Sluge zove Smail-aga,
Usred Stolca kule svoje,
A u zemlji hercegovoj:
"Ajte amo, sluge moje,
Brdjane mi izvedite,
Štono sam ih zarobio robljem
Na Morači vodi hladnoj.
Još Duraka starca k tome,
Što me hrdja svjetovaše
Da ih pustim domu svome,
Jer su, reče, vlašad ljuta;
Oni će mi odmazditi
Mojom glavom vlaške glave:
Ko da strepi mrki vuče
S planinskoga gladna miša."
Hitre sluge poslušaše,
Izvedoše tamničare.
Na noguh im teške negve,
A na rukuh lisičine.
Kad ih vidje silan aga,
On namaknu gojne vole
I dželate ljute rise,
Ter ih turskijem darivao darom:
Svakom momku ostar kolac daje,
Kome kolac, kome li konopac,
Kome britku palu namjenjuje.
"Ajte, krsti, dijeliti dare,
Štono sam vî Turčin pripravio,
Vam i vašijem Brdam kamenijem;
Vi bo kako, sva će Brda tako."
Turčin reče, al mrijeti
Za Hristovu vjeru svetu
Težko nije, tko se za nju bije.
Krcnu kolac nekoliko puta,
Zviznu pala nekoliko puta,
Zadrhtaše ta vješala tanka,
Al ne pisnu Crnogorčad mlada,
Niti pisnu, niti zubi škrinu.
Proz poljanu mrka krvca teknu,
Niti pisnu, niti zubi škrinu.
Poljana se napuni tjelesa,
Niti pisnu, niti zubi škrinu.
Već tko zovnu Boga velikoga,
Tko lijepo ime Isusovo,
Ter se lasno rastadoše s suncem
Zatočnici mrijet naviknuti.
Rijekom krvca poljem teče;
Turad bulji skrstiv ruke.
Tko je mladji, rado gleda
Na lipovu krstu muke;
A tko starij', muke iste
Sam na sebi s vlaške ruke
Već unaprijed od stra ćuti.
Ljutit aga mrko gleda
Gdje se silom divit mora
Silan arslan gorskom mišu.
Tko si junak, osvetit se ne mo'š
Na junaku dotle dok ne preda.
Smaknu Ture toliko junaka,
Posmica ih, srca ne iskali,
Što bez straha svi su pred njim pali.
Boj se onoga tko je viko
Bez golema mrijet jada.
Videć aga krepost taku
Zazebe ga na dnu srca
Ko ledenijem ratom leden
Šiljak dušu da mu dirnu.
Od tuge li za junaci,
Što ih silan zaman strati?
Turčin tuge za krstove neima.
Od straha li, jer se glavi boji?
Silan aga to sam sebi taji.
Zar ne vidiš kako radi
Hrabar junak uzpreć zimu,
Što mu s one piknje male
Po svem tijelu mrazne valja vale?
Gledaj glavu, put nebesa
Gdje se oholo hrabra diže;
Gledaj čelo jasno i oko
Kako bistro pod njim sijeva;
Gledaj krepki stas, gdje svoju
Znajuć snagu ravno stoji;
Pak mi kaži, ima l' koja
Tudijer straha i najmanja sjena?
A pak slušaj kako junak zbori
I strašljivce kako ostro kori:
„Vaj, Durače, starče stari,
Kuda 'š sade, kamo li ćeš?
Sad gdje smakoh gorske miše?
Il u goru? Brdjani su tamo;
Il u ravno? na ravno će sići;
Il ćeš živjet da izgubiš glavu?
Najbolje je bježat pod oblake.
Mišad grize, ali po tlih gmiže;
Sam sur oro pod nebo se diže.
Penjite ga na vješala tanka,
Neka znade što mu strah valjade.
A Turčina, ako još imade
Gdjegod koga ter se vlaha boji,
Popet ću ga nebu pod oblake,
Tu nek plijen vranom vranu stoji.“
Mukom muče robske sluge,
Mukom mče, plijen svoj grabe.
"Aman, aman!" starac pišti,
I Novica sin mu zaman
"Aman, aman!" suzan vrišti.
Stoji aga gorsko zvijere,
Gvozden stupac, kamen tvrdi.
Dokle dahnu, rukom mahnu,
Starac Durak skoro izdahnu.
"Medet, medet!..." Dželat ljuti
Već mu i grlo dotle sputi.
Durak huknu, sve zamuknu.
