Đuka Begović/11

← 10

Đuka Begović autor: Ivan Kozarac

12 →

Voljba Đukina s Ružom našla se ipak pri svom svršetku. Kako je to došlo, nije ni samomu Đuki bilo jasno, iako je s dana u dan gledao kako se otkida komadić po komadić iz onih osjećaja koji su mu ustreptavali srcem, zanosili njegove misli, palili strašću njegovu krv. On je malo-pomalo uviđao kako Ruža nije ni drugo ni više nego druge ženskinje. Opažao je da ima neke mane, da joj jedan zub krnj, da su joj grudi prevelike i opustite. I meso u nje - ko u sviju žena. Činilo mu se da strast koju on u njoj uspiruje, podoban je i svaki drugi muškarac uspiriti. Ćutio je da će ona u toj strasti, kako njemu, tako i drugomu muškarcu tepati navlas iste slatke riječi, isto mu rivati prste kroz kose, isto ljubiti usne, isto predano i prepušteno davati - upravo nuditi - sebe. On je doumio i sve ženskinje da su takove, da su slabe u tomu, pred nagonom. Onda, konačno, jer se svednevice izražaji te volidbe opetovali i ne dolazilo ništa novo - ćutio je Đuka umor nekakav. Prezasićenost. On je znao nju cijelu, svaki zavoj njenih oblika, svaku stranicu njena duha, pa kako ništa već nije imao tražiti, ništa otkrivati, ništa predobiti - bio je sit. Ta ćut sitosti prevladala je u njemu čuvstvo bliskosti, dopadanja, navike na Ružu. Štaviše, vladala je i nad instinktom. Gasila je žar. I dugo se Ruža već trebala razmiljavati oko njega dok bi joj uspjelo probuditi njegovu strast. Dalje, on je vidio kako kraj njega dnevice prolaze tolike i tolike druge žene koje ni u čem ne zaostaju za Ružom, a on - iz obzira naprama Ruži - čestito ih i ne pogleda, a kamoli šta više. One pak i kako još umiju zagledati u njegove oči, trgnuti obrvama, vrcnuti se u struku. Ta zar je jednoj samo u očima pročitao: »Šta, zar ne bi i na me pogledao, dođi malo na razgovor... kaži riječ... dvije... sporazumjet ćemo se.« Kod nekoje te nekoje čitao je i ovo: »Ne znam te kaki si... bećarski izgledaš... a to ja volim... daj zato šaputni koju, zahtijevaj, išći, nisam ja sveta, ne misli...« A to - ovo on nije mogao održati. U njemu je bila šokačka krv koja ni u šta ne tone duboko nego teži i hlepti za što češćim promjenama, leptirskim oblijetanjem. A onda svaka ženskinja ima nešto nepoznato, skriveno, vabljivo. I to loviti, otkrivati, to je slast - mnio je Đuka. Kod Ruže eto nije ništa nepoznato i zato ju je počeo napuštati. I ona je sama popustila; zasitila se. Još je trebao samo kakav prividan razlog, jedna izlika, i sve je - prelomljeno. Izlika se uskoro našla. Zastao je jednoč gdje govori s nekim momkom u predvečerje, na poljskom putu, među grmovima. I više je nije pogledao, nego odmah uzeo namigivati s drugima. Odmah je i zaboravio sva ona oblagivanja koja su kroz sate znala silaziti s njegovih usana; i ono se utvaranje o ćutnji ljubavnog čuvstva prema Ruži rasplinulo kao da nigda nije bilo. Isto još veče sreo se sa dvije-tri snaše i svaku pripravio na mogućnost volidbe s njom. Jednu je nazvao »dušo moja«, drugu »srce«, treću »zlato« i svim trima - uz prodirući, staklen pogled - šaputnuo još par drugih ulagljivih riječi: kako bi umro da ga ogrli, kako bi je nosio kao dijete, cjelivao kao sunce zoru... I uštinuo je - razumije se - svaku. Bez toga ne ide. I, nije li toga, ne vjeruju one riječima samim. A i drugačije treba znati kod njih... Treba im se posve približiti, stati nogom na nogu, glavu malo kao prignuti, huknuti na poseban način, nekud kao suho nakašljati se, mignuti jednom obrvom, okom kako poškiljiti - i već tada strasna žena sela sve, doslovce, razumije. I djeluje na nju to. Đuka je pak umio to kao nitko valjda. To zato što je bio čovjek bećar, reći će, čovjek koji ne haje za mučne i teške poslove nego se daje na redovito pijuckanje, vazdanično ophađanje šorova i kuća te na ljubakanje, oblagivanje žena. Ljudi-bećari se razumiju u svašta, ne rade ništa, sve im je bescjeno i sve izrabljuju tako da se naužiju. Svirka, naročito ona ciktavih ciganskih gusala, naprečac ih i trijezne omamljuje. I jogunasti su... U svom jogunluku i svojoj bećarskoj silovitosti katkada ni za život ne mare. A takovi ljudi bude drhtaje u slavonske žene, osvajaju nju lako, bez borbe. Ta svaka ta žena usisala je s prvim pričama bajovitu veličinu takovih bećarskih individua; tu veličinu ona je neiskorijenjenu čuvala kroz svoj životni razvoj; u petnaestim-šesnaestim godinama požudno je upravo pila sve izrađaje bećarstva koji protkivaju tisuće i tisuće narodnih popjevaka Slavonije. A onda još kolo, divan, prelo, poklad, prepuštenost ženskinje samoj sebi - i to je nešto posve jednostavno, obično. A Đuka je Begović dalje uz takove eto živio žene... Prirodna bistrina njegova razuma kao da je potamnjela. Činilo se barem da se smutio i pod teretom - vidjelo se - ćutio se nekim. Ispijen užicima bluda i mamuran dizao se dugo poslije sunca i s nerazmještane postelje, krmeljiv protezao se na časove, mrzovoljno i tupo gledao oko sebe za svih jutara. Gipkost se u njegovu tijelu posve izgubila. Ruku je teško dizao glavi, napô mučno nazuvao opanke. Koraci njegovi i u praznoj sobi nisu odjekivali već kao nekad. Nije ih se već ni čulo. Kao da su ženski. Kadgod opet odjednom bi se u njemu probudila nekakova žalost. I onda je žalio a da nije znao za čim. Nije znao da li žali što život prolazi, ili što imetka nestaje, ili za čim li to.

