Alkar/7
| 6 | Alkar — 7 autor: Dinko Šimunović |
U tome traženju nastade i opet žarko, plameno ljeto, a s njime i kolovoz mjesec kad se kroz modrušastu maglicu i oblake prašine stanu micati šarene hrpe ka Gospi Čudotvornoj i trkalištu alke.
Salka su u Krajini cetinjskoj već i zaboravili, pa se govorilo samo o tim svečanim danima: o petnaestom i osamnaestom kolovoza.
I sela i varoš zakitili se novim odijelima što se vjetrila i redila; zobili se konji i svjetlalo oružje, jer tih je dana svak u pirnome ruhu, i takih nemaju druge krajine: dana svetih i junačkih.
Sve jedan po jedan vruć i sparan dan prolazio, a na rođeni dan kraljev slegle se tisuće naroda oko trkališta da vide alku. Neki po prvi put, a neki i po trideseti, ali i jedni i drugi očekivali radosno i nemirno početak trke jer se te ljepote ne možeš nagledati nikad.
A ove godine, rekao bih da je bilo više svijeta nego lani.
Govorili da će se i opet natjecati Rašica i alaj-čauš, pa su došli i oni što nijesu ni mislili doći. Već od podneva tiskalo se silno mnoštvo iz blizih i dalekih krajeva, po skelama, njivama i svuda kao jata mravi kad navale na komadić sočna hljeba. Ni livada u svibnju nije bila šarenija od toga mora ljudstva što se ljeskalo na žarkom suncu.
Pa sve te šare, žamor, vika usklici i pjesme, a onda daleki šum u gradu i veseli zvuci alkarske glazbe opijali više nego sunce i vino. I sama misao na onaj dugi niz godina u kojima se isto ovako sakupljali njihovi stari junaci - pa spomen na one rane i mrtve glave u prošlim vjekovima, treptali njihovim tjelesima što bi drukčije odrvenila od svakidašnjih briga.
A istom kad bi se imala mjeriti dva srca i dvije snage za pobjedu i slavu, nitko od tih tisuća nije mislio da su ti borci sinovi iste zemlje: jedan brani otadžbinu, a drugi je neprijatelj njezin - i zato su na završetku sva srca za dobitnika, jer je taj mogao biti samo »naš«. Onaj što podlegne, svakako je »neprijatelj«, jer je i sâm Bog s onima što trpe i na njihovoj je strani pravica.
A neprijatelja mora da bude: sve što je bilo, htjelo je da nas potare, a sve što ostade, spasla je srčanost i snaga. No svi što pišu, pisali su samo ono što nas veže, da sputaju slobodu i snagu, a spasli su nas oni što su prolili svoju i tuđu krv. Jer svaki put kad bi se prolila ta krv, nastalo bi bolje... Tako nijesu mislile, ali su tako ćutjele one bezbrojne hrpe očekujući trku.
Zato su i drhtale te hrpe za trke svakoga alkara, jer to bijaše njima borba ne jednoga, već jurišanje cijele čete na bezbrojnu vojsku dušmana. I kad bi koji alkar pogodio u središte, to bi koplje proburazilo vođu neprijateljske vojske a ne gvozdeno kolo.
No kad se nađu takva dva junaka što ne uzmiču ni pedlja jedan pred drugim - ne znadu koji je »naš«, i tada srca dršću a lica blijede.
Ovaj nemir toliko je ugodan da se zaboravlja na sve domaće brige, pa svako srce i svaka misao leti za velikim stvarima, zajedničkim svima.
Žetelice ostaviše kukuruze a kosci livade; majke ponesoše djecu, i starci ostaviše logove svoje da vide koji će ovoga puta ostati dobitnik i koji je od njih dvaju »naš«: Rašica ili alaj-čauš.
Beglučani i bliži njima znali su da Rašica neće trkati jer još uvijek traži Salka, no iz daljih mjesta dođoše svi ne bi li ugledali i drugo čudo. Ono što su vidjeli prošle godine, tako ih je potreslo da su cijelu godinu nemirno živjeli očekujući alku. I ta im mila alka postade još draža radi Rašice i alaj-čauša, jer je junačka igra lijepa samo kad je junaka.
... I stade prolaziti među njima sjajna alkarska četa, kao zbor mladih kraljevića, jašući ponosno uz bojne zvukove glazbe: zemlja se tresla, a oružje i srebrne toke zvecale.
Narod zaustavi dah i očima broji alkare, no kad ne nađoše Rašice među njima, svi uzdahnuše duboko i začuše se čudni zvukovi iz nebrojenih grla. To su bili glasovi nezadovoljstva i ljutine.
