Ako ste i kadar po svijetu vi hode

Ako ste i kadar po svijetu vi hode autor: Mavro Vetranović

Ako ste i kadar po svijetu vi hode
   za jednu čudnu stvar, o slijepi narode,
pozrijevši uzgori smišljali, nebesa
   od ništa tko stvori i sva njih čudesa;
ali pak s istoči na sunce gledaje
   proć sebi gdi oči obratit ne daje;
bez broja zvijezde pak, kad mrkla noć pride,
   kojijem se čudi svak, načine ke slide;
i mjesec ki vjeku ne stoji na mjeri,
   nego li prem njeku zamjernu ćud tjeri;
i rijeke iz gora iz susijeh ke teku
   napokon put mora, ne pristav čas vijeku,
i za sve još za toj široko toj more
   nikako mimo svoj kraj uzit ne more;
i čuda još koja nije moć izreći,
   za što ih svijes moja ne more doseći;
ter da vi od toga stvorca znat želite:
   na križu oto ga pribjena pozrite!
Može bit da ga vi u slavi scinite,
   koju on ostavi, kako svi vidite,
ter s neba na svijet saj na tuj smrt hotje doć,
   zadat vam višnji raj i djavlju slomit moć.
Smislite za vaš grijeh na što se dopusti,
   od đaval da vas zlijeh slobodi iz usti.
Toga cjeć kami je i tvrđi neg kami,
   tko se ne oblije groznijemi suzami,
smišljaje na svoj grijeh i ljubav njegovu,
   da on sam za vas svijeh htje prijat smrt ovu.
O čudne ljubavi, ku izrijet nije mi moć,
   da on raj ostavi a na smrt hotje doć.
Stvoren'je sve plače, gdje mu je na glavi
   taj kruna od drače cjeć naše ljubavi;
na glavi, anđeli kojoj se klanjaju.
   Mislite sad, je li žalos još i u raju.
Pozrite na lica s krvavijem kosami,
   ke slavi danica sa svijemi zvijezdami.
Nut ruke gdi stoje, ke čavli pribiše,
   vas ovi svijet koje od ništa stvoriše.
Stoje mu raspete, jer želi i hrli,
   da tebe, zli svijete, k sebi sad prigrli.
Noge su čavlom još pribjene radi vas,
   kojijem su za podnož nebesa i svijet vas.
Tko će bit sad kami, da mu greb prikrije?
   grješnik ki suzami vas se ne oblije.
Zač će taj tvrđi bit neg mramor od gore,
   jer žalos na saj svijet veća bit ne more.
Plači sad dake svak, jer ste vi uzrok vas,
   tko neće za grijeh pak u vječnu poć propas.
Jer oto viđ gore i mramor i kami
   i rijeke i more i sunce s zvijezdami,
gdi plaču smišljaje stvoritelja od svijeh,
   pogrđen tač da je i raspet za naš grijeh.
Koliko veće mi, koji smo uzrok vas,
   imamo suzami cviliti po svak čas,
da bi nam prostiti hotio uzrok taj
   i svijeh nas primiti na milos u svoj raj.