- Kako mi je to, kako?! Uh! - govorio je onda u sebi.

- Viš, bože, viš li! - uzdisao.

I onda ta kuća u kojoj je eto on sam samcat, dojadila mu. Velika prednja soba sa tri stara škripava kreveta i jednim stolom, sa dva pendžera u pročelju i jednim samcem - činila mu se nekako tamna i mračna i u pô dana. A kad god bi pogledao na klupu u pročelju stola, sjetio bi se i oca Šime. Tamo je onaj uvijek sjedao. I po ručku eno, ne dižući se, vadio iz njega spretanj sačuvanog domaćeg duhana, sitno ga rezuckao na stolu, izrezuckan kupio među prste desne ruke i turao u lulu, a zaostalu prašinu sebi u nos. Od te je prašine redovito kihao i po kihanju savršeno ozbiljna lica govorio:

- Ah... ah... fala bogu... to je zdravlje!

Onda je pušio po pô sata, po jedan sat, i kao prodremljavao uz rastvorene oči s rukama na trbuhu. Tako, kod stola, nije kamiš lule nigda vadio iz zubi. Rijetku slinu puštao je da otiče na otvor pri okrajku usana. Nije brisao ako mu je kanula na bradu ili na odjeću.

To sjećanje nagnalo bi Đuku da baci pogled i na nasive duvarove sobe. Tamo vise već trideset godina iste slike na staklu. Majka božja, sv. Đurađ i Šimun, Posljednja večera i sv. Grob. Eto te slike je njegov ćaća Šima češće dnevice pogledavao i pri tom ispuštao neke uzdahe pod silu, da to Đuka nikako još ni danas ne može razumjeti.

