči štedi,
Kruži, zuji, sav se hrusti
I ravno se na nos spusti –
Žalcem baki nos opeče,
Kao krumpir nos nateče.
Nasta strka, cika, vika,
Dotrčao vod vojnika.
„Drž ga! Ne daj mu uteći!
Smrvi ga i zdrobi, zgnječi!
Smrt tu neće da te mine!
Stani!“ Bumbar već se vine
Pod oblak, pa preko mora
Odletje put svojih dvora.
Knez uz sinje more kroči
I ne skida s mora oči;
Kad gle, na sam val je sjela
Ptica labudica bijela.
„Zdravo kneže, mili druže!
Što si kao oblak snužden,
Što se tužan žalom skitaš?“
Tako ona njega pita.
Knez Gvidon joj na to reče:
„U srcu me rana peče,
Svi ženidbom liječe sjetu –
Ja ko prst sam sam na svijetu.“
„A na kom ti zape oko?“
„Iza mora tog dubokog
Carevna se krije, mila,
Bajna, čarobna ko vila.
Zasljepljuje danju oči,
Osvjetljava svijet po noći,
Pod uvojkom mjesec krije,
Sa čela joj zvijezda sije,
I sva hoda ponosita
Kao paunica vita.
Kad prozbori, na trenutak
Kao da žubori vrutak.
Samo da li sve to stoji?“
Knez se odgovora boji.
Čeka što će sada čuti.
Ona razmišlja i šuti.
„Istina je, što da krijem“,
Reče. „Ali žena nije
Rukavica da je skineš
I devetu brigu brineš.
Jedan ću ti savjet dati:
Lijepo se ti kući vrati,
Dobro promisli, jer tešku
Možeš napraviti grešku.“
Knez se kune da je bome
Promislio već o tome,
Da se oženiti mora,
Da je tome došla hora
I da bi se dušom strasnom
Za carevnom ovom krasnom
Zaputio odmah, sretan
Na kraj širokoga svijeta.
„Čemu ići u daljine?
Ta nadomak si sudbine,
Jer carevna tvoja – ja sam“,
Reče uzdrhtala glasa.
Tu zamahne bijelim krilom
Pa nad val uzletje čilo,
Na bijelo se žalo strmo
Spusti tu za jednim grmom,
Zalepeće, pa se strese,
U carevnu premetne se:
Pod uvojkom mjesec krije,
Sa čela joj zvijezda sije
I sva hodi ponosita
Kao paunica vita,
Oglasi se, na trenutak
Kao da žubori vrutak.
Knez carevnu grli, ljubi,
Privija na bijele grudi
I vodi je brže-bolje
Do majčice mile svoje.
Već pred nogama joj kleči.
„Mila mati“, knez će reći,
„Našao sam ženu sebi
I poslušnu kćerku tebi.
Ja i divna djeva ova
Molimo tvog blagoslova,
Blagoslovom nam pomozi
Da u ljubavi i slozi
Proživimo svoje dane.“
S ikonom u ruci stane
Blagoslivljati ih mati:
„Nek vas božja milost prati.“
U tili čas knez se spremi,
S carevnom se odmah ženi,
Sretni ljube se i vole,
Za porod se Bogu mole.
Vjetar sinjim morem šeta,
Lađu morem tjera vjetar,
Val za valom lađa para,
Hita, napetih jedara,
Mimo otoka gdje velik
Grad se zidinama bijeli.
Topovi iz luke tuku,
Dozivaju brod u luku.
Baciše mornari mostić –
I već kneževi su gosti.
Knez bogato goste časti,
Svaki gost tu brke masti.
Knez ih pita kamo plove,
Čim trguju s lađe ove.
Eto od njih odgovora:
„Oplovismo mi sva mora,
Prevozismo ovom zgodom
Tajnu robu svojim brodom.
Kraj je sada putu dugu,
Pa uz otok Bujan k jugu
Plovimo mi sinjim morem
Do pred Saltanove dvore.“
Tad će knez, a sav se zari:
„Dobro more vam, mornari,
Pučina vam bila ravna
Do Saltana, cara slavna.
Pripomenite svom caru,
Zemlje vaše gospodaru
Da je htio poći k meni,
A nikako da se spremi –
Srdačan mu pozdrav šaljem.“
I dok gosti plove dalje,
Doma ostade knez Gvidon
Sa ženom, za gradskim zidom.
Vjetar diljem mora skita,
Lađa k svome cilju hita,
Već se otok Bujan vidi
I Saltana cara hridi.
Žal se bijeli izdaleka,
Obala mornare čeka.
Pristaju, pa bace mostić –
I već car ih Saltan gosti.
Stolovi su jela puni,
Car sjedi u svijetloj kruni,
Kuharica, tkalja, stara
Babariha, mati cara
Njemu sjedoše do boka,
Sve tri s čet'ri motre oka.
