Šarko/VIII.

Šarko VIII. Uz majčin odar
autor: Vladimir Nazor

VIII. Uz majčin odar

Sam ne znam, što je to sa mnom bilo, i što me na to natjeralo. Već sjutradan vjetar utoli; studen popusti. Ptice ostaviše park pa i čitav kraj. Naoblačilo se, i sipi topla kišica. Čudnovata tišina zavlada domom. Sluškinje i u kuhinji idu na prstima; više šapću no govore. Gospodar gotovo uvijek kod majke. Vrata od stana zatvorena, pa se ja ponajviše skitam sam po bašti. Ne da mi se tjerati prokisle kokoši, ni iskopavati kosti, što sam ih tu i tamo ukopao, ni obilaziti onu jedinu kravu, koja nam u štali još ostade. Kao da me netko grdno prestrašio i izlemao. A jedno predveče, baš ispred kuhinje, pod prozorom sobice, gdje je starica ležala, spopade me najedared »ono«. Pričini i mi se, e se zemlja uleknula, sposnula, sravnala s morem. Stabla u parku putuju daleko, jure na sve strane, odmiču jedno od drugoga. Doskora su tamne mrlje na ravnini punoj leda i snijega. A ja sam sâm u toj pustoši, bijedan i nemoćan. U daljini šum i urlanje. Niza strminu valja se i hita prema meni nešto crno i živo. — I opet se nekako sjećam nečega, što u životu još nikada ne vidjeh. To je čopor vukova, gladnih i bijesnih, a vodi ih Pravučica, ona golema crna zvjerka, od koje sve i svi strepe... Tama i magla pritisla odasvuda. Nema više ništa na zemlji no ova kuća iza mene i zvjerad, što hoće da nas opkole.

I velji me strah spopada. Htio bih viknuti:

- Gospodaru, bježi. Hitaj i povedi majku. Pravučica ide. Staricu će odnijeti, a vučjad će ti razdrijeti prsa, raznijet će ti srce. Spasi! Spasi! Htio bih to kriknuti, no drugi neki glas izlazi iz moga grla: glas otegnut i uvijek isti. Iskonska cvilba moga roda ječi iz mojih dubina. I ja nisam mogao svladati ono, što je iz mene izbijalo. Moj je cvil bivao još jači i duži. Najednom bolno zastenjah. Skočih. Otrijeznih se. Bijaše se otvorio kuhinjski prozor, i drvo me kroza nj pogodilo baš usred leđa. A neko je vikao:

- Šuti, skote! Jadna je starica umrla.

*

Nisam se nikome nametao i bio sam tako tih i miran, da se na me nije niko obazirao, pa sam se mogao slobodno šuljati po svim hodnicima. Krio sam se najviše u kutovima hodnika na prvom katu. Sluškinje su nešto radile u jednoj sobi. Neprestano su u nju koješta vukle i nosile, a šuteći ili šapćući. Obađoh dvorište, park i štalu, sve u ludoj nadi da ću sresti gospodara. Zadržah se dugo na terasi, odakle se vide prozori sobe, u kojoj On spava. Bilo je već kasno, a nitko me te večeri nije tražio, da me povede k mojem ležaju u drvenoj kućici pokraj praonice. Pođoh onamo sam. Ne bih znao reći, koliko sam ondje drijemao ili bdio, kad izađoh iz kućice. Čuvši da se u kući više ništa ne miče, ne odoljeh želji popeti se gore da nanjušim — ma gdje bilo — trag gospodarev. U hodniku sve tiho. Tiho ali svijetlije no ikada. Vrata su one sobe sada širom otvorena. Zidovi svi pokriti crnim zavjesima. Nasred sobe odar okružen dvostrukim redom svijeća, vijencima i kitama cvijeća, A na odru — mršavo, dugo i u crno obučeno — mrtvo tijelo staričino. Neka žena kleči odmah pokraj vrata; gleda, kako svijeće gore, miče usnicama i otkad se dokad križa. Ja sam osjećao, da mi ovdje nema mjesta, i da bi me ona žena mogla odmah napasti. Htio sam drugamo, kad nešto vidjeh pa legoh u sjeni, u udubini hodničkog prozora, a baš prema odru. Jest, nisam se varao. One dvije zelenkastosvijetle tačke pod odrom bijahu otvorene oči naše mačke, meni uvijek mrske Garavuše, I bijes poče buditi se iznova u me. Pa kako to, da je ta zlobna, nevjerna zvjerka sada baš ondje? Jeli se kradom uvukla, ili ju je ona žena pustila? Garavuša se doklatila odnekuda u park pa u kuhinju, a ja sam se u ovoj kući i rodio. Ona krade, uhađa i zlobi; ja toga ne radim. Starica ju je rijetko viđala i nije voljela tuđinku i pakosnicu. A mene? Kao da sam njene krvi. Praštala mi sve, kad sam bio ludo štene i još obijesno psetance. Dolazila u dvorište, da driješi konop na mome vratu veleći mi: Poveretto! I dala je prenijeti moju kućicu iz dvorišta ispred štale u topli hodnik ispred praonice, I našla je sagić, na kome sam zimi smio čitav dan ležati pokraj peći u njenu stanu, I dizala se katkad čak i obnoć da me nečim pokrije, I puštala je, da joj svakog jutra dođem k postelji i da je pozdravim, I u oči svoje smrti, onako uzeta i nijema, iz svoga naslonjača, pokazivala je prstom na me pitajući time, jesu li me nahranili, i je li za me uvijek čiste vode u zdjelici ispred vrata, A gle sada? Garavuša je u toj sobi; leži, nehajna i sita, pod njenim odrom, a ja se ovdje krijem, spreman da me svaki čas ugledaju i grubo potjera ju. Vjernost — kao prosjak i nametnik — pred vratima, a nevjera čak i pod smrtnim odrom!

