III. Đerdan —  IV.
autor: Dinko Šimunović
V.


Istom kasno, kad je prispio ujak i Jurica Orlić sa još dva-tri postarija čovjeka, zaboravi sasvim i Boška i njegov umišljeni đerdan. Bila je umorna pomažući naglo majci, no kad je ugledala Juricu, oživje i razveseli se, premda je ostala stojeći u kutu.

Ona ga je upoznala na vodi, bit će već i koji mjesec, pa on na vodu dolazio češće, i tada se sjetila da je to rad nje.

Bio je lijep i prikladan momak, a govorio nekako milo, ljupko, i onakvog govora Petrica još ni od koga ne ču.

Od tada bivao joj Jurica sve draži, a osobito kad je čula kako ga svi hvale pa kako se djevojke razgovaraju o njegovoj bijeloj kućici sa prozorima od stakla, među jorgovanom i drugim cvijećem.

Premda te večeri ne bijaše kakva prošnja, izmetne Tane na pragu pušku i nešto zavikne, pa se vidjelo da je i on i pratnja mu nešto vinetna, kao što Zagorci vele napitim ljudima. Samo je Jurica bio sasvim trijezan i, smiješeći se ljubazno, pruži Petrici ruku da je tako pozdravi po gradsku.

Orlić je govorio Petrici, pak staroj Mariji i dječacima neke ljubezne i njima nerazumljive riječi, tim više što su Tane i njegovi ljudi tako bučili i vikali da se ništa nije čulo.

— Iznesi... donesi... pripravi! — ponavljao Tane gromko sestri, a Đuro Preočanin, Marko Lujak i Jovo Kujundžić, sve stari njegovi ortaci, već stali pjevati i poskakivati oko ognjišta.

— Stâne i vi, djeco, evo vam novog prijatelja dovedoh! — vikaše Tane. — A njih se dvoje i bez nas, lopovi, već upoznaše. Eh! pa što si se tako nakitila, mala, a? Što si u nj tako zaškiljila, a? — šalio se ujak Tane, iako je Petrica gledala negdje u kut i nastojala da bude u sjeni.

A uto postaviše sred kuće golemu, okruglu siniju i na nju pometaše sve što se u kući pripravilo, i još više od onih stvari što ih je Tane kradimice poslao još u prvi sumrak.

Dok su oni večerali i pili, Petrica držala baklju više njih krešući je i okrećući da bolje gori. Držala je i okresivala ponosno i mirno, jer tada ne bijahu ni u najbogatijim kućama toga kraja kakve druge svjetiljke u običaju.

Dok se jelo, počeo razgovor bivati sve tiši, pa se mogao razumjeti i Juričin mirni govor koji su sada pomnjivo slušali, ali mu odgovarao malo tko. Bile mu besjede preveć pametne i ozbiljne za ovu priliku, a osim toga, smućivalo ih što je Orlić najednom svima, pa i Petričinoj braći, stao govoriti vi. Ipak, pomisliše da tako mora biti, jer ne bijahu na baš običnom sastanku te što je Orlić uvijek dosad i u svakoj prilici činio kako treba.

— Ove će se jeseni u našoj parohiji oženiti barem dvadeset momaka, samo što ja znam reče Lujak.

A Jurica Orlić zaklima glavom i primijeti:

— Sve je to lijepo, samo kad bi ti momci dobro promislili prije nego se ožene. Raditi ni štedjeti neće, a hoće da imaju ženu i djecu, pa siromaštvo gotovo.

— Pij, Boga ti, što uvijek mudruješ! — reče Đuro i nalije mu čašu, jer ovo bijaše već četvrti put što je Orlić govorio slične stvari.

— Pijmo... Pa dok je glava, bit će i kapa — reče i Jovo te gurne Juricu nogom.

— Pijem ja, koliko mi je dosta... no tko hoće da se ženi, neka se prije dobro pripravi!

— Pa se ljudi i priprave u nas, Stanko Bogovac ima za pir junicu, dvoje prasadi, četiri ovna, a za vino kako Bog dâ. A on još i nije od bogatijih težaka.

— Eto, baš je to ono što ja kažem. Ako što i imaju, potroše za pir i još se uduže, a onda se više ne omrse po svu godinu.

