Anđeo-Dijagonala
| Anđeo-Dijagonala autor: Monique Thomassettie |
|
Trodjelni spjev nastao 1996. Preveo Tomislav Dretar. |
Monique Thomassettie
ANĐEO DIJAGONALA
p o e z i j a
Pasija nije obmana
vodi li u Pasiju Duha
“ Anđeo Dijagonala ” je prvi dio zbirke poezije - Triptih (Luce Wilquin, 1997)
Redoslijed ove zbirke je kronološki .
(lipanj - prosinac 1994.)
|
SLOVO RAZASTIRE SVOJE ZASTRTO “S”
urediU SVITANJU SVIJETA
|
SEDEFNI SAN
uredi
|
U BESKRAJNOM DAHU
uredi
|
POGOVOR
urediNevidljivi mi se čini nastanjen različitim kategorijama bića: anđelima vjesnicima Božijim (kao moj Anđeo-Dijagonala), dušama živućih i onih umrlih ("zajednica duša") ili našom vlastitom dušom "projiciranom" izvan nas. Kad se bića oslobađaju Nevidljivog, kad se "pojave", poprimaju vidljivu formu i katkad osjetilnu, i tada možemo ustanoviti je li riječ o duši, o anđelu (bez krila), o Bogu. Bog se doživljava kao svijest beskrajnog Prostora. Kao prostor beskrajne svijesti.
Jedne lipanje noći 1994. ja sam iza zatvorenih vjeđa vidjela jednog Anđela kojeg sam gotovo istog trena nazvala Dijagonala. Nisam spavala, preplavljena muklom noći beznađa. Slika nije bila unutarnja. Što više ona se situirala u prostoru, nekoliko metara od mene, u visini. Anđeo je stajao, svijetao, čineci vertikalni dijametar jednog crnog kruga, tamnijeg od okolne noći. Kasnije sam se iznenadila otkud ime Dijagonala, tim prije što se nije nalazio u kvadratu! U jednom bljesku, ja pomislih na kvadraturu kruga. Nemogućnost koja je oduvijek intrigirala slikare što i ja jesam.
Tako sam odahnula, oslobođena od neprozirnosti, i počeh malo po malo primijećivati -i to naročito tijekom dana i noći koji će uslijediti- Noć Božju iza jednih okruglih Vrata na koja prislanjah svoje lice.
Počev od te noći proživljavala sam ljubavnu priču s nazočnim Bogom, istovremeno bliskim i dalekim mi iza tih masivnih vrata, i providnih u isti čas. Bog je bio taj prostor... Bi mi mučno vračati se otuda.
Ali, može li se bez pravila živjeti dugo vremena od te pasije? Bilo Božja ili ljudska, svaka veza ima svoja pravila igre? Čak i Tantrizam, koji istražuje iluminaciju kroz tjelesnu ljubav, podliježe pravilima. Taj zaključak namećce se mojoj, katkad prirodno divljoj misli, jer nakon tako dugog ushićenja može nastati veliki metež.
Ono što mi se čini, u svakom slučaju izvjesno, jest to da pravilo leži najprije u jednom nepobjedivom povjerenju.
To povjerenje može biti ojačano jedva primjetnim znacima. Tako, krajem prosinca 1996., hodala sam parkom Cinquantenaire, nedaleko od alegorijske statue koja predstavlja krilatu ženu ispruženih ruku kojima drži po jednu krunu u svakoj. Ta statua me sve do nedavna intrigirala, jer je ilustrirala moje bivše simboličke ćutnje. (To je bilo 1995. Ja pomislih: gotovo petnaest godina kako šećem parkom, a tek danas da zamijetim tu statuu!). Ja sam sedakle šetala, početkom zime 1995. kad se moje oči podigoše i ugledaše statuu postavljenu na kupolu muzeja. Opčarana, otkrih jedno jato ptica (bio je kraj popodneva) koje je letjelo nebom, i neke od njih sletješe na obruče oživljavajući tako krune živog lišća. Ptice su odlijetale ili dolijetale, azur je mirovao, ja sam otkrila u prostoru podrhtavanje izmedju vidljivog i nevidljivog, jedan oblik svijesti, nešto važno što nas prati, naše male ljudskosti... Učini mi se da nije stvar u tome da se ta Svijest pojavi već da je određeno da ja to opazim. I, da su za to bila potrebna određena pravilia. I tada počeh izricati te rijeći koje su mi potvrđivale da sam bila, da jesam, da nikad ne prestajah biti, na dobrom putu:
Ptice su sletjele na prstenove neba.
Po tome:
Hoće li 21. stoljeće vidjeti Nevidljivog?
Ova posljednja rečenica, ja sam si je potvrdno formulirala. Ovdje otisnuta, ona mi se učinila primjerenija u upitnoj formi.
Ja posvećujem svoj Triptih,
Nevidljivom,
koji nas čuva.