- Čemu li je to bilo? - nikako Đuka da shvati. Konačno Đuka ne može još ni danas da shvati svoga oca Šimu i u drugomu. Eno, taj je Šima psovao ko svinjar, i tek što opsuje štogod gadno, već se krsti, tj. samo napol se krsti: na čelu i na prsima, sašaptiva zaplašenim glasom:

- Oprosti, Isuse...

I odmah po tom iznova psuje...

Kad bi se za tih jutara Đuka nasjećao ćaće Šime, nagledao te njemu mrske sobe, izišao bi na avliju i bez misli pogledao okolo-naokolo. Po tom je iz navike odlazio u štalu, iz navike, a ne radi toga što su konji gladni, hranio konje, i iz navike odmah odlazio u birtiju da ubije mamurluk i da se osnaži. Tamo je i ručavao i večeravao...

Međutim, u te dane bezobzirce su stizale kojekakove odluke od suda, naviještale se pljenidbe pokretnog imetka, javljale uknjižbe na zemlju i kuću. A on - Đuka - kao da ga se i ne tiče. Izgubio je osjetljivost za to. On uopće nije više mislio o tomu što je to vlasnost, imanje, imetak, što je to zemlja, ona zemlja koja prehranjuje. On je samo još znao za novac. Taj je imao za njega veliku jednostavnu vrijednost zgodna sredstva. Bio je i nasmijan, ćutio se ponosan i ohol, prividno sretan uza srebro ili banku među prstima. U novcu je vidio dobre večere i ručkove, vino i drugo piće, otkup čara i stida mnoge žene, poniznost svakoga birtaša, odobravanje - na njegov račun - opitih suseljana, oklopavitih kapa, kimavih glava, tepava jezika - pokornost svakoga svirača. Pa i ista zavodljiva i sumorna jeka, kao i bijesni ciktaji, sva ona razuzdana glazba ciganskih egeda, sve plazi pred njim, slijedi svaki njegov mig, prati svaki njegov osjećaj, razumije svaku njegovu želju. Sve to kad je novac među prstima!... Novac!... Đuka je znao da njegov nehaj i visina s koje razbacuje i troši novac - spliće duž njegova sela cijele pripovijesti, obavija njegovo ime prijekorima i psovkama, djeluje da se na njegov život upire prstom pouke i govori: »Evo, viš ga, viš Đuku Begovića... Eto, ovako ćeš i ti; samo nastavi kako si počeo...« »Ovako ćeš propasti, biti na robiji, bećariti se, rasipati, rasuti i crći pod - tuđim plotom, ko i on što će«. Nego, on je znao da se budi u sviju i divljenje, začudnost, što on tako može. I jakost se onda nekakova, znao je on, pripisuje njemu, i domeće se još štošta što ga - ma i po zliću - čini daleko višim od drugih ljudi.

To je sveuskupa bila posebna vrsta slavohlepna čuvstva od kojeg se bez sustezanja dao voditi raspušteni Šokac kakov je bio on - Đuka. U njemu se to već tako duboko uvriježilo i rastočilo se kroza nj svega, da nije ni zamisliti bilo e bi ga nešto preokrenulo, svelo na drugu stazu, povelo za drugim ciljem. Premda on nije cilj ni imao. Šta će njemu cilj?! Gdje je uopće u Šokca cilj?!... Nemar Šokca ne da nijednom da pomislima svojim utvrdi neki stalan cilj za sebe. Oni sve puštaju na: božiju volju. I Đuka, zar je on ikad živio za sutra? Ne. On je znao samo šta je to: danas, i onda i opet: danas. U tomu »danas« njemu je nad sve bio zahtjev srca i krvi. Bio je taj i nad običajima koji su svagda za Šokca nad zakonom. Filozofija sviju seoskih šokačkih duša ima svoj početak i konac u zadovoljstvu. I to: u zadovoljstvu bez obzira na njegovu kakvoću. Zadovoljstvo je njihovo, lično - kažu oni - najveća sreća. Pravda, moć, bogatstvo, ljubav, sloboda, sve to manje je od zadovoljstva. I besmrtnost - kad bi u nju vjerovali - bila bi im manja u cijeni. A šta oni misle pod zadovoljstvom? - Misle... i zadovoljan zijev, po volji probećarenu noć, sladak tren bludnoga užitka. I kakovu naivnu ili glupu težnju, basnoviti, izbajani život bezbrige i slasti!...