Srdžba me spopadala« Grlo mi se nadimalo. Htio sam baš planuti! kad čuh lagano hodanje. Gospodar je prilazio.

*

Žena se kroz vratašca povuče u obližnju sobicu, a On uđe. Doskora je stajao između dviju svijeća, uz glavu pokojničinu. Gledao je dugo, tih i nepomičan, u ono lice, bijelo kao mramor, ali i spokojno kao da starica slatko spava noseći na vrhu usana jedva primjetljiv posmjeh. Svijeće su blijedo gorjele. Cvijeće i lišće okolo odra gubilo je svoju boju. Sve se nekako kočilo i vuklo u se u onoj tišini, samo se pod odrom življe krijesile dvije zlobne zelenkaste zjene. Al gospodareve oči počeše se cakliti i sve jače progovarati. I vidjeh, gdje dva mlaza svjetlosti padaju iz njih na odar. Teku sve življe, da se razliju po svoj onoj bjelini pa da poplave čitavo tijelo pokojničino postajući još svjetliji, dok se i ne prometnu u modrikaste blistave zrake. A lice staričino kao da se od toga hitro mijenja. Njezin san ne popušta, al je postao lakši. Maknuo se iz bezdane dubine, dignuo se s mračnog dna neke duboke mrzle vode pod ledenu koru na površini. Ne znam, što gospodareve oči govore, al osjećam, da njihova moć raste, i sve se čini, da bi starica čula i razumjela, kad bi On sada i ustima progovorio. Oin se pomakao nešto bliže; žilice su mu na licu bolno zatitrale; problijedio je kao i ona ma odru. I njegove se usne počeše micati. Ne bih rekao, da riječi i izgovara. Plamenovi dviju svijeća pokraj njegovih ustiju me trepeću. Usnice se miču, al usta se ne otvaraju, a njegovo omršavljelo grlo ostaje kao ukočeno u bolnom grču.

Al ja ipak čujem; a kao da čak i vidim svaku riječ, što mu pada iz ustiju. I ome vele:

»Majko moja, oprosti!

»Oprosti djetetu, što je ležalo kao breme u utrobi tvojoj i pilo krv iz žila tvojih i izmučilo te bolima u časove porođaja,

»Oprosti mladiću, koji te odbježe kidajući niti tvoje ljubavi, bacajući u zaborav sve blago dječjih uspomena i kaljajući blatom darove ruku tvojih.

»Oprosti čovjeku, koji te skloni... ali kao bjegunicu; i nahrani te... ali kao prosjakinju; i ponije te,,. ali kao nametnicu,

»I ti ne nađe kod njih ni prave okrijepe ni pravog mira,

»Ti nikad utješena!

»Ti uv'jek ražalošćena!«

... Svijeće su sada gorjele malne tamnim plamenom, Cvijeće je na odru ležalo kao da je već davno uvelo, a zelene oči ispod pokojničinog odra krijesile 6e pune pakosna veselja. Sve je izgledalo rastuženo ili zlurado, samo je onaj blagi posmjeh na staričinim ustima ostajao nepromijenjen. A gospodar je nastavljao:

»Majko moja, prosti!

»Bijaše me opila snaga, uznijela taština.

»Mislio sam, da sam narastao visoko iznad tebe.

»Mislio sam, da te mogu odbaciti, pa i pogaziti kao ljupinu, iz koje sam bio izašao isisavši u njoj sve sokove.

»Mislio sam, da je život učinio mene ocem tvojim, a sada vidim na svakoj crti lica tvojega i osjećam u svakoj žilici tijela i duše svoje, da sam još uvijek dijete tvoje, a ostaješ za vazda majkom mojom,

»Ti, koju život ponizi!

»Ti, koju Samrt uzvisi!«

... Kandila su opet zasjala. Osjeća se svježina i miris cvijeća. One se zelene oči ispod odra suzile u dvije jedva vidljive tačke, što kao da tonu u mrak; a posmjeh na staričinim usnama spustio se i u uglove ustiju, zahvatio i rubove oštre mršave bradice. A gospodarev nijemi govor postaje topliji.

»Majko moja, prosti!

»Na planini bolovâ, nad morem suzâ, stajao je grad tvoj, a ja ga nisam viđao. Stajao je bijel držeći uvijek otvorena vrata — tvojim pticama bjegunicama za sklonište; i ne gaseći nikada fenjera na svojoj kuli — brodolomcima tvoje krvi za spasenje.

»O majko, ne pamtim tvoje prve riječi uz moju kolijevku, ali ću se uvijek sjećati one posljednje pjesme duše tvoje iz već gotovo mrtvog tijela tvoga. I onako će sve biti. Procvast će bosiljak i mažurana na planini nad morem.

»Jer me ti nauči svojim životom, zašto se mora trpjeti, a svojom smrću, u čemu je radost naša.

»Ti dio Bola svemirskog!

»Ti sliko Majke Vječne!«

... Blistave i titrave gorjele su sada svijeće. Vonja se cvijeća dizala iz svih latica i čašaka. Mrtvačka se soba mijenjala u kutić proljetnog vrta, obasjanog suncem, razveseljenog jutarnjim zrakom. Zelene se zjene pod odrom sasvim ugasiše, i Garavuša izađe puzeći iz sobe; pobjegnu u donji hodnik. Gospodar se prignu; poljubi ono mramorno čelo, one mrtve, sklopljene vjeđe. I njegovo je lice bilo u onaj čas, u svakoj svojoj crti, nalik na lice pokojničino.

Sljedeća stranica→