Afrodizijak

Eseji o moru br.4 Damir Miloš: Afrodizijak (30.08.2000)

Nema tome tako davno, s prijateljima sam sjedio u jednom od ugodnih kornatskih restorana, dok je razgovor za susjednim stolom, zahvaljujući sve boljem vinu, postajao sve glasniji. A zaključak:

- Vlast je najbolji afrodizijak.

Ubrzo smo otplovili, ostavljajući u mraku noći već dobro pripito društvo, i te jadne žene, obgrljene obamrlim rukama moćnika...

Jedreći po ugodnom burinu što je i te prekrasne zvjezdane noći zapuhao u točno očekivano vrijeme, progonila me ta tvrdnja o najboljem afrodizijaku. Smetala me, izazivala neugodu, jer u početku mi se činilo da takva misao i ima smisla, sve dok, negdje pred jutro, nisam zaključio da je kontekst koji toj tvrdnji hoće priskrbiti smisao - besmislen. Kontekst, društvo u kojem živimo, društvo koje slavi ono muško, egoistično, ratničko, na pijadestal uspješnosti uzdižući one koji imaju vlast, moć, a uz to, jasno, ide i novac. Ti u potpunosti iskrivljeni kriteriji vrijednosti na prosjački štap odveli su intelektualce, kulturu i sve one koji bi ljudskom rodu najprimjerenijim afrodizijakom proglasili - slobodu.

Ali, kojeg li apsurda! Danas je sama vlast sinonim za slobodu. Oni "gore" mogu raditi što hoće, a svi drugi nemaju se za što buniti jer im ionako ništa ne mogu. I sve, nevjerojatnom sličnošću, upućuje na Kaligulu:

"Ljubav! Cezoniljo! Sada znam da je to ništa. Ono drugo je u pravu - državna riznica! Čula si ga, zar ne? To je početak svega. Ah, sad ću napokon živjeti. A to, Cezonije, nije isto što i ljubiti. Vjeruj mi i pridruži se svetkovini bez kraja, sveobuhvatnom suđenju i najljepšoj predstavi. A zato mi treba savjest, gledaoci, žrtve i krivci. /priskoči gongu i udara dvostrukim, neprekinutim udarcima/ Uvedite krivce. Trebaju mi krivci. A krivci su svi. Neka uvedu osuđenike na smrt. I publika, moram imati publiku! Suce, svjedoke, osuđenike, sve unaprijed osuđene. Ah, Cezonijo, vidjet će ono što još nikada nisu vidjeli, jedinog slobodnog čovjeka na svijetu." /A. Camus, Kaligula/

I moru, koje je za mnoge oduvijek bilo nepregledno prostranstvo slobode, iz dana u dan otkidaju djeliće njegove ljepote. Najuočljivije, napadno, pred svima nama, nestaje njemu primjerene erotike. Erotika koja je dozivala muškarce da u kovitlcu vjetra, mora, prijetećih šiljatih stijena, vlastite hrabrosti i olujna neba - udvaraju ženi. Tamo negdje preko mora, predivnoj putenoj, ili vlastitoj, oličenju vjernosti, svejedno...

Umjesto toga zova mora nalazimo naprčeni kič, poput perja raskošnih boja muške ptice. Događa li se to namjerno, nepažnjom ili nesvjesno...teško je reći. Ali hoću reći, krivi smo svi, i to podjednako: muškarci, žene, gosti ili njihovi domaćini.

Kaligule često srećemo na moru. Eto ih čim malo zatopli. Negdje polovicom lipnja. Nacionalnim parkovima zabranjuje moćne mašine luksuznih jahti, naprasno uživajući u teškom mukom stečenoj samoći (namučili su se donoseći zakone, zabrane, jer nije lako naći razloge da se ribarima onemogući ribarenje, vlasnicima terena graditi kuće...). Prilikom prvog susreta s njima čovjek pomisli da su stranci, jer brodovi viju tuđe zastave, ali kad progovore:

-Hej! Ima li jastoga!? - naši su, naši!

Zbunjeni domaćini, brzinom, neprimjerenoj njihovim poodmaklim godinama, iz vrša vade jastoga, pokazujući ga, i još jednom bivaju zatečeni:

-Treba nam šest-sedam kila, i gdje su mu kliješta!?

Strahujući da tako dobri gosti ne otiđu u susjedni restoran, domaćini im objašnjavaju da hlapovi imaju kliješta, jastozi se od neprijatelja brane drugačije. Jastozi žive u istoj rupi s ugorima, a hobotnice, njihovi neprijatelji, ne usuđuju se ući u sklonište ugora...

-Ma kakvi ugori, hoćemo jastoge i to s kliještima!

Predvečer, iz potpalublja, ukrašene vlasnicima jahti u čast, izlaze ljubavnice. Pod okriljem mraka društvo se konačno može opustiti i nadisati zraka...

-Mala ,ovo ti je život, a ne ona prašina grada...

Sve dok se u utrobi broda, navikli na skrivanja, nakon mljackanja rakova, ne stavi na tvrdnju kušnju: vlast je najveći afrodizijak.

Jamačno, u takvom druženju nestalo je romantike, a seks je, ovisno o poslu, postao sezonska aktivnost. Poslušajmo Huxley-a, koji kaže, kako za razliku od životinja:

"Kod ljudi, svaki je dan u godini potencijalno doba parenja. Djevojke nisu kemijski predodređene da samo za period od nekoliko dana prihvate pokušaj prilaženja prvog muškarca koji im se nudi. Njihovi organizmi proizvode hormone u dovoljno malim količinama da čak i najtemperamentnijima ostavljaju izvjesnu slobodu izbora. Evo, zašto je za razliku od drugih sisavaca, muškarac oduvijek bio udvarač. Ali sve se to sada izmijenilo...seks je postao sezonska aktivnost, romancu je proždrlo jajašce, a ženski kemijski poticaj za parenjem proždro je udvaranje, viteštvo, nježnost i samu ljubav."

