Arkulin/Prvi čin
| ← Naslovnica | Arkulin: — Prvi čin autor: Marin Držić |
Drugi čin → |
Jedini prizor
uredi
ARKULIN: Cibo dolce e nutrimento della longa quaresima.
VLAH: (Bob i leća korizmina hrana jes, a Petar Longo sve mu ono posilaše.)
ARKULIN: Aglio - luk česan et quella cipolla - kapula, bez koje vi, žene, ne biste mogli sofrikat činit; i zaludu bi bili cipoli riječki i gere lokrumanske, da se lučca kapule najprvo ne podpriga.
VLAH: (Jes, bogme smo s gosparom i prikle prigali; a dobro ih priga, a ja mu sam puhao, ah! ah!)
ARKULIN: Veramente Pulju neću neg s suzami uspomenut, a dinaricâ kad bi mi poslali, munite srebrne kolura od neba, i zlatne kolura od sunca. I kako se svijetu ovako u jutro, kad sunce sine, oko obeseli i otvori, tako i meni, na svjetlos od zlata, oko mi se otvoraše, srce mi se veseljaše. A sada nije dukat moje sunce; skrinju zatvorih i čavli zabih.
VLAH: (Jes, bogme, ova svinja ima dukata dosta.)
ARKULIN: Nije moje dunižanje Orlanda, veće moje je svitlo sunce Ančica dilikana, profilana.
VLAH: (Ona li s nosom od pedi? Ubio te Bog i š njom!)
ARKULIN: Moje je dunižanje nje pod kuću veselo.
VLAH: (Jes, bogme, tu mu je vas dan šećna. Stara se je klada užegla.)
ARKULIN: Tu je moje verdezzante prato, lo sole reluzente.
VLAH: (Farfanzia, ferfeto!)
ARKULIN: Tu je moje tezoro i moje dolce riposo.
Quella dolce memoria di quello zorno
che fu prinzipio a si lunghi martiri
početak koja bi od moje tužice;
a sad me pokrijepi, gizdava rozice.
Tvoj sam rob, tvoj sluga i tvoj ću umriti,
diklice, nî druga moje oko nego ti!
VLAH: (Rekoh vam ja er moj gospodar Arkulin i bersat umije.)
ARKULIN: Nut što ljubav čini! Amor con che miracolo fai, da prije ne znah što je veras, a sad pljujem verse. Amor, el tuo dolce liquor, kako med pčelicu u slasti sve stavljâ.
VLAH: (E, jes! Sve svinja njeke slasti ije, a meni ne da ni okusit.)
ARKULIN: Ma ti, krudela rubella de amore, čemu si krudela? Što hoć' od mene? Život ti darivam; može li se veće dat?
VLAH: (Bijedan ti darov! Oto te ne bi na turskom pazaru somun hljeba prodao.)
ARKULIN: Ti ćeš moć rijet da sam star! Nijesam star, dušice. Je li tko da se sa mnom ukiduje? Je li tko da se sa mnom škrima? Je li tko da sa mnom tanca? Čovjeka se ne bojim u sve dintilece od svijeta.
VLAH: (Ah, ah, ava, nuti ruge što od sebe čini! Nut gdje mu je gaćnik, junaci, ispao! Ovdi da ga Ančica vidi, sad bi se spondrala od ljubavi za njim.)
ARKULIN: Ah, mia vita leggiadra, ku njekada imah! Kurvina kćeri, er bi za mnom trčala, a ja bih prid tobom bježao, ter bih te morio kako ovratu na tri dlake, kako sad i ti mene moriš. Ma kad me umoriš, poslije ti će žao bit; jošte ćeš, kučko, za mnom proplakat, et dopo morte aiuto porzerai al tuo Arkulino, - kad, kučko, bude zaludu i kad ti bude mala har, i kad, kučko jedna... Ja te ću... po svetoga Arkulina, moje ime! Ne budeš bez mene umrijet, da je zdravo ova pestuleza!
VLAH: Maj prc! Pođ' mu tkogodi dlačicu s plašta dvigni sada! Ako sad nađe Ančicu, svoju morozu, Ančica zlo ide, bogme ju pjersa! Ljubav se je u ijed obrnula, razjedio se je. Maganja, neće ni da jede, kad je u ijedu, a meni se, bogme, tada trbuh ne veseli. Tko ti mene dovede iz Vlahâ, da mu sam kmet, ter me nauči na njeke ure jesti, - razbile se! Ma kad svinja zasjede, dobro poije; a bogme t' i ja š njim, istom kad mu polojim, kad ga malo pohvalim da ferfeto bersa i da je u njem golem junak, - u onoj rđi! Tu ti bude moj trbuh kakono pratarsci bisaci, kadno o svetkovini idu po Župi prosit. Poću vidjet kud ide i malo mu se prijavit, da me ne bi onom festulezijom, svinja, dohitio, - srdit je.