Car bogato goste nudi
Pa ih pita: „Dobri ljudi,
Kako živi svijet za morem?
Od nas bolje ili gore?
Plovili ste kojekuda,
Vidjeste li kakvih čuda?“
Gosti svijetlom caru zbore:
„Oplovismo svako more.
Dobro živi svijet, pošteno.
Ima čudo neviđeno:
Iz mora se otok diže,
Obale mu more liže.
S palačama grad tu stoji,
Tu su crkve, perivoji.
Pred dvorcem je kuća mala
Pod borom, sva od kristala,
U njoj vjeverica živi.
Puk se vjeverici divi –
Ona pjeva, orah hvata,
Lupinu od čista zlata
Drobe vjeveričji zubi
I vade iz ljuske rubin.
A po stazi straža gazi
I na vjevericu pazi.
Ima tamo još čudesa:
Svakog dana puno bijesa
More se uz silan tresak
Na obalski baci pijesak,
I stupaju iz tog vala
Preko pustog morskog žala
Trideset i tri junaka,
U krljušti, sunca zraka
Draguljima na njoj sliči.
I ti kršni div-mladići,
Stasiti ko bor do bora,
Slijede čiču Crnomora.
Od te straže nigdje nije
Odanije ni hrabrije.
Divna kneževa je žena –
Druge nisu joj ni sjena.
Zasljepljuje danju oči,
Osvjetljava svijet po noći,
Pod uvojkom mjesec krije,
Sa čela joj zvijezda sije.
Knez Gvidon je tamo pravi
Vladar kojeg narod slavi.
Pozdrave ti šalje sada,
Uz prijekore, iz svog grada,
Veli: – Car se k meni sprema,
Ali nikako ga nema.“
Cara izdalo strpljenje:
Naredi da odmah krene
Brodovlje. A kuharica,
Babariha bezočnica,
Tkalja, otrovnica ljuta
Protiv takvoga su puta.
Ali car, sad svega svjestan,
Na njih se otrese bijesan,
Ljutito mu oči prijete:
„Što sam, car il malo dijete?
Danas krećem!“ Kvaku hvata,
Zalupi za sobom vrata.
Knez Gvidon uz prozor sjeda,
Šutke on niz more gleda –
Nit žal buči, nit val trešti,
More punim sjajem blješti
I na obzorju se vedrom
Jedro pomalja za jedrom.
Oceanskom cestom plove
Bijele lađe Saltanove.
Protrlja knez Gvidon oči
Pa na noge lake skoči,
Klikne: „Hajte, draga mamo,
Kneginjice mila, amo,
Pogledajte to što vidjeh –
Eno, tata k nama ide.“
Brodovlje već sve je bliže.
Knez k svom oku durbin diže –
Car nestrpljiv i u žurbi
Na njih stalno diže durbin.
Kuharica, tkalja, stara
Babariha, mati cara
Gledaju i oči beče –
Ne vidješe čuda većeg.
Tad topovi s bastiona
Grunu, zazvone sva zvona.
Knez i svita k moru kroče
Da prirede caru doček,
A i tkalji, kuharici,
Babarihi bezočnici.
Knez, ne govoreći ništa
Vodi cara s pristaništa.
Prema dvorcu sad se kreću –
Oklopnike sjajne sreću.
Car promatra snažna, jaka
Trideset i tri junaka
Kojima se Gvidon diči.
Svi ti kršni div-mladići,
Stasiti ko bor do bora,
Uz čiču su Crnomora.
Stupi car pod gradske zide,
U dvorište dalje ide.
Vjevericu s cijelom svitom
Gleda on pod jelom vitom –
Orahom se zlatnim sladi
I rubine iz njih vadi,
Te slaže, dok pjesme pjeva,
Zlato zdesna, rubin slijeva.
Car i gosti dalje žure –
Kneginja, ah! Svemu ures:
Pod uvojkom mjesec krije,
Sa čela joj zvijezda sije
Pa koraca ponosita
Kao paunica vita,
Vodi svekrvu po stazi.
A car Saltan, čim je spazi,
Prepozna je, srce tuče.
„Koga vidim? Je l moguće?“
Raduje se od sveg srca,
Iz oka mu suza vrca,
Grli caricu i sina
I nevjestu skupa s njima.
Veseli su za stol sjeli,
Blagovali, pili, jeli.
A tkalju i kuharicu,
Babarihu bezočnicu
Ko da progutala tama.
Nađene, na svjetlu dana,
Priznajući nepoštenje,
Mole cara oproštenje.
On od sreće i ganuća
Reče: „Daleko vam kuća.“
Cara, dobro nakresana,
Svlada sanak potkraj dana.
Tu sam bio, vino pio,
Brke samo namočio.
