Đerdan/I.

← Naslovnica

Đerdan —  I. autor: Dinko Šimunović

II. →

I.

Bilo je popodne, uoči sv. Petra i Pavla. Sila čeljadi prolazilo velikim putem na sjutrašnji sajam u grad. Išao taj svijet umoran, zamišljen, i kolima i jašući i pješke ili tjerajući pred sobom krdo različite stoke, a svi računali kako bi se mogli što bolje okoristiti.

S jedne i druge strane tomu velikom putu izmjenjivale se stara i mlada šuma dôcima punim gusta i već zrela žitnog klasja, a samo gdjegdje bilo i visokih stabljika kukuruza ili sijerka, uz koje se penjali cvjetni mlazovi graha kao da ga posadiše samo za ukras. I u blizini takova mjesta zasinula bi gdjegdje pod sjajnim zracima voda kao da se među tamnu zelen sakrilo kakvo malahno, mlado sunce.

Ne bijaše čeljadeta koje prolazeći ne bi u čudu zastalo da pogleda na desnu stranu velikog puta u žuti dolac teškog pšeničnog klasja, koji se izdaleka viđao kao marama gusto vezena ugašenim zlatom i obrubljena zelenom svilom. Samo gdjegdje, medu pognutim žutim vlaćem i mladom šumom, plavila se zob; a sve je to bujno rašće bilo nedavno umiveno ljetnom kišom i gizdalo se veselo svojom ljepotom i snagom.

Zagorci bi uz taj dolac, što se hvalio suncu, zastali tek malo i opet mirno koračali velikim putem; no Primorci bi se ustavljali dugo i klimali više puta u čudu prije, nego što bi se uputili dalje.

A čudili se tome, što je preko doca, kroz pšenicu, skakao pomamno mlad, bio ždrijebac, s visokim turskim sedlom na leđima. Crvena, srebrom vezena baja na sapima žarila se prema snježnoj dlaci obijesna ata, i dva visoka lovačka pseta igrala se s njime šušteći zrelim klasjem što je pod kopitima prštalo.

Kad bi se bijelac dao kroz žito u najveći trk, psi bi ga prestigli i pred zadahtanim njegovim nozdrvama lajali žestoko. A on bi se tada ustao, podigao jednu prednju nogu kao da će kopitom koga od njih po glavi, a onda se dao u bijeg na drugu stranu.

No prolaznici se još više čudili djevojčici pod grmljem i nedaleko puta, što je smiješeći se kadikad pogledala onu obijesnu igru, i što se po svemu opažalo da je ono bio njezin dolac.

Preko ruke je natakla petlju uzice za koje je bila vezana krupna, šarena krava, i plela nekakav obojak. Kako je krava ledinom gazila tražeći obilatije paše, tako je i djevojka koračala za njom. No kad životinja pruži gubicu prema zobi, trgla bi uzicom i odvratila joj snažno glavu na drugu stranu. I svaki put, kad bi ždrijebac ržući zagrabio žitom, poviknula bi zvonko kao da mu u šali prijeti:

— Na, mali na!

Pak bi dodala smiješeći se:

— Vuci te izjeli! — ili — Crko ti, da Bog dâ! — a sve se trese od neke dragosti.

To je bio ždrijebac ujca njezina, Miokovca Tane, a nju su Petricom zvali.

Ona se radovala čilome konju, a još više znajući da će joj ujak, kao i svaki put kad pripazi na njegova bijelca i dovede ga na uzdi, utisnuti u šaku sjajan, srebrn talijer. Jednako o krsnom imenu, na Božić, uoči velikih sajmova i kad je god bila kakva veća zgoda.

Tako je ona tih svijetlih talijera imala vrlo mnogo i trebala još samo dva reda da složi velik, blistav đerdan, od vrata pa sve do niže koljena.

A nije trebalo ni da zahvali ujcu, već bi ga samo muče u ruku poljubila, a talijer tisnula u mali džepić prišiven ispod šarene pregače. Petrica se toliko radovala svome budućem đerdanu ponajviše zato što će ona jedina imati od samih talijera, a sve druge cure, što ona zna, probijale obične cvancige za taj ures, što im je, kod udaje, najglavniji miraz.

Dapače tajaše pred svima to svoje najdraže veselje, neka bude što veće čudo na kojem sajmu ili kod same prosidbe.

Kuća joj bila nedaleko od toga zlatnog dočica, među visokim brijestima kroz koje se tiskao modar dim ravno k tihom nebu, i ona je svaki čas pogledala tamo, da vidi dolazi li ujak. No bit će da mu je sestra, majka njezina, po običaju napekla uštipke i sada, uz bukaru vina, govore o njoj, kako bi je bolje udali. Jer prosaca bilo dosta, iako je siromašna po ocu; ali imađaše toga ujca bogata, bez djece, a pogledati je dosta pak si se već zaljubio u nju.

