Abdikacija Franje II., cara Svetog Rimskog Carstva
Mi, Franjo II., milošću Božjom izabrani za rimskog cara, sve većeg kraljevstva, nasljednog cara Austrije itd., kralja Njemačke, Ugarske, Češke, Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, Galicije, Lodomerije i Jeruzalema, nadvojvoda od Austrije itd.[1]
Nakon sklapanja Požunskog mira, sva je naša pažnja i briga bila usmjerena na to da s uobičajenom razinom odanosti i savjesnosti osiguramo što potpunije izvršenje svih obveza koje smo time preuzeli, te da održimo blagodat mira za naše narode, učvrstiti te povoljne miroljubive odnose na svim stranama i predvidjeti hoće li nam temeljne promjene u Njemačkom Carstvu uvedene mirom omogućiti primjereno ispunjavanje teških dužnosti koje su nam stavljene kao vrhovnom poglavaru Carstva nakon izborne kapitulacije [tj. uvjeta izbora]. Posljedice koje su uslijedile iz brojnih članaka Požunskog mira neposredno nakon njegove objave pa sve do danas, te oni događaji za koje je opće poznato da su se naknadno dogodili unutar Njemačkog Carstva, doveli su nas do zaključka da u sadašnjim okolnostima više neće biti moguće pridržavati se uvjeta unesenih u izborni sporazum. I, ako je do sada postojala mogućnost da se određeni politički razvoj još uvijek može ostaviti po strani na takav način da se poboljša situacija, svako očekivanje takvog razvoja potpuno je negirano sporazumom između nekoliko vodećih staleža, potpisanim u Parizu 12. srpnja i od tada potvrđenim od uključenih strana, u kojem su se potpuno odvojili od carstva i ujedinili kao vlastita konfederacija.[1]
S obzirom na ovo potpuno uvjerenje o nemogućnosti daljnjeg ispunjavanja dužnosti naše carske službe, od nas se stoga zahtijevaju naša načela i naša čast da položimo krunu, koja u našim očima može zadržati svoju vrijednost samo dok smo u položaju kako bi opravdali povjerenje izbornika, knezova, staleža i drugih članova njemačkog carstva i primjereno izvršavali te obveze.[1]
Stoga izjavljujemo u ovomu sadašnjem dekretu da smatramo veze koje su nas do sada povezivale s političkim tijelom Njemačkog Carstva raskinutima, da smatramo da će služba i rang carskog poglavara biti prekinuti sporazumom Rajnske savezne države i mi sami da se tako oslobodimo svih onih obveza prema njemačkom carstvu koje su nam ranije bile nametnute i da položimo carsku krunu i carsku vladu koju smo do sada tako preuzimali, kao što to sada činimo.[1]
Istodobno oslobađamo izbornike, knezove i staleže i sve članove njemačkog carstva, osobito članove vrhovnog suda njemačkog carstva i sve druge službenike njemačkog carstva, od onih dužnosti s kojima ih je [carski] ustav obvezao nama kao legalnom poglavaru carstva. Mi tako u zamjenu oslobađamo sve naše njemačke pokrajine i carske zemlje od svih onih dužnosti koje su na taj način preuzele pod bilo kojim naslovima pod okriljem njemačkog carstva, i mi ćemo marljivo izvršiti isto u njihovom ujedinjenju s austrijskim političkim tijelom kao austrijskim carem pod obnovljenim i postojećim miroljubivim odnosima među svim silama i susjednim državama kako bi se osigurao mir i blagostanje, što je krajnji cilj ili naše želje i svrha naše najbrižnije pažnje.[1]
Dano u našem glavnom gradu i rezidenciji, gradu Beču, šestog kolovoza godine tisućuosamstošeste, petnaeste godine naše vladavine, kako nad rimskim tako i nad nasljednim carstvom.[1]
Izvori
uredi- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Declaration of His Majesty the Emperor Francis II, whereby he abdicates the German imperial throne and the imperial government [Izjava Njegovog Veličanstva cara Franje II., kojom se odriče njemačkog carskog prijestolja i carske vlade]. German History in Documents and Images (germanhistorydocs.org) (engleski). Njemački povijesni institut u Washingtonu. 12. srpnja 2024. Pristupljeno 23. srpnja 2024.
