Azrailovo oko
| Azrailovo oko autor: Rizo Džafić, prijevod: Tomislav Dretar |
Živio u Drenovcu mladić po imenu Muzafer. Bio raspusnik i bekrija, svirao tamburicu od sela do sela, od pendžera do pendžera, pjevao i ašikovao. Curama uzdahe mamio. Ljutili se žitelji i odbijali ga od kuće, a majka govorila sinu:
- Eto, hvala Bogu, opasao si se snagom, pa možeš raditi i majci olakšati život. Prihvati se kakvog posla, sine Muzafere! Sramota je dangubiti pod tuđim pendžerima. Nađi sebi harnu curu, oženi se da i majka dočeka tvoga poroda. Neće to izdobriti, Muzafere, teška je suza djevojačka. Boj se Onoga koji nas je stvorio i zadužio da živimo razumno i da se vladamo po Njegovoj volji i odredbama!
Ali on nije slušao majku i nastavio je po svome. Nesretnoj starici pukne srce i ona umre.
Nakon sahrane javi mu se majka u snu i iz tuge kaže:
- Sine Muzafere, moli se Bogu da očisti srce tvoje od licemjerstva, jezik tvoj od laži, oko tvoje od pogleda kradom i pamet tvoju prosvijetli spoznajom, da ti podari vjerovanje koje se pokolebati ne može i milost kojom ćeš postići slavu Njegove počasti i na tom i na ovom svijetu. Oko tebe su, sine Muzafere, vragovi za koje znaš i ne znaš i samo ih uz pomoć Njegovu možeš otjerati. Njemu se vrati, od njega oprost traži, Njemu se klanjaj i moli, pa se nadaj Njegovoj milosti.
Ali, Muzafer je i tu majčinu opomenu brzo zaboravio.
Čuo taj Muzafer za ljepoticu Nuru iz Grabovca koja je živjela sa svojom nonom na kraju sela i koja je nekoliko momaka okom sažegla, pa odlučio da joj ide pod pendžer. Curina nona je bila vračara, pa svaki momak koji bi došao Nuri pod pendžer, bio bi omađijan njenim očima, izludio bi i nestao u planini. Pričalo se da Nura ima Azrailove oči s krupnim crnim zjenicama oko kojih se u mraku vide samo krajevi žutih bionjača kao latice suncokreta, a suncokret su u ovom kraju zvali Azrailovo oko. Vjerovalo se da u njegovoj crnoj glavi sa žutim laticama živi Azrail koji može zavesti prolaznika, odvesti ga s puta i iščupati mu dušu.
Nura je čeznula za lijepim đuvegijom i žalila je momke, ali nikako nije mogla nagovoriti nonu da ne baca svoje vradžbine na mladiće. Zato je odlučila da pobjegne od zle starice.
Jednoga dana, dok su momci sjedili kod Hasagine zadruge, Muzafer kaza momcima da će u predvečerje otići Nuri pod pendžer i proašikovati s tom neobičnom ljepoticom. Momci su ga molili i odvraćali, ali Muzafer ne bi bio Muzafer da je nekoga slušao. U suton je došao curi pod pendžer, zategao strune tamburice i zapjevao:
Oglasi se na namu divojka,
lipa Nura iz sela Grabovca,
u nje mnogo mušterija bilo,
al' ni jedan k'o Muzafer momče.
Lipa Nuro, bi li pošla za me?
Skoči cura na pendžer, a nona brže-bolje baci u vatru nekakav prah i nešto tiho probesjedi. Buknu plamen iz furune i skoči na Nurine oči, pa obasja Muzafera. Mladića zaprepasti Nurina ljepota, pa priđe bliže pendžeru, a onaj se plamen iz njenih očiju pretvori u lijevak i poče uvlačiti mladića u crni ponor njezinih zjenica. Cura shvati da će momak nastradati, pa zatvori oči, a plamena nestade. Muzafer dođe k sebi, baci tamburicu i pobježe u planinu.
Nuri se Muzafer plaho jako svidio, pa iskoči kroz prozor i nestade za mladićem.
Nagađali seljani što se sve moglo dogoditi, ispredali razne priče o Nuri i Muzaferu, ali niko točno nije znao kako je to bilo. Pričali su o lijepom momku i prekrasnoj djevojci, pričali, pa ih zaboravili.
Nakon pedeset godina pojavio se u Drenovcu onaj isti Muzafer. Bio je star i oronuo, pa ga nitko nije mogao poznati.
- Koji si ti? - upitali su Drenovčani kad je ušao u staru kuću u kojoj je ranije živio, sada obraslu u travu.
- Ja sam taj i taj - rekao im je Muzafer.
Oni mu nisu vjerovali, pa dovedoše neke starije ljude koji su onoga dana, kad je Muzafer otišao Nuri pod pendžer, bili s njim kod Hasagine zadruge i odvraćali ga od nakane. Ti ljudi, nakon razgovora s Muzaferom, potvrdiše da je to zaista onaj Muzafer koji nije nikada ništa radio, nego je svirao tamburicu, pjevao i ašikovao a onda nestao s lijepom Nurom u planini.
- Samo što je ostario, kao što smo i mi ostarili u proteklih pedeset godina i ostali živi po Allahovoj volji i određenju.
Okupili se seljani oko njega, pitali gdje je bio i što je radio, zašto nije ranije došao u selo i što je bilo s lijepom Nurom, ali on nije ništa govorio, samo je gledao u jednu točku na zidu kao da nije čovjek s ovoga svijeta. Pune su mu ruke bile krupnih crnih sjemenki koje je presipao iz jedne ruke u drugu kao da premeće zrnca na brojanici.
