Žena

← Novele

Žena autor: Janko Polić Kamov

Bio sam u kazalištu; došao sam među prvima, da dobijem sjedalo, dobio ga i svejedno izgubio. Ja sam došao sat ranije, jedna gospođica pet minuta, i ja sam joj ustupio svoje mjesto i za pauzu i za predstavu, jer ona je molila samo za samo za pauzu — razumijete..." Ja sam joj odmah ustupio mjesto i za pauzu i za predstavu, jer ona je molila samo za pauzu, a ja sam joj kao kavalir morao dati više no je ona tražila. Da sam se sjetio svoje muškaračke dužnosti prije no se je ona sjetila svojega ženskog prava, imao bih sjedalo za same predstave, jer bih joj ga ja bio ponudio za pauzu. Bila je lijepa i to je mislim dosta. (Opisivati ljepotu je najugodnije i najlakše: laž bez protudokaza i tat bez svjedoka — eto poezije! Umjetnik otkriva, tj. vidi ono što drugi ne vide jer gleda onako kako drugi ne gledaju, i piše, tj. radi ono što nitko drugi ne čini.) Ako te žena prva poljubi, onda ne možeš ostati samo kod poljupca ako si kavalir. A ipak, ako se pravo uzme, ona je gospođica počinila jednu nepristojnost — bila je drska. Jedno, jer je zamolila "za pauzu", a drugo, jer je primila moju ponudu i "za predstavu".

Znam da je galanterija krepost muškarca, makar kult žene datira otkako je blažena djevica Marija ušla kao model u slikarske atelijere i makar lijepa pjevačica vrijedi više od dobre pjevačice. Rafael, Murillo i Sarto dali su nam prekrasne madone, Van Dyck ružnoga Hristosa, Spagnoletto upravo odurne martire. Grčki nam kipari dadoše naprotiv božanski lijepe Apolone, što nije čudo ako se uzme u obzir Sokrat, platonizam i Safo i ne pusti s vida zanos svete Terezije i Veronike za Isusom. Svaka rijeka ima svoj izvor, a ako je umjetnost stvaranje, onda pretpostavlja ženu, muškarca i dijete. Ali o tome ne moram pisati; odviše je vulgarno i obično. Već od nekog sam vremena obuzet pravom manijom otkrivanja i artizma. Trista trica ostavlja u meni trista boli i trista puta trista misli, i ovako izgubljen vrludam po svijetu i samo kiša može da me prikuje za stolac.

Dani mutni, dremovni, alkoholični; zelenilo žuti i trune; obrisi se gora, kruta modrina i suhar sijedoga sunca tope i rastvaraju kao čirovi; atmosfera kao groznica; oblaci kao hunjavica; zemlja kao neotrti otpaci na tijelu svemira, a boje i oblici degeneracija. Pogled naš ne pliva više; on se utapa; misao naša ne leti; ona se ruši; zora se ne luči od podna, ni večer od noći: nebesa samo siva i crna mračno i bez volje leže omotana pamukom i gazom oblaka, i kad se tamo pomoli trak sunca, čini se da je ono mlaz pusa zapackao obloge. Samo za večeri i šetnja pokraj razdraganih izloga i svjetla gdje svjetina unaša dah jesenske sjete, lišća i one intimnosti zatvorenih lokala, zurenja kroz staklo prozora u staklo čaša i lelijanja dima i misli povrh tinjajućeg, modrikastog plamena punča — dolaze uspomene i san. I ja otkrivam. I kad se vratim u svoju sobu, volim puštati posmijehe, sažalne i žute kao lišće naših parkova, da zasiplju mrtvu prošlost kao cvijeće i zemlja.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ona je žena moga prijatelja. Nije lijepa, ali je bila lijepa. Sad je omršavjela; jabučice joj iskaču kao dvije suhe kruške i kad je zle volje, lice joj postane naglo asimetrično kao da joj je tkogod prilijepio žestoku ćušku. Laka je, kosturna i suha kao škica; podočnjaci su joj kadšto nabuhli; dvije joj tamne crte koso režu obraze, i njihova je sjena nježna, prozirna i sanjarska kao impresija; usne su joj rastavljene, a kad ih stisne, rekao bi, boli je zub. Ujutro zna pokadšto začudo biti vrlo lijepa — ako baneš iznenada, ako je zatečeš, ako nema bluze, ako se zasrami, ako su joj kose bez frizure, zubi neisprani, ako vonja po krevetu; ako zna da je nedolična — ako je zatečeš naime u prilici — nedopuštenoj. Eno, onda je ona lijepa.

