Autor:Ivanka Brađašević
| ←Autori, B | Ivanka Brađašević (1955., Nova Kapela) |
životopis na Wikipediji 
|
| Hrvatska pjesnikinja i književnica |
Djela uredi
| Glas autor: Ivanka Brađašević |
|
|
Ovdje more razbija svoje staklo u slavljenički pjenušac dana, nepomična hrid u zahvalnosti upija svježinu bisernih kapljica i mrav se, trčkarajući bezglavo, zaustavlja na oštrim rubovima čija je stvarna granica – miris čovjeka. Sve izuzev ljudskoga stvora savršeno je iz prosta razloga: jer ne traži odgovore, jednostavno postoji… On je stoljećima u tvojoj nutrini, taj krik! Stijenke unutarnjeg bezglasja priječe mu proboj u svijet vidljiv očima. Vapeći za krikom galeba jedina utjeha je promatrati ga kako s lakoćom premošćuje zahtjevnu granicu kopna, mora i neba. Nada mnom suncobran od borovih iglica i češera, protkan svjetlucavim nitima paučine: kroza nj samo blage zrake zaštitničkog pogleda. Uza me mirisni grm lavande u treperenju leptirovih krila i sam gotovo spreman poletjeti! Sunce rasplinjava oblak u meku rahlu čipku i valovi se u približavanju obali međusobno došaptavaju… Koliko nježnosti, a mi se plašimo živjeti! Mi važemo izgovorene riječi filigranskom preciznošću, a zanemarujemo blijesak pomno skrivene suze. U bujici riječi nikako da naučimo slušati Glas! Njegova intonacija ne narušava savršenstvo tišine jer je blagost i Istina. On može zapovjediti stasitim stablima da nam u smaragdnim dlanovima spuštaju do nogu sretne ptice. Iz obične male svakodnevice miomirisa jutarnje kave on je poziv na nove susrete s ljudima. More mramorno mrmori o miru umornih mornara. Poodavno smo isplovili… Taj Glas - smiraj, sigurna luka u koju uplovljavamo… djelotvorni melem na otvorenu ranu… ispunjenje čežnje za dubinama i visinama… odgovor na sva naša pitanja. Naš osmijeh rascvjetava mirtu. Galeb u visinama sretno klikće umjesto nas… Kroz eter putuju Poruke: važno je slušati Glas … sada i ovdje. Uvijek, i svugdje.
| Priroda govori o Bogu autor: Ivanka Brađašević |
|
|
Sve oko nas kao da govori da mora biti Netko tko je sve isplanirao i sve drži pod svojm kontrolom.
Mora biti izvor rijeke vremena, mora biti čvrsta ruka koja drži željezne zakone prirode, mora biti umjetnički zanos koji je stvarao cvjetove, mora biti planer koji je svrhovito stvarao trave i životinje, muško i žensko, žeđ i vodu, glad i hranu, pluća i zrak, oči i svjetlo, uši i glas, riječ i razum, noge i ceste, krila i vjetar, brodove i more. Sve se u svemiru i u atomskom svijetu kreće savršenom točnošću. Zato možemo proračunavati, zato čovjek može znanstveno istraživati, zato se može osloniti na znakove prirode. Zamisli da se poremete zakoni - kakav bi nered nastao! Tko je sve to učvrstio? Tko se pobrinuo da vrapci imaju i zimi što jesti? Da vukovi i medvjedi zimi ne ugibnu? Da lastavice i rode odlaze u tople krajeve? Da ptice prave tako savršena gnijezda, da pčela pravi med, da se krtica skrije, da riba može živjeti u vodi?
Evolucija ne tumači ništa. Nedostaje vremena za razvoj tako savršenih vrsta i organizama. Zemlja je premala da bi se na njoj sve to moglo razviti. A onda, nema prijelaznih oblika. Antropologija je otkrila da je čovjekov kostur od tri milijuna godina sličniji kosturu današnjeg čovjekla nego kostur od tri stotine tisuća godina. Ni slučaj, niti nerazumni razvoj!
Nego...? Razum. Koji?...
| U tramvaju autor: Ivanka Brađašević |
|
|
Nema malih dobrota: sve naše pomoći značajne su, pristigle upravo u pravi tren! Dan započet dobrim djelom - zraka sunca poljubila srce, osvijetlila ga i ugrijala...
U tramvaju ljudi tek nešto više od ponuđenih stolaca. Vraćam se kući nakon obavljena posla. Nisam pretjerano umorna, još mogu stajati, ali ne kažem da mi slobodno mjesto ne bi dobro došlo. "Sjednite!"