Dakako, i Đuka je - kako to i drugi Šokci - ponajviše precjenjivao sebe. Tek ponekad trglo bi se u njemu nešto i kršilo tu samouvjerenost o moći njegove volje i on bi šutke i pred drugima priznavao da nitko ne živi po svojoj volji nego da je jedan život ovisan o drugomu, jedno zlo ucijepljeno drugim zlom itd. - Svi smo mi - vidjelo mu se onda - povezani jednim koncima, utkani u jednu pređu. Dok se jedan koprca da mu bude lakše i bolje, dotle drugi i izdiše. Jednom je samo onda dobro ako jaši na kičmi drugoga. Pa on i - jaši. Eto. To je to!...

Ovakovo nastrojenje držalo ga kroz sve zadnje dane. Ćutio se slab, nemoćan. I umišljao sebi, u mnogim časovima samoće, u doba prekinuta sna, pa čak i posred najveće vike u birtiji, kako je njemu rukom sudbine odbrojen svaki korak i dah.

- I kapi koliko 'š popiti određeno je. I crći gdi ćeš - zna se. I svaku travku, svakog mravka koje ti je pogaziti - postavit će sudbina pod tvoje noge. I pogazit ćeš!

To nastrojenje nije ga već puštalo; zabanovalo u njemu. Nigdje nije mogao naći mira, spokojstva. Iz birtije je letio kući, od kuće u birtiju ili na divan ili baš i u čije gumno na domjenak, volišanje s kakovom snašom. I dok bi obuimao rukama kakovu ženu punu mesa i cjelivao joj požudno usne, i onda bi ga tek potreslo to... ta pomisao o sudbini.

I strah bi ga nekakav podilazio. Vidio je da u njemu osim njega živi još i nekakav plašljivac koji pomračuje njegova čuvstva, oduzima snagu njegovoj misli, grči i okiva njegovu raspasanost i naučenu širinu života. A seljani opet samo su najednom vidjeli da se Đuka nekako i opet promijenio. Mučaljiv, namrknut, pognute glave, uzirkanih očiju išao je u polja i livade. Tamo su ga sretali i čudili se. Počeli su sumnjati o njegovoj pameti. Mislili su da ga napada ludilo. I u šumi ga katkad tkogod znao naći. Leži gdjegod pod kakovim hrastom. Spava, šta li. Nepomičan je... Međutim, on nije ludovao ni najmanje. On se samo mučio mislima o svojoj sudbini. Nekakova pečal zgrutavala se u njegovu srcu, tištala ga i vrijeđala poput rane. Na mahove podilazila ga i nekakova pokajnička čuvstvovanja. Predbacivao si svoj život, mlitavilo, opijanja i ljubakanja. Vidjelo mu se da si svagda čini on sâm tek nažao, nikad u korist.

- Zašto nisi uredio život ko i drugi ljudi, tvoji parovnjaci? Zašto? - popitkiva sebe i odgovara, bolno si predbacuje: - Zato što si sav zao i lud. Eto - najveći tvoj dušmanin ti si sam!...

Onda se sjeti Đuka i svojih drugova od djetinjstva.

