Život za milijune
| ← Naslovnica | Život za milijune autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1909. godine. |
Ležim na divanu i trsim se da ne mislim, ali ipak mislim. Ne misliti je teže no misliti, pa sam u trgovište Babovac i došao s tom namjerom da ne mislim. I veliki Majmonides imađaše jamačno časova kad je čeznuo da bude majmunides. Mislio sam, dakle, i pred sklopljenim očima redahu mi se babovački dojmovi: gospođa apotekarica slična Danteu; njen muž sličan ušatom loncu; Moritz Biberstock sličan Arijcu; Franjo Puh, kućevlasnik i novčar, sličan Hebrejcu; psić umirovljenog kapetana Brkotresine, sličan Amaliji Berkotressina, rođenoj Kverga; volovi s očima kao u Jupiterove volooke žene; mali pjetlić mog svratištara, sličan Galu i don Juanu; crkveni toranj sličan nosu kapelana Vargovića ... Mislio sam dakle bez opasnosti, ali malo te me ne udari kaplja povodom ove brzojavke:
»Vojvoda de Guiche, veliki tvoj pariški dobrotvor i pokrovitelj, sjetio se pred smrt i tebe, pa ti francuski konzulat javlja preko mene ove neočekivanu vijest: plemeniti vojvoda namijenio ti je od goleme ostavštine dva milijuna franaka u gotovom. Čestitam! Akonto tog glavnog pogotka šaljem ti, znajući te u neprilici, pristojan zajam, na koji sam se sam zadužio. Ne zaboravi domovine i sjeti se svojih dobrih prijatelja. Tvoj N. N., odvjetnik.«
Da izletim kroz prozor, vrata, na poštu, u zrak, a u sobu nahrupi s mojim hotelijerom Dolinarom Mavro Biberstock. Obojica mi istodobno padaju oko vrata, čestitaju, a Biberstock veli:
— Jučer ste me pumpali za desetaču, ali nisam imao. Evo! (Daje mi svežnjić forintača.)
— Mene je zamolio, nisam imao, pa uzeh iz štedionice — gura mi gazda od »Bijelog medvjeda« u džep banknote.
— Ali, gospodo, ja nemam jamstva za toliki novac, a očekujem poveću sumu! — branim se, ali Dolinar vadi iz špaga Narodni glasnik.
»Rijetka sreća je zapala ovih dana jednog nadobudnog našeg čovjeka, gosp. Zlatousta Mačka, svršenog pravnika, jednoga od najistaknutiji članova mlađe generacije i naše stranke. U Parizu, gdje je izvjesno vrijeme proučavao kriminalistiku i posjećivao Političku školu, gdje se istaknuo kao najveća simpatija jednog Sorela i jednog Leroy-Beaulieua, bio je čitalac, lektor poznatog aristokrate i nedavnog pokojnika, vojvode Antuna de Guichea, te mu je ovaj, preminuvši bez potomaka, ostavio znatan dio od silnog svog imetka. Poznavajući našeg dragog Zlatousta, naročito njegov kult Josipa Kozarca i brigu za oživljavanjem mrtvih naših, imenice zemljoradničkih energija, nećemo se prevariti prikažemo li ga već sada narodu kao dobrotvora kojega mu je sama sudbina, dobra sreća, kojega mu je sam Višnji namijenio.«
— Oj Suzana, oj Suzana... —zapjevam od radosti, brzojavim svom prijatelju advokatu u Zagreb i primim naravno povoljan odgovor s molbom da se u Bobovcu strpim još koji dan, zbog nekih formalnosti.