Jedanput sam sjedio u kavani pokraj nje i prijatelja. Prijatelj je govorio o zastarjelosti materijalizma; ja sam slučajno primicao moj palac njezinim prstima; onda sam se dotakao njenoga koljena i vidio da je divna, prekrasna, neodoljiva. Evo kako: Ona ljubi svoga muža i štuje mene; ona zna da njezin muž ljubi nju i mene; ona zna da ja ljubim njenoga muža i da štujem nju. A sada osjeća moj palac, onda moje koljeno — onda zna da ja osjećam njezine prstiće, suviše stisnute u cipelicu, i njezino koljence, omotano u crnu čarapu i platnenu suknjicu gdje tek dosiže bijela čipka njezinih svitica. Ona zna da činimo nešto — nedopušteno! Zato joj se oči smiju i plaču; lice blijedi i rumeni; srce udara u prsa i pleća, u njezinu grud i hrptenjaču. Kad bi ona smjela reći mužu: "Ja samo tebe ljubim, a on me samo poljubio — ja sam bila uvijek tvoja, a njemu sam se samo za pet minuta podala — ja sam grešna, ti me kazni — ja ću obaviti skrušenu pokoru, griješiti opet i okajati grijeh!" Žena je potrebna grijeha i kazne.

Ona uživa sada u dodiru moga koljena kao na ispovjedaonici: ona ljubi Krista kao Magdalena, pa bila nevinija od Alojzija.

Ovako je eto počela naša ljubav i može se reći svršila.

Ja sam tad pozvao šartrez. Njegov lascivni, masni i priljepljivi tek, miris i boja pristaje najljepše jednoj večeri koju provodiš u društvu zanosna prijatelja i oduševljene žene. On veže društvo vezom simpatija, slatkorijeka i duhovitosti. Čini se kao koljeno koje svaku nogu dirne, kao usna koja svako lice zbliži, kao smiješak koji se svakoga dotiče. U svih su nas bile usne jednako zaslađene, nosovi jednako pomilovani, oči jednako razdragane. Ona je rekla: "Neću piti"; muž ju je zaklinjao neka se ne nećka. On je nije shvatio. Ona je rekla "Neću piti" da uistinu uzmogne piti; ona nije ni pila radi želuca i mozga: ženski je želudac i mozak niži od našega. Ona je postojano tvrdila: "Ta ja ću se opiti!" I kad je liker strastveno zaigrao u njezinim očima, jeziku, grlu, i utrobi, ona je izgledala kao curica koja na vaš nenadani pozdrav ili poljubac krikne od straha i zabune, a postojano je i pozorno pazila da je ne mimoiđete ni pozdravom ni cjelovom. Jedna je čašica ne može opiti; ona to zna. Ali ako vas ne uvjeri da će se opiti, tj. počiniti nešto nedopušteno, zašto bi onda — pila?

Moja je pokojna majka bila vjerna mome ocu: ni jednog nedopuštenoga pogleda ne bilježi njezina šezdesetljetna prošlost. Ali ona je bila rastrošna: ona je pravila dugove, radi nas djece, dugove i — krivnje, pravila potajno, da otac ne sazna, mada je najposlije otac svejedno morao saznati. Njezin je život bio pun ovakvih tajanstvenih, nedopuštenih, sitnih dugova: ona je kupovala sladora, slatkiša, voća... sve ono što je bilo suvišno, "da joj djeca ne gladuju", kako je to ona uvjeravala; uistinu pak, ona se je morala zaduživati da se može prenavljati, lagati, činiti nešto nedopušteno — imati osjećaje grijeha i draž krivnje. I uvijek kad bih zagledao razgaljenu grud žene moga prijatelja, njezinu jutarnju opremu sa dahom kreveta, njezino nećkanje na ponuđeni liker — ja sam se sjećao svoje majke, nepoznate gospođice u kazalištu i ovih nevinih uprepašćivanja i zgražanja nedužnih djevojčica pred cjelovima za koje ste vi uvjereni da su nešto tako jednostavno i — nedužno...

