Đerdan/VI.

← V.

Đerdan —  VI. autor: Dinko Šimunović

VII. →

VI.

Petričina se žalost te noći pretvarala pomalo u srdžbu i prkos, misleći sve više na nepravdu nanesenu joj od ljubljene čeljadi.

Otimaju joj đerdan koji je napokon samo njezin i kome se toliko radovala, a za Juričinu trgovinu, što je se ne tiče. Pa eto, zbog te neke trgovine i nju je zaboravio, pa i ne dolazi više, a siromašak Boško misli kako će prodati sve koze i svojoj djevojci skovati đerdan od samih cekina. I kad bi joj god pale na um te riječi, uskrsli joj pred očima njegovi tužno spušteni uvojci, i sjetila se onih cjelova kojima je obasu kad joj nađe u dubravi izgubljeni cekin.

Spomenula se i one večeri kad je Jurica prvi put bio kod njih na sijelu s ujcem, i Đurine pjesme uz gusle, gdje djevojka žali za košuljom zlatnom jer je svoje oči isplakala pletući je tri godine dana.

Uvečer jedva se nakanila da legne, pa i onda nije bilo sna na oči, već sjedala, lijegala, uzdisala i govorila sama sobom, sve dok je plavušastu mjesečinu nadjačalo bijelo svjetlo dana.

Kod njezine postelje bio kovčeg pun svadbenog ruha, pa talijeri i dukati za nesuđeni đerdan. Čim je svanulo, skoči opet k njemu da ih zvekećući prevrće. Ali ne zaplakala, već je smrknuta lica srdito mislila na ujaka Tanu i na Juricu, koji je bio glavni krivac njezinoj tugi.

No Petrica se tada varala, jer je ujaku Tani bila draga kao zjenica, a Jurica je ljubio od svega srca i neprestano smišljao kako da obogati, samo da njoj pribavi svako obilje, a ne vidi je da trudi kao druge. Baš toga dana kad je s mržnjom mislila o njem, smještao Jurica novo pokućstvo u svoju lijepu bijelu kućicu i radosnim smiješkom mislio što bi još trebalo nabaviti da joj ugodi, da je iznenadi i obraduje. A o đerdanu ni pomislio nije, sve otkad je Tane pristao na želju, već se kadikad radovao koliko će dobiti kad se tim novcem u trgovini posluži i tako lašnje svojoj Petrici priskrbi bezbrižno življenje.

— Ona je još dijete — mislio Jurica u sebi — pa neće sa mnom ostati seljakinja kao druge, već onaka gazdarica, kakve sam viđao po tuđem svijetu: bavit će se domaćim poslima i iza koje vrijeme imat će svoje sluge, da joj ne treba niti iz kuće kad je ne bude volja. Samo da je dovedem što prije pa će me ona, od sreće, ljubiti sve jače.

Tako je mislio razgledajući lijepe svoje sobice, a onda prihvatio knjigu računa i zadubio se u brojeve, koji će njemu i Petrici donijeti obilja i mira već sada pa zajamčiti tihu i bezbrižnu starost. I usred tih radosnih misli pomaljao se svaki čas lijepi struk i mlado lišce zaručnice njegove, koju je htio da usreći.

Baš u to doba Petrica posla maloga svoga brata po gluhog i nijemog ujca Petraša, da u njega zatraži pomoći i savjeta, jer u svojem djetinjskom očajanju i od tuda čekaše tračak nade.

Kad ga je Radica doveo u ulicu pod kućom, gdje ga je čekala Petrica među visokim zidovima ograda, potrčala je naglo k njemu i zagrlila ga mučeći oko bokova. Zatim nastojaše da mu znakovima protumači svoju nevolju prateći sve svoje žive kretnje nehotičnim suzama.

Ali je u tom sastanku malo utjehe našla, iako je ujak Petraš odmah pokazao da razumije što je njojzi, jer je samo nešto vikao i mahao rukama, kadikad je gladio po glavi da je utiša. A onda iznenada pobježe čudno mašući rukama, kao da bi joj htio reći: žao mi je, no pomoći ti ne mogu!

Petrica se povratila još očajnija, ali ne kući već u dubravu nadajući se tamo Bošku. Brojila je na prste dane do četvrtka i hodala po onim mjestima gdje je najčešće bio. Prisluškivala, ne čuju li se koraci čiji, i lomila granje, samo da nastane štropot koji bi on mogao čuti. Kušala je i zapjevati, ali je odmah i prestala, jer je njezina pjesma jako sličila plaču.