— A što bi ti htio! Nije svaki dan ni pir ni Božić. Božić je Božić, a kad je pir, treba pirovati! Tako je uvijek u nas bilo.

Petrica se samo smiješila njihovu naklapanju, i vidjelo se kako i ne misli na ono što govore. Tane je mučeći kopkao po luli kao da ne zna kome bi povladio, no stara Marija neprestano uzdisala i potvrđivala Jurici glavom.

— Pa što je do sada bilo, ne treba da bude uvijek — govoraše tvrdoglavo Orlić. — Svijet postaje pametniji i ne baca svoje trude utaman. U staro doba, čuo sam pripovijedati, pirovalo se osam dana, a sada jedva tri, no i to je odveć. Prije se zalagale i prodavale zemlje da se curi skuje đerdan od nekoliko stotina forinti, a sada ih više ne nose, ili posve rijetko. Kako je to ludo upropastiti stanje da skupiš varićak srebra, a onda taj novac prošupljiti i prišiti na čoju... a zašto? Da se cura na nekoliko derneka pod đerdanom znoji, a poslije da ga zakopa u dubinu kakva kovčega za petnaest, dvadeset godina! Nije li tako?

Petrica prasne u prigušen smijeh, kao da nije razumjela što je to rekao Orlić, ili je uzela da tako reče samo za šalu.

Ali se Đuro Preočanin razljuti i vikne:

— A što bi htio, Boga ti, da naše cure idu gole!

Jurica mu htjede i na to nešto odgovoriti, ali se Đuro okrene staroj Mariji:

— Imaš li, strino, kakve gusle pa da malo zapjevamo, dok nam još grlo služi. Kakvu onu našu starinsku...

— Imadu gusle još od moga pokojnog, samo ako još valjadu — odgovori ona i diže se da ih uzme.

Ali Jurica brzo skoči k ambaru i donese malu tamburicu lijepo izrađenu i okićenu umetnutim svijetlim koščicama, koju bijaše donio sobom.

— I to je dobro — reče Tane — ali to nije baš naše...

— Kako da nije! — — vikne Jurica. — I po Slavoniji i po Srijemu i u Banatu..., svuda sam tamo bio i vidio kako momci... No sad ćete čuti!

Iz početka su ga slušali mirno, ali kad poče udarati sve brže i brže i previjati glasom sve sitnije i objesnije, stadoše oživljavati i gibati se nemirno. I zbilja, tamburaše tako vješto uz neke vesele pjesmice, da stadoše i nehotice mahati rukama i udarati nogama o zemlju kao da će zaigrati kolo.

U Jurice bijaše lijep, visok glas, kojim je obijesno previjao osobito udarajući na neke riječi i prekidajući ih u tankim glasovima tako da su se svi, osim stare Marije, stali podizati i malo što ne počeše skakutati oko stolice i ognjišta.

Petrica je, još uvijek zinuta, stajala kod sinije i tako se zanijela Juričinim previjanjem da je zaboravila okresnuti luč, koji je plamsao sve to slabije, i napokon se ugasio.

Kućom se razlijevalo samo rumeno svjetlo s ognjišta, i časkom zamuče sve. No kad je Petrica užegla novu baklju, opet oživješe, stadoše natakati čaše i piti, a Jurica zatambura i zapjeva još grlatije i slađe gledajući Petricu neprestano u oči. A ona mu se smijuljila blaženo i nije se stidjela što i ona njega gleda ravno te uživa u njegovoj pjesmi.

Jedino Đuro Preočanin, već sijed ali čio i krepak starac, sjeo opet oborene glave slušajući pomnjivo, ali ujedno čekajući nestrpljivo da umukne. I čim Jurica neku preskočicu svrši, udari Đuro silovito šakom u siniju i gromko vikne:

— Daj, strino, gusle, neka i ja malo potegnem. Lijepo tambura, Boga mi, ali pustite i nas, stare, da se očujemo.

Iznova natočiše, kucnuše se pa ispiše, a stara Marija donese odnekud zaprašene stare gusle, čisteći ih pregačom i dahom od prašine i čađe, što se naslagale više njih.

Preočanin potegne gudalom po starim strunama nekoliko puta i zavijajući špicu, a gusle zacvilješe i zastenjaše kao ranjenik. No zamalo stadoše davati čistiji, a ipak drhtav i otegnut glas, pun mirne slave što se talasa iz dubina.