Na povratku s pošte pozdravlja i čestita mi cijeli Babovac tako srdačno i iskreno kao da je sa mnom zajedno baštinio. Brijač, crn, malen i razbarušen kao violinist Sarasate, malo te me od oduševljenja ne liši nosa kod brijanja. Supruga kr. javnog bilježnika, što me dosele vrlo malo zarezivala, pozvala me preko pero vode dra Klipa na svoja glasovita posijela gdje se pio glasoviti čaj i čuo glasoviti glasovir. Znanac kapelan sa tornjem usred lica zagrlio me apostolski na trgu pred mojim hotelom, nadajući se da ću zapuštenoj kojoj crkvi priuštiti barem novo zvono. Opazivši me debeli liječnik dr. Štrcelj, skoči sa komisijskih kola, prijeteći mi da ne smijem iz Babovca dok sasvim ne ozdravim. Urednik babovačkog tjednika Podgorca otima mi moju lošu sliku iz džepa za vanredno izdanje svog listića i formalno me intervjuiše sa dodatkom da ne smijem zaboraviti na mjesne vatrogasce, pjevačko društvo »Grom« i na sirotinju. Priznajem, novac mi već dosađuje kao oskudica. Zaključavam se u moju sobu i ne mogu se snaći u novom položaju.
Još se nisam pravo ni zanio u maštanja o palačama, zaseocima, doživljenim romanima, putovanjima, slikama, muzici, o mom kipu usred grada, o podizanju svih vrsta domaće radinosti, o osnivanju pučkih biblioteka i ekonomskih škola, kad ali jednom bane k meni kao duvanje i sopot lokomotive — ona, Julčika, okrugla Julijana Bajs, rođena Sedmak, udova i imućna posjednica kuće, vinograda, gostione i trgovine mješovitom robom, koju mišljah u materijalnim nevoljama svojim još juče uzeti za ženu, mada se ona za tu osnovu vrlo malo oduševljavaše, ginući potajno — kako se govorkalo — za pustim brčinama žandarskog narednika Raboševića.
Zakračunavši vrata, plače vesela udovica od moje radosti i malo te me ne zaguši zagrljajem, jecajući:
— Ah, Mačak, moj ljubljeni i preljubljeni Mačak, joj, kako smo sretni!
Bijaše, nije fajde, zamamljiva u bluzi od bijele svile što pucaše kao zrelost ploda, u crnoj svilenoj suknji, sa neodoljivim crtama udovičkih junonskih bedara, i u širokom slamnom šeširu sa sjenama preko očiju kao kukinje, obraza ko zrele breskve, usana ko otvorena lubenica, sa snijegom bijelih, ladanjskih, ciganskih zuba. Na glasu je kao valjana domaćica i svaki pokret odaje odlučne navike špana ili vlastelina. Iz tamne bujnosti kose vije miris pokošenog sijena i svježina djeteline, a iz lijepog, krepkog tijela dolazi kao okus jagode i maline, divlje i šumske. Što sam mogao? Još maločas snivah o egzotičnim kontesama, a sad izgubismo zajedno pamet i svijest.
Probudivši se, izmijenismo prstene, a za pol sata znao je cijeli Babovac da smo vjerenici. Doduše, Julka je starija od mene za neko pola godine, ali što je to u doba kad su muškarci mladi starci, pa se ženiš do podne da se rastaviš po podne. Ionako nisam nikad znao rukovati novcem, pa je zato taj slučaj sa štedljivom i imućnom domaćicom bio bolji od najpromišljenijeg izbora.
Do sto telegrafskih čestitaka sa svih strana primih toga historijskoga dana. Treba se obogatiti i vidjeti kako je svijet veledušan i dobar. Čestitaju mi i ljudi koje dosele smatrah neprijateljima.
Uveče mi svira podoknicu babovački tamburaški zbor, a družina »Grom«, počašćena pivom i večerom, oduševljava pjesmom dugo poslije ponoći u hotelskoj gostioni moje čestitare i goste: vascijelu ba-bovačku inteligenciju i glavnogradske novinare što dođoše k meni po potanje vijesti. Uz obilno blagovanje niže se zdravica za zdravicom. Kotarski predstojnik, znajući me oporbenjaka, moli da ne zaboravim na činjenicu da kao novi, doduše samo novčani velmoža, moram braniti interese viših i osiguranih stališa kojima je zakon, država, vlada, glavni i jedini oslonac. Veseli i dobroćudni gospodin ne zaboravljaše mi »u izgled stavljati« naslov plemićki, podsjećajući nas da tamo negdje u Turopolju ili Draganiću ima povijesnih plemića Mačaka, Mačića i Mačko vica, pa se moj obiteljski naslov jamačno negdje nekako zametnuo. Voda najjače oporbene babovačke skupine, Franjo pl. Puh, kućevlasnik i ravnatelj domoljubne štedionice, slavi u meni doduše političkog protivnika, no koji će svakako naći načina da među braću, do noža zavađenu, donese običaj poštenog, moralnog natjecanja ako već ne palmu mira. Načelni moj prijatelj, odvjetnički perovođa dr. Kriješimir Klip, slavi pomoć latinskog, francuskog kapitala proti sve opasnijem »Drangu«, nagovarajući me da za našu siromašnu i financijalno neorganizovanu stranku osnujem banku kao spas našega ugroženog maloposjedničkog glasača. »Grom« pjeva, da se tresu babovački prozori; oko mene radosno oduševljenje ljubaznog našeg svijeta, a pored mene srećna, zanosna toplina zrele, skladne, ugrijane udovice Julije Bajs rođene Sedmak, moje zaručnice. O, ima časova kad su zadovoljni i ubogi milijunari!