- Što ti je to, Muzafere? - pitali su u čudu Drenovčani.
- To vam je Azrailovo oko - rekao je kratko i zašutio.
- Imaš li još što kazati o Azrailovom oku?
- Je li to neki novi bog kom se moliš?
- Koje molitve izgovaraš tako tiho, Muzafere?
- U kakvu si to vjeru zagazio, crni Muzafere?
Ali on nije ništa odgovarao, nego je i dalje presipao one sjemenke, šaptao nešto i gledao u onu crnu točku na zidu.
- Ovaj je skrenuo - zaključiše Drenovčani i napustiše Muzaferovu kuću.
Muzafer je rijetko zalazio u selo, a i kad je prolazio, žurio je putem kao da se plaši tuđih pogleda.
- Sačuvaj nas Bože ovakvih ljudi. Još ga drži ono ludilo iz mladih dana.
U proljeće su oko Muzaferove kuće nikle tanke stabljike koje nitko u selu nikada nije vidio, a u jesen je probeharala šuma suncokreta čija su se stabla visoko dizala iznad njegove kućice. Čudili se Drenovčani stablima sa žutim laticama i crnim okom u sredini, pa kad su prolazili pored Muzaferove kuće, okretali glavu da izbjegnu urokljive poglede neobične biljke. Ako omrknu u selu, pa prolaze pored polja suncokreta, krupne glave se za njima okreću i namiguju crnim krupnim očima. Neki su tvrdili da čuju tihu pjesmu, a neki da se mogu razaznati i glasovi, samo ni jedan nije glas Muzaferov.
Okupili se Drenovčani, pa došli Muzaferu:
- Mani se dangube i besposlice, Muzafere. Čitav život nisi radio ništa, a sad kad si počeo raditi, opet ideš mimo svijeta, što mu dođe na isto. Nikakve koristi nemaš od Azrailovog oka, a toliko zemlje zasijavaš. Okreni se onome od čega se živi, Muzafere. Azrailovo oko ti pamet popilo, pa njemu upućuješ molitvu, a ne Stvoritelju našem iako znaš da je On stvorio svijet od nebesa do zemlje, pa i to tvoje Azrailovo oko i da samo Njemu pripada veličanje i čast. Neka ti On pomogne i odvrati te od tog puta, jer te za takve grijehe čeka paklena kazna, a ona je trajna i strašna!
Ali, stari Muzafer nije slušao ono što oni govore.
U zoru je odlazio u polje Azrailovog oka, a pred večer se vraćao kući. Neki su pričali kako Muzafer divani sa stabljikama kao da su ljudi, a neki tvrdili kako su ga osobno vidjeli da se krupne glave za njim okreću i raduju njegovom dolasku. Svake jeseni je po nekoliko dana nestajao u planini i kad njega nema, stabljike Azrailovog oka uvuku latice i zatvore crno oko, kao da tuguju. U džamiju nije išao, ali su ga mogli vidjeti u sobici kako pored lampe čitavu noć klanja i prebira crna zrna, kao da moli uz brojanicu.
- Mani se ćorava posla, Muzafere! - govorili su Drenovčani. Navući ćeš zlo i sebi i selu.
Uzalud! Iz godine u godinu polja azrailovog oka su bivala sve veća. Od Drenovca su počeli zazirati ljudi iz susjednih sela, a selo Drenovac su nazivali Azrailovo Oko. Što je još čudnije, oni koji su dolazili starcu, počeli su prvo u svojim baščama sijati azrailovo oko, pa su se polja širila oko sela kao žuta svjetlost.
U Drenovcu su vjerovali da Muzafer ima neku tajanstvenu moć nad Azrailovim okom i ljudima s kojima se susreće, jer i oni postaju slični Muzaferu i skreću s puta kojim idu ostali žitelji, a koji je pravi. Zato se viđeniji ljudi iz Drenovca dogovore da odu u Grabovac kod jednog dide od stotinu ljeta koji je bio susjed one none vračare i da ga upitaju za savjet. Dido ih je saslušao, pa rekao:
- Ovako ćete uraditi; kad bude pun mjesec, pa Muzafer zaspe, uvucite se u njegovu kuću i izgovorite ovu molitvu: Gospodaru naš, obaspi nas strpljivošću, ustali noge naše i pomozi nas protiv nevjernika. Oprosti naše grijehe i naša prekoračenja u poslovima. Onda pokupite sva zrna azrailovog oka iz njegovog džepa, umotajte ih u zelenu mahramu i bacite u ono vrelo iza Šehitluka. Samo pazite, morate pokupiti sva zrna iz džepa, na vrelo morate stići prije zore, a u putu vas nikako ne smije vidjeti cura bez marame i momak koji se pomolio Bogu nije.
Poslušali Drenovčani didu i tako uradili:
Kad je bio pun mjesec, uvuku se u kuću Muzaferovu, izgovore onu molitvu, pokupe sva zrna Azrailovog oka iz njegovog džepa, umotaju ih u zelenu maramu, pa krenu na vrelo. Na vrelu su bili prije zore. Upravo kad su u vrelo sipali sjemenke azrailovog oka, opaze u blizini curu bez marame i momka koji se Bogu molio nije. Što će - kud će, ubiju Drenovčani curu bez marame i momkakoji se Bogu pomolio nije, pa i njih gurnu u duboki ponor zajedno sa sjemenkama Azrailovog oka.
Iste noći, pred sabah, umrije i stari Muzafer.
A i to, kako je Muzafer umro... Bože me zakloni i sačuvaj!