Istom oko podne javi se Boško s kozama, mahnu joj tužno glavom i htjede da prođe mimo nju. No ona ga tiho, tiho zazva, a on ipak začuje njezin tužni doziv, ozove se i priđe k njoj:

— Što hoćeš, Petrica... evo mene! -

A Petrica ne znadijaše na prvi mah kako da počne, već ga samo gledala i napokon progovori što joj prvo pade na um:

— Svi su se složili protiv mene, Boško... a ja za Juricu neću, jer mi on nosi đerdan!

— Đerdan ti nosi! Pa i treba da mu ga poneseš!

— Eh, ali na sebi! Ali on hoće novac, onako neprobijen, i to za svoju trgovinu! A ja ne dam niti ću za nj poći... pa eto!

— Nego za koga? — zadrhta čobanče od radosti i nade, te stupi korak bliže.

— Za drugoga kakva; koji mi neće odnijeti đerdana.

Boško je čvrsto uhvati za ruke i klikne:

— Ja ti ne bih odnio đerdana, Petrice, već bih ti još...

Ali ga ona prekine:

— Eh pa to ne može biti, jer ti se ne ženiš... ali mi ipak pomozi!

— Da ti ja pomognem?... A kako?... Nego, znaš, dođi ti, Petrice, sa mnom večeras... Ja znam kolibu pudarsku u vinogradima, sad je prazna... kod kuće, može biti, da nas otac ne bi primio...

— Pa kako to misliš? Ili je zar moguće?

— Moguće! I kako da je moguće! Ta spominješ se, preklani, znaš... onaj Rusko, kad je umako Jolu, nije mu ni osamnaest godina bilo, a kasnije su se i vjenčali... Što?

— A maja?... A ujak Tane?... Ja nikako neću! Ja bih htjela samo onako...

— Kako samo onako?

— Ja bih ti donijela večeras i dukate i talijere... pak da mi ti probiješ đerdan, kako ga više Jurica ne može imati...

Bošku se nenadano preobraziše i lice i oči, te jedva dahne:

— Eh, pa dobro, a kako ćemo to?

Onda sjedoše pod grm da se dogovore, ali se prije obazreše oko sebe posvuda.

Podnevno sunce obasjavalo ih padajući strmo kroz ogranke šume, a oni se dogovorili držeći se za ruke i licima blizu jedno drugoga. Ali se nijesu ljubili kao što činjahu prije, jer su to za njih bili veliki časovi, već samo šaptahu gledajući se pouzdano u oči.

Ugovoriše kako će se odmah iza večere sastati više kuće kod starog prsta, gdje će Petrica donijeti novac, a po podne će od starog Zele izmamiti svrdlić na okretaljku, pa i trupac drveni na kojem se đerdani vrte. Odatle će brzo pobjeći u pudarsku kolibu među vinograde, i đerdan će do zore biti gotov!

— Tada ga neće Jurica!

— Tada ga neće Tane — kliktahu radosno i malo što ne zapjevaše.

— A čoju... i konac... i iglu — pitao Boško strepeći od radosna nemira.

— I čoja... i konac... i igla... sve je već na mjestu! — udaraše Petrica svojim malenim dlanom i nadoda:

— Samo da ne okasnimo... ili da nas ne uhvate... A što misliš ti?

— Samo dođi...! — reče Boško i već htjede da je pritegne k sebi. Ali kad je opazio kako već dršće, poboja se da je ne preplaši još jače, pusti je i šapne:

— A ti sad hajde, da nas tkogod ne vidi!

Jesensko se popodne oteglo vrlo dugo, no lagani oblaci kao da htjedoše uskoriti večer i tako prikratiti nemirno očekivanje te lude djece. Nijesu ni mislili pravo o tome što čine, a Petrica već ne znadijaše koga većma ljubi: Juricu ili Boška. Ćutjela je jedino da među njom i svagdašnjim joj iz djetinjstva drugom nema onake pregrade kakvu osjećaše među Juricom i sobom, sve kad i sami bjehu. Mislila je onog dana samo o tome kako da spase đerdan, a Boško na to, da će biti samo njih dvoje u pudarskoj kolibi.

No makar koliko dugo ono popodne bilo, ipak je došla večer, tamna, bez mjeseca i zvijezda. Lagan no hladan večernjak šumio krošnjama dubrave dok su oni trčali jedno uz drugo spotičući se kamenitim puteljkom i premećući svoj teret ispod jednoga pazuha pod drugi. Iz početka je Petrica nosila u nekakvoj vrećici novac, a Boško trupac, svrdao i čoju, no kad je djevojčici doteščalo, izmijeniše stvari.