Drugi dan, u nedjelju izjutra, iznenađuju me školska djeca kao svog dobrotvora krasnim cvijećem, a krasna, plašljiva djevojčica u bjelini, kći bogatog mesara, dražesno zapinje u recitovanju Preradovićeva Putnika. Zagrlim je i zaplačem, a ona, mala sirotica, plakaše kao ja.
Odista, nemam snage za opis ovih ljubaznosti rodoljubnog mjesta Babovca. Ljudi samo što se ne pobiu zovući, vukući me u domove. Neka gospođa poslala mi je zlatom vezene papuče s napisom Alter schützt vor Thorheit nicht, — načelnik boce sa starom zelenikom, Mavro Biberstock drvenu čuturu s grbom i lozinkom, a ne samo iz glavnog grada i pokrajine nego i iz Graza, Pešte i Beča primah gomile prospekata, ponuda za sve, pa i bračne veze sa priloženim ženskim fotografijama koje su moju Julku dovodile do pravog bjesnila. Šuškalo se da će me moje rodno mjesto kao i Babovac naskoro iznenaditi počasnim građanstvom. Neki Dalmatinac me pismeno pita mogu li žrtvovati polovicu svog imetka za balon, za njegov balon, što će nas učiniti gospodarima domovine, Evrope, Slavenstva, svijeta. Drugi Dalmatinac zove me ništarijom, ako ne kupim njegov kip Izvor nesreće i ne pošaljem njegovom drugu, liričaru Stijepu Devenici stipendij za Pariz. Iz Srbije me bezimeni đida osuđuje na smrt ne pošaljem li »na izvesno mesto tisuću dinara u zlatu«. Teta Fanika me zaklinje da svu tu moju nesreću poklonim Crkvi i odem u našičke ili vukovarske redovnike. Brat, student u Pragu, javlja mi kako se na moje ime već zadužio na priličnu svoticu kojom želi malo pogledati Ameriku a možda i Japan. Đaci me mole za potpore, a neki utopista mi naširoko priča kako su moji milijuni prosta krda milijuna iz Proudhonove otadžbine! — i kako će mi proletarijat u dani čas suditi ne vratim li njegovim posredovanjem tu prekrađu radništvu. U novinama što stižu dosta brzo iz glavnog grada, čitam o mojim svečanim obećanjima kako ću barem tri četvrtine svoga blaga namijeniti kulturnim i dobrotvornim svrhama. Neka Zagrepčank s kojom sam se tako dugo volio dok je nisam izbliže upoznao, prijeti mi sablažnjivim samoubojstvom pred mojim stanom ako joj ne vratim kao zakoniti muž poštenje, »oteto« poštenje, kao daje poštenje stvar što se može oteti.
Milijuni mi stadoše evo već pomalo dosađivati, a ja još ništa ne osjetih usred sveopće radosti zbog te moje sreće. Od briga i grdnih osnova nisam mogao više spavati. Na zaručni banket k mojoj Julci stignem sav blijed i porušen. Dobitak milijuna stao me mučiti kao gubitak.
Banket kao za biskupa, u vrtu pod lijepim šatorom. U vinogradu za potkućnicom gruvaju mužari, zdravice se nižu sred pjesme, tamburaške svirke i mirisa od lipe, božura i karanfilja. Veselje zažamori kao vašar i zabruji kao orgija.