- Eto, viš, oni! -

To ga više no išta boli. Zavidi im miran, spokojan život. Oni žive poženjeni, uz djecu i rad, brige i skrb. Eno Bana Benića, Toma Subotina, Marka Šarića! Svi ti žive tako! Slažu se sa svojim ženama, rade poljske poslove, jedu, spavaju. Večerom se okupe dvojica-trojica sa ženama u jednoga pa se zabavljaju razgovorom, šalama, pričama. Dogovaraju se isto o zajedničkim poslovima, skivaju namjere kojekakove, razmišljaju o zaslugama. A on - eto on to ne bi mogao, on to ne može, pa da ga ubiješ! Oni su kadri prosjediti cijelu večer u kući za ognjištem, ili u sobi za trpezom ili u kiljeru na sanduku sa samom ženom, pa mirovati, ne raditi i ne misliti nego tek spokojno zreti u kakovu točku, u trepav plamičak ognja, u trak mjesečev što se pokradiva kroz prljavo okno na razrovano tlo sobe, na raspucalu i izrezuckanu dasku trpeze, na lik, skroz-naskroz poznat lik ženin. Oni mogu, njih dvojica, trojica, prosjediti cijelu večer i kartati se na kukuruzna zrna i šibice dapače s ozbiljnim licem i s oduševljenjem. Oni mogu to činiti ustopce jedan pa i mjesec dana i ne znaju šta je to dosada, grižnja, nezadovoljstvo, nemir. Oni i svoje žene svednevice grle na isti način, iste im onda govore riječi i nikokove promjene porivâ u njih, nikakova oslabljenja strasti, nikakove težnje za novim, drugačijim užitkom. Njima žene ne trebaju ništa laskati, ne trebaju se uz njih razmiljavati, nego i uz šutnju oni žive svoje noći po jednoj navadi, po jednom stalnom redu. Oni razlikuju i dan od dana. Za njih opstoje sveci i nedjelje kad se ljepše oblače, bolje jedu, ništa ne rade, idu u crkvu i pred općinu. Njemu je pak svejedno kakav je dan; on se nosi jednako, jednako jede, jednako ne radi. Oni poštuju starije u selu, skidaju kape pred gospodom iz općine, zapinju u govoru kad su u općinskom uredu, a njemu je svejedno što je tko, on ne zna za poštovanje, ne poštuje nikoga. Njima ne trza ništa tako očajnički kako njime. Njima nijesu noći tako užasne kako njemu. I dani im u poslu i znoju idu brzo. A njemu? - o slabu snu ili i besnene noći prezaja i prisnivanja, sa bogzna kakovim mislima, teškim ko olovo, mračnim ko ona tama što se obavija oko postelje i njega. Dani opet dosadni i dugi. I ne zna drugo nego da dosadu zapije vinom, dužinu skrati do skrajnosti glupim birtijskim razgovorima, rječkanjem i zapisivanjem, pa i kartanjem na novac.

Dalje - uz to ovakovo tmurno proživljavanje dana dolazilo mu i zanovijetanje babe-Mare. Uzela ojednom često zalaziti k njemu, a sa Smiljom. Dođe, pa mu ne prestaje govoriti o tomu kako bi se imao pobrinuti za Smilju, za njenu udaju.

- Eto, cura je ona potpuna. A tko će nju bez ičega! A ti - rasipaš, misto da i njoj nešto odrediš. Dugovi se gomilaju i samo će sve razgrabiti - drugi. - Nije ga psovala i ružila radi njegova nerada i rasipnosti nego se samo skrbila za Smilju. Ružiti Đuku nije se ni usudila. Znala je, bio bi je kadar baciti iz kuće. A onda, ona je, kao i sve selo, jednostavno obračunala s njim. Cijelo je selo bilo uvjereno da njemu nema već popravka, da njemu ne hasni ni o čemu govoriti; jer onaj koji počne kao Đuka, da i hoće, ne može natrag.

Đuki se zahtjevi babe-Mare činili posve opravdani i obećavao je da će se pobrinuti za Smilju. Ali - nije se pobrinuo. On je bio i odredio sve kako će izvesti. Rekao je prodati svu zemlju koju ima, podmiriti sve dugove i što ostane novca, to će dati u štedionu za Smilju. Zemlju je računao na tri tisuće forinti, dugove na dvije tisuće. Ugovorio je bio već i dan u koji će poći općini napraviti ugovor s kupcima koji mu se već godinu dana nude. Ali kad je došao onaj čas i oni došli po njega, uzbjesnio je. Vikom i psovkom oborio se na babu-Maru, na Smilju, na kupce. I istjerao ih iz kuće.