Ujutro, s prvom zvonjavom mobitela, hrabri vitezovi uskaču u sedla tisuće konja, zauzdanih mnoštvom ventila, ostavljajući u tjeskobi domaćine...ili neke druge slučajne namjernike. Mašu im, pozivajući ih da ponovno svrate, jer moćnici će za koji dan u metropolu, ostavljajući ih same u njihovoj provinciji. Same, pogotovo muškarce. Gole i bez perja!

"Uzmite, na primjer, ptice. Koje li nježnosti u njihovom vođenju ljubavi. Kojeg li starinskog viteštva! Pa iako je hormoni, proizvedeni u tijelu sparivanju sklone ženke, čine prijemljivom na seksualno uzbuđenje, njihov učinak nikad nije tako žestok, ni tako kratkog trajanja kao onaj jajničkih hormona u prirodi ženke sisavaca u doba parenja. Štoviše, zbog očitih razloga, mužjak ptice nije u mogućnosti da silom nametne svoje želje nesklonoj ženki. Odatle kod mužjaka u ptica prevladava perje jarkih boja i instinkt udvaranja."

Jasno je muškarcima da bez perja, goli, neće imati uspjeha kod žena, jer su udvaranje, viteštvo i nježnost zamijenjeni statusnim simbolima, simbolima moći, vlasti...jahte, skupocjeni automobili, otmjeni restoranti...A ta zamjena za šareno perje potrebna im je zbog već navedenog razloga: seks je postala sezonska aktivnost. Ljudi, umjesto da unapređuju rod sisavaca, sve više nalikuju smiješno šarenim pticama.

I jedno pitanje: kako je more postalo jednim od najsigurnijih mjesta za prikrivanje tajnih veza, sastanaka što ne trpe svjedoke?

Naziv "provincija" počeo se rabiti u ono isto doba kad je živio Kaligula. Premda u to vrijeme ta riječ nije upućivala na nešto pejorativno, danas "provincija" označava zaostalost, siromaštvo, nerazvijenost...Nekada se u provinciju s radošću odlazilo jer tamo se živjelo drugačije. Bilo je više vremena za druženje sa susjedima, prijateljima, a rođaci, gosti koje se ugošćavalo htjeli su nekoliko dana, ili tjedana, živjeti provincijskim tempom življenja.

Mondena ljetovališta bila su rezervirana za vlastodršce i moćnike, i nitko od pripadnika nižih klasa nije ni pomišljao ljetovati s njima. Može se reći da su bili lijepo razdvojeni.

Ali, gle čuda!? Razvitkom brzih prometala (glisera, na primjer) moćnici su se odjednom zaželjeli gotovo pustih uvala, otoka, još nedirnutih prirodnih ljepota. I umjesto da ih dočekaju poput uljeza, domaći su im širom otvorili vrata. Jasno, za novac. A s novcem...

Na ovom bi mjestu bila potrebna ozbiljnija analiza želimo li doznati zašto se provincija tako naglo promijenila, zašto je, u jednom trenutku počela prihvaćati vrijednosni sustav metropola. Jednu takvu analizu prepuštamo za to kompetentnima, a meni je namjera ukazati na ono što se samo nameće, što primjećuju mnogi koji su među otocima i u manjim obalnim mjestima proveli dovoljno vremena.

Premda su stanovnici provincije prihvatili gotovo sve vrijednosti što ih poštuju građani iz metropola, pokušavajući te vrijednosti i dostići (šareno perje) neobično ih je iznenadila pojava koju dotad nisu poznavali - dosada.

Nekad, trudeći se dnevno uhvatiti dovoljno ribe, ljubiti ženu, obraditi masline, lozu, obići ovce, sve to dospijevajući prije nevremena, bure ledene...uživali su odmarajući se od napora. Danas, pokušavajući sve to stići prije dolaska prvih gostiju, nastajući u onih mjesec ili dva zaraditi za ostatak godine, razočarani neuspjehom, ili boljim učinkom susjeda, sreću se s groznom, dugom dosadom za koju ni na koji način nisu spremni.

Ne zaboravimo odgovoriti na postavljeno pitanje: kako u ono doba kratkog ljeta ne bi izgubili vjerne goste, o njima, njihovom društvu, ponašanju, moraju šutjeti. Tako je more postalo vrlo sigurno mjesto za održavanje tajnih veza, sastanaka...donekle opravdavajući jedan od najglupljih epiteta danog moru: svijet tišine.

Mnogi od domaćina više ne nalaze valjana razloga zanimati se poslovima koje su im na čuvanje povjerili njihovi očevi jer, vino na primjer, ne isplati se više sam raditi, ribu se isplati više od drugih kupiti (i za ljeto zalediti), tko bi i pomislio sam napraviti barku, ulje maslinovo previše je skupo da se ne bi s nekim drugim miješalo...Hoću reći, otkako se sve to više ne radi za sebe, jasno je da se i ne isplati.

A što se tiče erotike, prihvaćajući vrijednosni sud metropole, domaćini su, u toj silnoj dosadi, zapostavljajući svoje, umislili da su zaljubljeni u neke tuđe žene. Nedostupne, i po nekim tuđim kriterijima - mnogo ljepše.

Sjenke su na moru oduvijek u produžetku drugih osjetila. Ljudi, more je to!

Copyright: MORSKO PRASE i Damir Miloš http://www.morsko-prase.hr/tekstovi/eseji_o_moru_4txt.htm