Rastasmo se. Ja sam joj pisao dugačka pisma o artizmu. "Vaš dodir one večeri, i — kasnije — Vaša tanana pojava koju je vodio Vaš muž i moj prijatelj, i koja je poput sjetne sjene polazila njegovoj kući; Vaš pogled koji je polupijano posrtavao po mokrom asfaltu; Vaš vrat koji je osjećao moje oči što su se topile na ugrijanom metalu Vaše puti; Vaš šeširić što je nahereno—jogunasto trepetao s crvenom vrpcom na disajima velike, mutne, plačljive noći; Vaše cipelice što su tapkale po trotoaru kao obijest i prokšenost gospodske djece, Vaš struk koji je stiskao moj prijatelj i Vaš muž: Vaše ručice, ukočene, mršave i blijede, što su besvjesno tražile milostinju topline i poljubaca, i sva ona večer što je poput ledene sape srtala na staklo Vaših očiju i mutila bistrinu vida — sve je to ostavilo u meni nezaboravan dojam. Odonda uđoste u intimni krug mojih misli i osjećanja: kao slika, kao kip, kao glazba. U sumraku se ovako krade Vaša pojava i čini mi se da uvijek dršće na zidu moje male sobe Vaša sjena. I ja tu sjenu ljubim, tu sjenu gledam, tu sjenu hvatam. Nedohvatnu. I u tome je Vaš čar — u tome je moja umjetnost. Kad bi ona sjena postala živo, kad biste Vi ušli u moju sobu onako sjetna i živahna najedanput, kad bi se moj dah sudario s Vašim, moje usne srele s Vašima, moj pogled utonuo u Vaš — onda bi došao život koji u prasku — ne samo baruta! — ubija umjetnost... Ostanite daleko, plava ljubavi — mi cjelivamo trak sunca — i sunce je život, dok mu se ne približimo... Evo, sumrak biva mrak, lampe ne palim; palim cigaretu..."

Ona mi nije odgovorila. Razumjeh da mora biti užasno nesretna, jer bi njezin život mogao biti sretan samo u takvoj nesreći da joj njezin odgoj dopusti i da meni otpiše, da mi se poda, da njezin muž sve dozna i oprosti. Evo, ona je uvjerena da njezin muž ne bi oprostio, da bi je jednostavno otpravio, da bi tražio rastavu (on je slobodni mislilac) i da bi se ona našla bez sredstava. Zato — nije lijepa! Pripovijedahu mi oni koji je češće viđahu da postaje sve bezvoljnija, mršavija i ružnija. Razumijem: ona je u svojoj naturi potpuna, prava kulturna žena i toj svojoj naravi ne može udovoljiti kako bi htjela i kako to naša kultura zahtijeva. Tako gubi čar, ženskost: degenerira se, i bog zna neće li postati stup feminizma ako za vremena ne postane majka, pa će ljubiti djecu tako ludo, izgubljeno i strastveno da će se osjećati krivom bar pred svojim mužem. Moj prijatelj mora to shvatiti i dati svojoj ženi ili dijete ili ljubavnika.

I ja sam mu pisao; pisao o njegovoj ženi i svom artizmu, i rekao da sam ja u nju zaljubljen samo do nekih granica i da to on mora smatrati najčišćim izljevom moje umjetničke duše i ne biti — ljubomoran. Jer mi se je, da iskreno kažem, njegova žena ražalila. Znam da ona strepi od pomisli na ljubavnika: njezin odgoj i egzistencija to brani. Jedini je spas njezine ženskosti u ljubomoru njezina muža. Ja međutim poslah pismo i otiđoh s jednim prijateljem na pivu. Ovaj prijatelj nije oženjen: zaljubljen je u zaručnicu jednog mog znanca. Ona zna da je ovaj moj neoženjeni prijatelj ljubi, zato je zadovoljna i zato može iščekivati sa namjernom i neobičnom strpljivošću. Ona će biti svome zaručniku to vjernija što će više osjećati simpatiju prema ovom mom neoženjenom prijatelju. To je moje najdublje uvjerenje.