Kad je nekoliko puta prevukao tiho gudalom i pritisnuo koščatim prstima onu jedinu strunu, zapjeva stari Đuro jasnim, no iz početka nešto oporim glasom.

Pjevao je samo stare svatovske pjesme, a uzmahujući glavom i osobito živo one riječi što spominju »silu i svatove«, te kako se za ljepotu djevojku nije štedjelo junačke krvi.


... Ja kad puče trideset topova,
pa kad puče Krnjo i Zelenko,
polje tutnji, a planina ječi,
Cetina se voda uspljuskuje;
popadaše konji na koljena,
a junaci mlogi potrbuške:
nije šala na gradu topovi,
nije šala Krnjo i Zelenko!
Čauš viknu, kucnu dalbulana,
krenuše iz polja svatovi!


Te je posljednje riječi ispjevao Đuro i jačim i toplijim glasom te prekinuo i zagledao se u vatru, kao da motri gdje se svatovi iz polja dižu. Svi se uozbiljiše i uspraviše nekako ponosno, kao da su to njihovi svatovi i njihova sela. Samo Jurica nestrpljivo prevrćaše svoju tamburicu, čekajući kada će nastaviti svoje sitne i brze kitice.

Ali Preočanin zavezao nadugo i, videći na licima svečani zanos od njegove starinske, otegnute pjesme, zavezao bez oduška i sve to više od srca:


... Usta Jana rada i vesela,
sve je ruho vjenčano obukla
i nasula džepove dukata.
Uze sobom trideset djevojaka,
svakoj dade po trideset dukata,
te joj drže skute i rukave:
skute drže, da se ne opraše,
a rukave, da s' ne kruni zlato!


— Onda nam se trebalo roditi, a, Đuro! — zavikne Jovo veselo i udari sebe po koljenu.

— Eh, što ćeš, sada je samo jad i nevolja prema onim zemanima — uzdahne stara Marija i nasloni se da zgodnije posluša pjesmu.

— Nemoj ga prekidati, nane!... Pjevaj ti, Đurica, još, živ bio! — zamoli ga Petrica tako milo da ju je Đuro pogledao radosno, pa stade udešavati gusle i hrakati da zapjeva još bolje.

— Ha!... ha!... ha! — nasmije se Jurica glasno: — Vi, Petrica, mislite da je to zbilja sve onako kako se u pjesmi kaže!

Ali mu Petrica ne odgovori, već nezadovoljno obrne glavu, a i ostali se malo namrgodiše.

Uto Đuro prekide taj časak neugodnog mučanja novom pjesmom:


... A nije mi ni tog žao blaga,
neka nosi, voda g' odnijela!
No mi žao od zlata košulje,
kojuno sam plela tri godine,
a sa moje do tri drugarice,
dok su moje oči iskapale,
sve pletući od zlata košulju.
Mislila sam ljubiti junaka,
u košulji od samoga zlata,
a vi danas dadoste drugome!


Đurica naglo prekide pjesmu i pogleda u čudu Petricu, jer je s njezine strane dopro čudnovat piskut. Tamo pogledaše i svi ostali i ugledaše kako Petrica suze briše, glave obrnute od njih. Ali nitko da je djevojku štogod zapitao, već i sami nekako zamišljeno prihvatiše vino da se napiju. I odmah zatim Tane i Lujak podciknuše te zaojkaše grleći jedan drugoga.

... Mjesec bijaše već preplavio cijelo nebo, pa i on naginjaše brzo k Vučjoj Glavici, kad se je društvo spremalo na odlazak.

Orlić i Petrica opraštali se pred kućom držeći jedno drugo za ruke i gledajući se u lica osvijetljena tihim mjesečevim svjetlom.

— Čuješ li nešto iz dubrave? — upita Petrica uzdignute glave i ustavljajući brzi svoj dah.

— Ja ne čujem, već kako vam srce kuca — reče joj Orlić tiho i nagne se da je poljubi.

— No ipak, kao da netko dipli! Poslušaj malo...

— Kakve diple u ovo doba!... Hoćemo li se, dakle, poljubiti?

— A eto hoću — rekne Petrica i pruži mu svoje rumene usne, ali uhom naperenim prema dubravi, jer joj se ipak činilo da netko tamo dipli.

Sljedeća stranica