Na dvadesti i šes bješe
od oktumbra, a osvitaše
srijeda, a sunce istjecaše,
strahovit san mene steže,
ter huda čes, ka me smeta,5
gdje u miru i u goju
ja počivah u pokoju,
sit ovoga trudna svijeta.
U san mi se, jaoh, činjaše,
da ja letim iz visine 10
niz veoma vrle stine,
rijeka iz kijeh istjecaše.
I tuj mi se da vidjeti
izrastao dub s granami,
za koji se ja rukami 15
mišljah leteć uhititi,
da se ne bih vas slomio
jeda kako ja ostanu
kad se uhitih za ku granu,
ali u rijeci utopio. 20
Taj čas dunu iz planine
vihar, tere taj dub lijepi
vas s žilami iskorijepi
i obori niz tej stine.
Kako tužan ja toj vidjeh,25
da ću taj čas poginuti,
boles srce me oćuti,
od straha se ja probudih.
Vidjeh, tmasta magla bješe
gore i polje sve prikrila, 30
sunčana se ljepos skrila,
da se ništa ne vidiješe.
Toj zamjerih, lijepa vila
gdi žalosno tužna staše,
grozne suze utiraše, 35
na suh se panj naslonila;
crnijem velom pokrivena
tere plače i jauka,
gdje uzdiše i gdje huka,
dere lica nje rumena. 40
Kad sagledah nje ljeposti,
gdje žalosna takoj stoji,
srdašce se moje razdvoji
od tužice i žalosti,
i raspade sve u peče, 45
kad me zazva: „Tužni Sase,
da ti kažem tužne glase",
uzdišući meni reče,
„jučer prođoh priko grada,
to t' žalosna mrtva nose 50
tvoga Dživa; moje kose
sve istrgah tuj od jada.
Vas grad za njim tužan bješe,
vas grad za njim plače i huka,
i žalosno svak jauka, 55
kruna i čas od svijeh bješe.
Koga plaču cvijetja i trave,
zvijeri gorske i ptičice,
drage vile, me sestrice,
i vas narod sej države; 60
ere bješe kruna i dika,
čas i slava svijeh od grada;
on s milosti pravdu vlada
slavna grada Dubrovnika;
od ubozijeh otac pravi,65
miran, gojan i milostiv,
dokli na svit ovi bi živ,
sad pribiva gori u slavi
među kori od anđela
za njegova dobra djela 70
puti čista jak snijeg bijela
duša stoji sad vesela,
gdje će u vijeke pribivati,
a ovi svijet ništo nije."
Sasin ga ćе vijek plakati, 75
dokoli ga grob prikrije.