One sam večeri bio silno raspoložen. Nešto ljubav mog prijatelja, nešto piva, nešto razgovor o proljetnim bojama Bukovčeva platna, o čovjeku—životinji Rubensovih bojeva, o muskulaturi Michelangelovoj, sve me je stalo ugodno škakljati i rekoh: "Ajdmo k — onima!"

U salonu u kojem se vrzahu šarolike ženske s istim pospanim pogledima što činjahu dojam arapskih priča slušanih u zimi i pripovijedanih od sijede tetke, stadoh osjećati veliku raskoš djetinjstva i igranja. Jedna je djevojka bila sjela na moje krilo; malena, puna, i puti tako mekane te mi se pričini da su moje ruke upale u snijeg. Dobih apetit: slina mi se nakupi na usnama kao na pogled sladoleda: creme, jagode i limuna, i pomislih u paroksizmu alkoholizma prinijeti jeziku nju cijelu i pustiti da se topi slačina, ljubav i mladost, sva ona hladna, jeftina i prodajna žena na gorućim mojim usnama i nepcu. Gorio sam od alkohola, ne ljubavi. Ona me je rashlađivala. Nekoliko je puti primih za vrat i srsi mi prođoše tijelom. Snijeg! I velika me žeđa stade moriti; žeđa gladi, ne žeđa sitosti. I opet je primih za vrat. Moji tvrdi, neravni, dugi prsti upadoše sasvim u onu mekanu, gojnu put: ona se je smijala. Usta joj se rašire, usne stegoše, utanjiše i samo rubovi gotovo bojadisanim crvenilom upisaše tanku, dugačku, oštru crtu. Pade mi na um kako je jedna žena u šali zavezala ljubavniku oči, kako se je on toj šali prepustio, smijući se grohotom i kako mu je ona ispalila samokres u grkljan. I ta je pomisao umah izbrisala jednim tankim i strelovitim kretom sve boje njezinog lica: oči joj se smijahu. Mene je stao oduševljavati kret kiparski i dramski, ne slikarski i lirski: zadaviti je dok se smije, u šali... Gušio sam je sve jače. Ona se je smijala; do suza, hrapavo. Ali ja glasa ne čuh. Oči joj igrahu upaljene, pijane kao na iglama; obnevidjeh. Gledao sam svoje koščate prste i vore njenoga vrata i veliko me oduševljenje strahote i neobičnosti, krivnje i zlodjela stane ledeniti. Smijao sam se. Ona se je otela. Ja sam se bez prestanka smijao. Sviđala mi se ta poza davljenja; kao kip; i dramski efekat: od šale je u šali udaviti. Činilo mi se da glumimo. Moja me je uloga zanašala. Tri je puta primih; tri se puta otela. Ja sam je bio odlučio baš zbiljski zadaviti u šali: zato sam se smijao i ona nije niti u snu pomislila da je davim ozbiljno. Prijatelj me je vukao ustran; i on je mislio da se šalim; glumili smo prekrasno. Ja sam blijedio od uklesanog smiješka što mi je poput kliješta širio usne. Nikada, činilo mi se, neću skupiti usne. Svečanost me je bila ukamenila. Zadaviti je! To je imao biti efektan finale i ja sam stao hotimice zavlačiti konac. Činilo mi se da ono gleda publika bez daha, nestrpljivo i da će moje zatezanje, njezin otpor i sprečavanje mog prijatelja samo dovesti nerve gledalaca do kulminacije natege. Primih je i četvrti put: aplauz kao da je siktao iz pogleda i daha umišljenog općinstva i ja sam postajao sve ledeniji; onaj led prostitucije bio me ukočio: bila je poza nepomična, uklesana, vječna: davljenja od šale za šalu — ulaz efektne, nenadane, britke smrti... Stisnuti jače i led će probiti sve ove grudi: publike, bludnice i umjetnika. I nisam je zadavio. Prijatelj me je odvukao dobrodušno grohoćući. Ona se je smijala pravim hihotom i ja ne dospjeh nikako stegnuti usne. Pođosmo na likere. Pio sam. Onaj je prizor ostao u mojim zjenama urezan i kad sam pijan stao posrtavati, činilo mi se da su moje oči izvan mene i da sam za njih privezan užetom kao pseto i da ih slijedim pod udarcima, naježuren, opirući se, daveći se o čvrste ruke svog gospodara.