Isti alaj-čauš, jašući zadnji, bijaše zlovoljan i ljutit što mu je pobjeda sigurna i što nema premca dostojna sebi.
- Nema Rašice!
- Nema!
- Eto ti ga, vraže!
- Eto ti ga i vraže i đavle!
- Ubio ga Bog veliki!
- A što mu se dogodilo?
- Odnio ga vrag, eto što!
Tako su vikali i psovali sa sviju strana još i onda kad je već počela trka, i to oni do kojih ne dopriješe glasovi o nesreći koja je stigla njegova sina Salka.
No jedva su proletjela dva alkara, kad se na mjestu gdje trka započinje, očuje silna vika, psovke, smijeh i taka gungula da svi umukoše naginjući glave na onu stranu.
Uto začuju brz konjski topot i - na mršavu, crnu konju ukaza se takav konjanik kakva ne možeš zamisliti ni u snu.
- A-a-a-a... A-a-a-a... A-a-a-a... - kao brz val širilo se prigušeno s obiju strana trkališta, kako je ta čudna spodoba promicala ispred očiju.
Na tom mršavom, crnom konju trkao čovjek još vrlo mlad i lijep, ali odora njegova udarala neobično u oči. Bio je bos, gaće mu otrcane, a na kamparanu i ječermi, također starima, poskakivale »toke« i »ploče«, ali i mnoge druge stvari. Bili su to svakovrsni spuži i domaći i morski pa babuške, različite limice, šareni papir, stakalca - i svega drugog što se može naći na smetlištima. A na glavi imađaše veliku kudravu šubaru zakićenu perjem sve okolo-naokolo nalik na krunu kakoga divljačkog kralja. Bilo je tu perja od tuka, pijevaca, pataka, vrana - ali i dva velika paunova pera, pa je čudo bilo da se u onakom trku nije sve razletjelo.
A u ruci je taj čudni konjanik nosio »ostan«, kojim se ojkaju voli, ali na taki način da se odmah vidjelo kako je odlučio služiti se njim kao alkar kopljem.
I zbilja, kad se približio alci, podignu svoj ostan i naperi ga baš kao alkar koplje.
Tisuće glava s iskolačenim očima i otvorenim ustima pratile ga u trku, a tišina bila veća nego kad je prošle godine trkao Rašica i alaj-čauš. Jedino se šuma od ruku podigla i naginjala tamo-amo, kako bi se tjelesa privijala da bolje vide to čudovište.
I vidješe kako je ostan projurio kroz središte alke, i kako se skotrljala k ruci toga neobičnog alkara - pa kako se mučio da alku opet baci s ostana u zrak. Ali ostan nije imao »braniča« kao alkarsko koplje, te bi alka poletjela malo ostanom i opet udarila natrag u ruku. A onda taj čovjek kao bijesan zamahnu silno ostanom i udari nogama konja pa otrča kao vjetar kroz ulicu što je produljivala trkalište.
Najprvi se osvijestiše oružnici i redari te pohitješe za trkačem, a u isto doba Beglučkinja neka zavikne:
- Salko!
- Salko!... Salko!... - zaviču i ostali Beglučani.
- Koji...? Što...? Zašto...? Kako...? - sipala pitanja, pa sve zašumilo i zapraskalo kao da prolazi vihar kroz ogranke suhe šume.
- Ludi Salko...! Salko Crnošija..! Rašičin sin...!
- Stana vještica... Marta i Rašica harambaša... - odgovarali Beglučani.
Pa čudna povijest njihove ljubavi u još čudnijem obliku pričala se na brzu ruku i dobacivala od jednih k drugima. Tako je postajala sve zamršenija i sve sličnija pričama o zlim vilama i vukodlacima, o začaranim dvorima i momcima okamenjenim.
Rekao bih da su od silna sunčana žara uzavreli svi moždani, jer su neki suhim a neki zapjenjenim ustima, hrapavim i isprekidanim glasovima kazivali mutnu i nerazumljivu priču o ludilu i ljubavi pa o junaštvu i ljepoti.
A sad, među tim suludim i bijesnim hrpama, nije bilo Salka ni Stane, ni Rašice ni Marte - ali i sama imena njihova drmala su dušama i oživljavala ih kao udarci bure u sparini.
Kad se čulo za Salkovu ljubav i za njegovo lutanje pa da ne čini nikome štete, pustiše ga iz pritvora i rekoše: »Neka ide u miru Božjem - ta ionako ne čini ništa zlo.«
Salko nastavi lutati svuda, ali se nije svraćao u Begluk. A gdje bi god stigao, pripovijedao je veselo kako će vjenčati maćehu svoju kad mu umre otac i kad dobije alku.
Zato ga i nijesu više zvali Ludi Salko, već Salko alkar.