Još pred zalazak sunca Petrica reče majci kako će ponijeti u kulu za ujca izabrano grožđe i, ako okasni, da će prenoćiti tamo ili da će je ujak dopratiti natrag. Radi toga stara Marija bijaše posve mirna, ali je ipak češće preko ograde zagledala, vraća li se njezina kći.

Pudarska koliba bijaše dosta daleko i visoko na brijegu, ali su se bjegunci jako žurili i za po sata prispješe zadihani tamo. U kućici bila potpuna tmina, i Petrica se istom onda spomene da se nije pobrinula za svjetlo. No — Boško brzo užeže komadić voštanice koju bijaše ponio u džepu, a to je bio ostatak božićne svijeće, i postavio ga u izdubinu zatvorena prozorčića. Pa dok je on krupnom mandalicom pričvršćivao klimava vrata, Petrica je razgledala unutrašnjost kolibe. I na svoje veliko čudo opazi u kutu malen, nizak krevet sa nekoliko prostrtih, mrkih kabanica.

— Boško, ne zatvaraj, mene je strah! — usklikne ona, i zbilja, cijelo joj se mlađano tijelo lagano treslo.

— To je ostala pudarska postelja — reče Boško kao da pogađa njezine misli, ali ipak zamandali vrata što je mogao čvršće.

Kad se okrenuo, gledala ga Petrica ustrašena i začudila se njegovu mrkom i ozbiljnom licu. Pa da nekako prikrije svoj strah, brzo stade ređati trupac, svrdao i vrećicu po zemlji usred kolibe, neka bi Boško mogao započeti naumljeni posao što prije.

I sjedoše jedno do drugog pokraj trupca mučeči nekoliko časaka, tako da se čulo samo njihovo ubrzano dihanje.

— Hajde počni, Boško — reče Petrica, a on zbilja posluša i prihvati se rada: ona je pridržavala talijer i ručicu svrdla na okretaljku, a Boško je vrtio. No kako bijahu nevješti takovu poslu, svrdao bi se svaki čas okliznuo s glatkog talijera, pa i zato što su im ruke obadvome drhtale. I svaki čas pogledali bi jedno drugomu u oči i nasmiješili se; a kad bi im se kod posla koljena dotakla, Petrica bi obrnula glavu i odmakla ga nešto, no ono bi se i samo povratilo u prvašnji položaj.

Njihova radnja napredovala vrlo slabo jer ih hvataše sve veći nemir, pa kad jedan talijer pod trupac kliznu, pogleda Boško Petricu čudno i reče:

— Ne mogu više!

A onda složiše obje ruke u krilo i smeteno se gledahu.

Međutim je i svijeća posve dogorjela: posljednji komadićak stijenja zasvijetli posljednjim plamom i ugasnu na razlivenom vosku.

— A što ćemo sad, Bože moj dragi! Jadna ti sam, majko moja mila... što će to biti! — uzdisala Petrica prigušeno i obazirala se nemirno po tmini. I od pusta straha pritisne se uz Boška, a on je čvrsto ogrli i stade ljubiti žestoko u usta...

— Ne, Boško, kud ćeš to sa mnom! — reče prigušenim glasom kad je stade nekamo vući u mraku. No ipak mu čvrsto, u strahu, obavijala oko vrata tanke i gole ruke, jer joj se na uzdignutim mišicama bili zavrnuli široki rukavi košulje.

* * *

Preko noći se opet na istoku razvedrilo pa su u jutro sjajni traci pomlađenog sunca prodrli i u kolibu. Petrica je, kao izmučena, još čvrsto spavala, a Boško se nagnuo nad njom i gledao joj u zažareno lice, ponešto vlažno od noćašnjih suza. Svaki bi se čas priginjao da je poljubi, ali uvijek i odustao naslađujući se njezinim spokojnim snom. Njegova duga plava kosa visjela strmo nad onim divotnim licem, ali više nije sličila pruću žalosne vrbe u polju već grivi mladoga lava. I kad se ti zlatni pramovi dotakoše njezina bijelog čela, otvori Petrica oči i nasmiješi mu se krotko.

Odmah se njihove usne spojiše u dugi cjelov, i kad ga prekinuše, reče mu Petrica tiho:

— Ja neću biti više ničija, nego tvoja, Boško! Ali joj Boško ne odgovori već je obavije rukama, te se opet čvrsto pritisnuše jedno uz drugo.

Sljedeća stranica→