Drugi dan bijah budan, ali ne trijezan. Drhtao sam kao od ganuća, zanosa i strasti. Pođoh i opet na pivu. Kostura ne osjetih; glas hrapav i mekan; oči pune i mutne; sunce nujno i blijedo; ljudi mračni i pokisli; a tamo su se dalje klisure otimale bespomoćno i osamljeno laskama nakostrušenog mora. I nekaki masni oblaci kao zapaprene slanine, stadoše se nositi povrh planina i kružiti oko sunca, poput noćnih mušica oko lampe. I oni se rastapahu. I opet pođoh na pivu. Žeđao sam.

Uspomene me stadoše oblijetati poput nedohvatnih mirisa, uzdaha, vila i melankoličnih leptirića, šarobojnih, prozirnih, sprešanih, umirućih. Konobarica, plavojka, blijeda, modrooka i nijema, gledala je u mene, i jamice joj se stadoše dupsti na obrazima i bradi. Vidio sam joj zube i blijede, uske usne, i žena moga prijatelja i zaručnica mog znanca i moja sinoćnja prijateljica stadoše koketno sipati na mene svoje poglede, crne, plave i smeđe. "Nisi zadavio" — šumljahu oko mene njihove kose, haljine i mrežice njihovih očiju. Šumljahu žalosno i umorno. Bilo mi je da sve one traže na meni krivnju, grijeh i zločin, da traže ideal svojih sanja i ženskosti, ali ne pokajanje. One su očajno i tužno tražile muškarca koji davi i ne kaje se: koji ubija prostitutku, nevjernu ženu i izgubljenu ljubovcu, i prezire pokoru... A ja sam mislio mutno i magleno, ganut od alkohola i pijan od ganuća i osjećaja, da nisam za nevolju žena, da nisam majka, da sama ljubav ne može biti za mene izvor krivnje ako nije povezana zločinom. Žena udata ima ljubavnika — drugo je to ako muž ima ljubovcu; žena se poda svakome koji plati — drugo je to ako muž ima sve; žena se iznevjeri, proda, izlaže i čar je njezin iskupljen — muž mora da siluje i okrvari — on rani prvi put svoju ženu i čar je već izgubljen; drugi put mora ubiti — jer ako ti žena ponudi poljubac, ne možeš ostati samo kod cjelova ako si kavalir. Naš je život nasilje — njihov umiljavanje, mi smo krvnici — one lašci; mi grijeh — one pokora...

A žena se mog prijatelja ono krade kroz retke... Kao da ne znam! Ti si bila djevojčica i pogled je za tebe bio ono što za tvog današnjeg muža stisak. Ti si bila tek dala poljubac kao anđeo, a on ga je već bio dao kao čovjek. A anđeli su bili prije od ljudi... Čuj svete knjige, plava ljubovco i crna sjeno, mrtva ljubavi i zasipana prošlosti. Vi idete naprijed progresijom života, mi onom životinja. I dok ćete vi smjeti doći do cigareta, dugih hlača, sabora, i nasilja, mi ćemo već biti prešli onu točku gdje se je sustavila moja ruka i usna... Nećete biti više žene... Jer evo mi javlja jedna pouzdana ličnost koja je u samu stvar dobro upućena, da je moj prijatelj primivši moje pismo pošteno izlemao svoju ženu... I još doda ista pouzdana ličnost da je žena moga prijatelja kaoti dobila boju i formu; postaje, vele, sve ljepša, punija i — pikantnija...

Jug — Zvono, 1912.

Povratak na vrh stranice.