Kimnula sam glavom mladiću u zahvalu. Može imati do dvadeset godina. Visok, prijazna lica. Pridružio se prijatelju koji sjedi u usporednom redu. "Baš si lud što si ustao - tko bi tebi pomogao...?!" prasne u zrak.
I tada začujem riječi čiji se zvuk pamti, nastani se u čovjeku zauvijek:
"Meni će Bog pomoći!"
Nisu svi mladi neosjetljivi i sebični, stoga im ne prilazimo s nepovjerenjem i podcjenjivanjem, uopćavajući.
Biljčice su krhke, osjetljive, pa i kada griješe ne zaboravimo da najviše uče upravo na našemu primjeru. Bezdušnost je sjemenka koja dozrijeva trpkim plodom tek u svijetu odraslih.
| Ostani s nama autor: Ivanka Brađašević |
|
|
Ostani s nama jer nemoć sve je veća
i sumnja srce nesmiljeno rije,
a teret teški na nejaka pleća obrušava se...
i snage već nije.
Tvoje su oči utočište naše,
hladovit borik usred ljetne jare –
sve rane stare u trenu zacijele
i duše dišu, mirisne i bijele…
Riječi su Tvoje slatka mana nama
što Otac brižljiv šalje ju sa Neba
i jednom samo kušati ju treba!
A ruka Tvoja u lomljenju kruha od uzduha lakša:
milosrđe dijeli, blagoslove daje…
Ostani s nama, Isuse, do jutra:
kad s Tobom svane – ono vječno traje!
| O Marijo autor: Ivanka Brađašević |
|
|
i predjelima neprohodnima,
ruševinama srca
obraslima u drač:
čuj plač sviju napuštenih,
ostavljenih svezanih očiju
na rubu provalija –
šum Tvojih koraka,
zraka Tvoga milosnoga pogleda
povija njihove rane,
vida njihove duše
i one
ponovno bivaju cijelima!
| Slavim Te, Duše! autor: Ivanka Brađašević |
|
|
Slavim Te, Duše,
koji se za nas zauzimaš
neizrecivim uzdasima,
Duše Sveti
koji prožimaš sve…
Ti dah si
koji ulijeva život
kostima suhim,
zrak koji udišemo,
Ti nepresušan si
izvor vode žive
potekao iz utrobe Kristove,
Ti ognjeni si znak,
mir Neba koji dozrijeva
u šuškavim krošnjama duša…
Ti si glas
koji slušam od djetinjstva,
ruka koja me dovela
Blaženoj Djevici u poklonuće,
Ti suza si materinjstva,
čistoći nadahnuće.
Ti si jezik Ljubavi
koji slavi veličanstvena
djela Gospodnja,
radost si
koji sipi s oblaka,
zraka Svjetlosti vječne!
Ti dobrota si
kojom udovica sirota
posljednji svoj novčić daruje,
vjera po kojoj bolesnik
od slutnja zloćudnih ozdravljuje…
Ti si ljepota
svijeta Božjega:
nota zbog koje glazba
u našem srcu stoluje,
čudom oživljen prizor
slikara, pjesnika,
koji dušu miluje, draga.
Tvoja je snaga bez premca.
Pred Tobom dušmani strepe,
a zlo uzmiče, bez traga.
Slavim Te, Duše,
koji se za nas zauzimaš
neizrecivim uzdasima!
| O izgaranju autor: Ivanka Brađašević |
|
|
Tinjajuća svjetlost svijeće i toplina. Vosak se topi… Dostojanstvo izgaranja: grijati, obasjavati, darovati se! Hladnoća nije hladnoća. Tama nije tama. Smrt nije smrt. Misterij ljubavi.
Očima davnih predaka gledaju tvoji djed i baka. Pogled njegov, njezin… utkan u pogled očev, majčin… Pošteno srce u grudima – tvoja očevina!
S visokih mokrih grana trusi se žarka ljubav listova. Jesenje magle razliježu se, široko… Domovina. Iz odsjeva bistrog jezera gorskog, iz kapljica koje plode ravnicu i pučinu morsku draškaju… otajstvom ljubavi svjetluca braniteljevo oko! Bdi nad zemljom i vodama. U slobodi. Opravdanost Križa.
A veliki svijet. Svet, svet, svet… u drhtavim rukama starice u bijelom sariju obrubljenom plavim najradije bi počivala krhka kugla zemaljska! Jednostavan put: «Plod ljubavi je služenje, plod služenja je mir.» Svemir u Očevu zagrljaju.
Sutra, prekosutra… dogorijevaju blagdanske svijeće. Krizanteme, uspravni stražari vječnih počivališta, pred klonućem. Čovjek, sretno potrošen darivanjem, obilježen Isusovim uskrsnućem spokojno iščekuje trublje Vječnosti.