Hranom, u vino zamočenom, napismo pijetla, prase i majmuna namjerničkog Talijana, te mnogi od smijeha padahu na tratinu pod stol. No, baš kod »vanderčeka« domovini desi se užasna dogodovština. U društvo upane kao komisija matora ženskurina, nakinđurena i glasne spoljašnjosti umirovljene konobarice, koje se maglovito sjetih iz mog djevovanja. Primijetivši me, padne mi kao bolest oko ramena i dok jecaše kao njemačka glumica: — Zlatoust, Zlatoust, o kako sam blažena što smo se našli! — mali uparađeni njezin deran zapleo mi se kao čičak u čakšire i dere se kao bokter: — Papa, dragi Papa, i tvoj Pepi je tu! ... — Pijani kokot međutim skače i sve troje nas kao bijesan napada svojim oštrim kljunom i mamuzama; pijano prase nas gleda i dere se kao pod nožem, a majmun, bog ga ubio, skače deranu Pepiju na ramena, nogama maše njegovim šeširićem, a rukama stao mu halapljivo, nervozno kopati po riđoj kosi i tobože hvatati, gristi, čikati i bacati kukce, buhe, uši, što li!
Govornik, nazdravljajući netom otadžbini, lijeva u čudu vino — umjesto u svoje tusto grlo — za vrat krojaču Sotličeku, koji meće začuđen batak za uho kao olovku. Moja se Julijana najprije s cijelim društvom smijala kao pomamna, dok se napokon diže i priveže mi za uho birtašku ćušku koju instinktivno vratim nametljivoj tuđinki, ne mogavši se nikako iskobeljati iz njenog zagrljaja. Pošto je općinski pandur jedva jedvice otrže, njen deran se zagrize za moje koljeno kao pašče te jeknuh od grdnog bola.
Našavši se nasamu s Julkom i tješeći je, donesu mi silu pisama. Sva su bila bezimena i tako infamna u svojoj zavidničkoj familijarnosti te ih mogahu napisati samo drage moje znanice i znanci. Među tim čestitkama nađoh i dvije novinske bilješke. Napred veli: »Poznati domaći i bjelosvjetski pustolov Zlatoust Mačak primio je, kako je poznato, iz vojvodske francuske ostavštine lijepu svotu. Upitali smo se za tu nevjerojatnu aferu i naši nam prijatelji iz Francuske javljaju da je pokojni vojvoda bio ženskog, upravo babljeg spola, ne ostavivši velike svote samo »minjonima«, nego i majmunima i svojim (sic!) — psićima.« Domobran pako piše: »Poznati socijalni i politički bajazzo i šarlatan Zlatoust Mačak primio je iz inozemstva ogromnu svotu od čovjeka što mu ne bijaše ni rod ni pomoz-bog. Zato nije čudo da se u naše trulo seksualno doba ime pariškog vojvode dovodi u nekakvu svezu s imenom kneza Eulenburga. Bilježimo sve to kao izvjesni kroničari s nadom da će nas g. Zlatoust Mačak, ako i nije Harden, o svemu tome poučiti. Lov na milijune i lov na sjedećke vaški su slični. Ili: da ti milijuni nisu iz srećne ostavštine gđe Humbert?«
Da pođem prvim vozom i da glavnogradske »novinare« kaznim ma i bičem ili tanetom, no u mom svratištu nađem ovu brzojavku: »Neki tvoj dušmanin krvavo se našalio s tobom i sa mnom. Francuski konzulat službeno poriče sve navode novina i nepoznatog kukavice koji se zbog paklene mistifikacije znao dočepati znakova konzularnog dopisivanja. Ta osveta je — po svemu sudeći — politička. Ne očajavaj i budi jak. Tvoj dr. N. N., odvjetnik.«
Iz Babovca jedva iznijeh živu glavu. Htjedoše me linčovati.
Većina patriotičke štampe raširila je glas kako sam u svrhu prevare sam rasturio laž o svojim milijunima. Novine me zovu »gospodin Humbert« i »gospodin Kopenick«.
Moja starica majka od sramote je umrla, a brat mi je samo poludio.
| Povratak na vrh stranice. |