- Gavrani! Da, da, tilo bi vam se tuđeg imetka! Ali - nećete! Lopovi, ajduci, dušmani!...

I onda opet prođe par dana. A baba-Mara i opet dođe. I opet počne oko njega milo i blago...

- Ej, sinko moj... ta »muntat« će te... Oće, čula sam...

- Pa? -

- Pa će propast... otić će zabambajdava...

- Pa?

- Pa eto bubnjaju već po selu...

- Pa!

- Zato sam došla. Smilja...

Ali on joj ne da dalje.

- Pa! Uh! - uskriči, usopti se i oči mu se zakrvave. I onda upravo u namjeri da je otjera - uzmahuje rukama, dreči se i psuje kao svinjar. A sirota baba-Mara samo se krsti i pobojava, i polako uzmiče na vrata. I ode... I tako dva-tri puta bilo...

On, Đuka, »jedinac« Šime Begovića, uviđao je da će za nedjelju-dvije, šta li, doći do toga: ili prodati sâm ili će prodati sud. Znao je i da bubanj šorovima javlja prodaju, vidio je i oglase pribijene na čelu kuće i na vrata općine. Ipak nije se skrbio ni brinuo. Odbacivao je i tiskao namisli o tomu, nijekao je upravo tu prodaju pred samim sobom kao što mladi umirući život niječe misao skore smrti. Bilo mu žao rastati se sa zemljom. Najednom je oćutio neku ljubav za nju. I nije to bila toliko ljubav koliko dosebnost i ponos koji bi prodajom bio gotovo ubijen. Ta on onda neće moći niti reći kako dosada:

- Eno... eno je... zemlje... Ona 'rani. Još je nje - još sam gazda. - I ni na jednu brazdu, ni na jedan razor, ni na jednu busicu neće moći uprijeti prstom pa kazati:

- Eno... to je moje.

- Pa ni hlada neće imati - mislio je - u kojem će počinuti, ledine na koju će se zavaliti. - Konačno on je bježao od misli prodaje i stoga što bi ga to dovelo do priznanja da je eto tu rođenu zemlju zapio, zajeo i rasuo. U takovom duševnom stanju često je išao sokacima, zastajkivao na trenove, zamišljao se. I unišao bi ma komu u kuću, posjedio par časova, i naprečac odilazio. U razgovoru je bio smeten; prečuo bi tuđe riječi i odgovarao ma šta, i ono što ga se nije pitalo. Ljudi s kojima se sretao većinom ga nagovarali sažalnim glasom. Sućutno bi uspitali:

- Kako, Đuka, sinko? Bog će već...

- Šta Đuka? Štaa bog? - otresao bi se on. - Ništa!

- Otugaljivio si, velim...

- Nemaš ništa velit! - zakričao bi i kao podboden odilazio dalje od začuđena čovjeka.

U te dane još nešto došlo... Uzeo kraj crkve prolaziti. Sve po nekoliko puta na dan. Kao da bi htio u nju a ne da mu se, ne da... I sve ga nešto u njemu na boga podsjeća, opominje ga na moć njegovu. Jer čemu su crkve ako nisu za utjehe željne?! Ali kad je on bio u njoj? Kad se vjenčao, onda. Odonda ne. A sav je odavna potreban utjehe i umira, željan spokojstva i pouzdanja. I sad - mislio Đuka - tu je crkva, ona crkva u kojoj je on već bio naučio gledati zdanje otkuda njihov seoski župnik šiba njemu nepoćudne ljude, psuje one koji nisu platili lukno, grdi mladež, zgraža se nad kolom i divanom, kojima se - veli - rasađuje zlo i blud, pa sad zar da on u toj crkvi - utjehu traži?! On, Đuka Begović!?... To mu se vidjelo naivno i smiješno, njemu ispod časti. Ta kakovo bi samo lice napravio pop kad bi ga opazio gdje kleči kao bratimak. Pa i drugi bogomoljci, babe i strine, šta bi?!... Zato Đuka se ne da nagovoru, neće on to.

- Nhm!