Anđeo u zvoniku/I.
| ← Sadržaj | Anđeo u zvoniku autor: Vladimir Nazor |
II. → |
I.
uredi[ 4 ] Rodih se u gradiću na žalu morskoga kanala.
Pred njime more s jedrenjačama i parobrodima koji prolaze a da — ponajviše — i ne ulaze u pristanište; s one strane vode daleko ljubičasto kopno s dugom gorskom kosom; za gradićem krševit kraj, našaran zelenilom vinogradâ i maslinikâ.
Ne vidjeh ga od svoje pete ili šeste godine, ali ga se i sada sjećam.
Pamtim i koješta što sam u njemu doživio.
Nekoliko osamljenih, ali jasnih slika, nalik na svijetle trenutke mutna poluzaboravljena sna, niče iz mog pamćenja i leži na sivome moru zaboravi kao otočići obasjani suncem.
Vidim oleandre u dvorištu pokraj mora, pred starinskom kućom u kojoj sam se rodio, a dijete se u njemu igra.
Kupam se, još sitan kao crvić, na igalu »Vrila«, dok me majka gleda s prozora obližnje kuće i viče ne znam da li ozbiljno ili od šale: Roni, Vlado! Roni!
Sjedim u nekoj ovećoj sobi, na klupici, uz drugu čeljad, i zanosim se igrom »marionettâ« na maloj pozornici. Arlekin je obukao odijelo sa šarenim kockama, Pantalon nosi na sebi bijel plašt. Kolombina ima dugu plavu kosu i crvene obraščiće, a kad govori, uzdiše, stavljajući ruku na srce. Ali je meni najdraži Frakanapa, čovuljak s krivim nogama i s glavurdom. On miče neprestano nogama, lupajući njima o pod kao kozle papcima. Ruga se zaljubljenoj Kolombini i Pantalonu, zbija svakojake šale s plahovitim no glupim Arlekinom. A kad Frakanapa pripovijeda da mu je đon probušen ali da je on tome jadu doskočio napravivši na đonu i drugi otvor pa mu sada voda kroz jednu rupu ulazi ali kroz drugu odmah i odlazi, ja se tako glasno i od srca smijem da ljudi oko mene gledaju više u me no u Frakanapu.
A sjećam se i dviju kasnih večeri punih zvijezda ali ipak takvih da sam bio sav prožet zebnjom.
Jednog puta gledamo kako tamo daleko, preko kanala, nešto plamsa u tami. Vele da gori u velikom gradu lijepi, još novi teatar, i da će taj grdni požar zahvatiti možda čitav grad, progutati sve kuće. Vjetar duše, a nama se čak pričinja e je topao od vatre i da nam nosi vonj po dimu i po paljevini.
Druge smo večeri promatrali repaticu na vedrom noćnom nebu, baš iznad planine s one strane kanala. Ja sam mislio na zvijezdu što je vodila tri kralja k malome Isusu. Htio sam se veseliti repatici, ali su svi odrasli oko mene govorili o njoj kao o nečemu što nam naviješta jad i nevolju. Brodovi će nam donijeti kugu s Levanta; skakavci će idućeg proljeća poharati usjeve i vinograde pa će nastati glad; Rusija će dignuti vojsku na Turčina, i [ 5 ]sedam će se careva zaratiti, i sve će se majke oviti u crninu. Ja slušam zapravo sve i ne razumijem, ali neki strah prodire u me. Držim se sve čvršće majčina skuta; molim je da pođemo kući iako me ne spopada san. A kad legnem i zaspim, kao da se repatica prometnula pred mojim očima u sablju s koje kapaju krupne krvave kapi.
Takve me uspomene vežu i sada s gradićem gdje sam se rodio. Sve su one nalik na bljeskove u sivoj noći. No ima i jedna koja, potpuna i jasna, sja i sada u mojem pamćenju. I njome hoću da otvorim ovo pričanje.
| Sljedeća stranica→ |