Žalost (Kamov)/IX.
| ← VIII. | Žalost, IX. autor: Janko Polić Kamov |
X. → |
IX.
urediMilan je sada postao antipatičan. Njegovo držanje — što nije htio plakati ni kad smo svi zaplakali — vrijeđa i napunja tjeskobom. On je mlađi od Matije, đak je kao i ja i — svejedno — Matija mi je sada mnogo bliži. Plač je, čini mi se, jedini ili bar glavni razlog. Milan postaje nama tako tuđ, dakle nepojmljiv; on se ne ponaša i ne drži onako kao mi kod zgode koja bi se njega isto tako dojmiti mogla i koja za njega znači isto što i za nas. On je nešto ekstra ili bar to hoće da bude, on je tako i bezvjerac, i on ne vjeruje radi istih razloga, radi kojih i ne plače. On samo misli da je "bogzna što" i — hoće da se pokaže.
Ja mu ništa ne govorim; čini mi se da mu svi u sebi zamjeraju i nitko naglas ništa ne prigovora. A da nije došao Matija, ne znam, bi li tako gledao na Milana. Zato se bojim za svoga brata da možda neće htjeti ni na pogreb, ili da neće htjeti nositi crnine. Bojim se, jer ga ipak volim i bilo bi mi neizrecivo žao, kad bi drugi držali za istinito ono što se na njemu vidi i što se od njega čuje.
Ja već držim boga i plač u sebi i kako se on toga može stidjeti... Možda onako, kako je svojih suza i cjelova u vlažnom i tamnom salonu, kraj malene sestre, kad pomislim na kumu...
Tad sam žalio sestru, radi sestre, inače radi drugih... inače sam htio pokazati, a onoga puta — sakriti...
Zašto se stidim svoje iskrene žalosti? I zašto se ponosim svojim hinjenim suzama?
Ja ne razumijem nikoga, i sve mi je nejasno, i Milan je sve pokvario. On me rasrdio i zamislio. Njegovo ekstra—ponašanje i ekstra—mišljenje uznemiruje me i zanima. Njega već probiše brci; mršav je, glas mu okrupnio; lice izgubilo boju, ostao je na strani, kao da se među nama osjeća tuđim i osamljenim, meni ga je žao. Rekao bih mu od srca rado koju utješljivu riječ. On me uznemiruje, zamišljava i zanima.
On je uistinu nešto ekstra!
Radi njega — čudnovato! — mogao bih sumnjati u svoju žalost i ljubav. Ali jedno znam: sada ne bih mogao plakati, ni cjelivati. Meni je sada sve tijesno, odurno, nesnosno. Prisiljen cjelov na ledenom licu mrtvaca — eto, to smo mi svi i to je ona. — To je naša žalost i to je naša ljubav!
Milan ne plače i ne vjeruje, Milan je nešto "ekstra".
No, ja sada ne mogu plakati, ni mirovati.
Milan je sve, baš sve pokvario.
Eno ga, u hodniku. Sâm je. Zašto osjetih potrebu da mu kažem jednu utješljivu riječ, da ga udobrovoljim, razgovorim, da se pokažem prama njemu — kolegijalnim?
Zatražih ga cigaretu. On mi ju je odmah dao. Dim mi je udario u oči, kašljem, plačem, gušim se... na silu, da njega raspoložim. Ali on se ne smije, i ne ruga.
Okrenuo mi je žurno pleća i još žurnije pobjegao.
| Sljedeća stranica→ |