Ne bi se reklo po uzrastu njezinu da je vrlo, vrlo mlada i da je još kao udavaču na sajam ne povedoše. Bijaše vitka, djetinjeg lica, no ipak se već odavna zimi sakupljalo sijelo oko njezina ognjišta, a ljeti u malom dvorištu pred kućom. A slutila je po ujakovu češćem dolaženju i materinu većem milovanju, da joj već nađoše muža, i željno čekaše da joj ga pokažu, ali nikako prije nego što đerdan bude gotov.

— Na, mali, na! Na, mali, crkô ti! — uzvikala se Petrica najedanput kad je ugledala ujca kroz grmlje, i stala brzo privezivati kravu za blizi jasen.

Psi potrčaše gospodaru prvi, ždrijebac se ukopitio, podigao glavu i stao da sluša strigući tankim ušima, a Petrica ga, brzo kroz žito skačući, uhvati i povede k ujcu.

On je dolazio vedra i vesela lica kao uvijek kad bi dolazio k njima, a s drugima bio namrgođen, i to više od navike negoli zbog čega drugoga.

Imao je preko šezdeset godina, ali se činio mnogo mlađi, onako uspravan i jak. Kose mu bile obilate i po starinsku sve do ramenâ, a jedva gdjegdje prosijede. I brkovi golemi, no da se vidi kako dopiru sve do iza ušiju, nije brijao jedan dio lica, pa se činili veći nego su zaista bili. Starinsko i odijelo na njemu: crven, velik peškir oko glave; sivkast kumparan ukrašen čohom i kitama; ogrlica visoka, srmom vezena i ječerma sa tokama i pločama sprijeda. Onda široke, modre gaće, šarena pašnjača i potkoljenice; opanci na devet prijepleta, pa obično oružje: dvije kubure, bjelosapac nož i preko ramena duga, tanka puška.

Petrica dovede konja, pokloni se pred njim i, ljubeći ga u ruku, preda mu uzde. On je odmjeri svojim živim, crnim očima i ponešto lukavo pa izvadi dugu svilenu kesu. — Braća ti i majka, Petrice, kažu da si zla... i da ne slušaš... — govoriše joj ujak sa smiješkom, a sve traži i kopka po dubokoj kesi.

I Petrica se smijulji pa gladi konju sad njušku, sad vrat znajući, da joj je tako govorio baš onda kad bijaše jako zadovoljan njome.

— Slušam ja, ujače, i braću i mamu — reče Petrica i sve pogléda sad ujaku lice, a sad u njegovu kesu, po kojoj još uvijek nešto traži.

— No, pa kad si dobra, veliš, evo ti... no je li to zbilja istina?

— Jesam, ujače, baš dobra... — I slušaš?

— Slušam... — odgovori Petrica obarajući glavu, no zatim je odmah i podigne te pogleda ujaka svojim jasnim i nasmiješljivim očima.

— Kad je baš tako, a ti drži — reče ujak malo ne oštro i metne joj nešto u ruku, koju je ona, po staroj navici, držala već pruženu.

Već htjede da spremi obični darak, ali mjesto krupnog talijera osjeti — u šaci nešto sitno, pa se i nehotice trzne te ispruži pred sobom dlan.

— Ma što je, ujače, ovo! — usklikne ona, podigne svoje tamne obrve i mlada ramena pa se zagleda u zlatan novac, što joj se na dlanu bliještio.

— Pa vidiš, cekin, nov novcat, a to ti je isto što i pet talijera srebrnih.

— A što ću ja od ovoga, ujče?

— Ostavi ga, a ujak će ih još tebi dati, dok ne bude cio niz na đerdanu tebi oko vrata. Pa neka šušti, pa neka ti je i to, što druge ne imadu.

Petrica cikne i poskoči da ga zagrli, ali je Tane lagano odgurne rukom:

— A hoćeš li da ti dovedem tvoga momka, da ga vidiš?

No ona je mučala i smiješeći se prevrćala cekin iz jedne šačice u drugu.

— Dakle progovori: hoćeš li ili ne? — vikne ujak.

— Dovedi ga... — reče Petrica tiho i skupi stisnute šake pred svojim rumenim ustima na kojima trepćaše lagan, djetinji smijeh.

— Dobro! Zbogom! — reče uzjahujući ujak, pa i ne obazirući se više odjaši šumom k cesti uginjući se deblima i otklanjajući grane rukom.

Ali ni Petrica ne pogleda za njim, već svrnuvši očima na privezanu kravu, uputi se kući da među svoje bijele, srebrne talijere položi žuti, novi cekin.

No svaki bi čas stala i oprezno ga bacila u travu dobro pazeći, gdje će joj pasti. A onda, pamteći ono mjesto, kružila očima po ledini kao da ga traži i, kad ga ugleda, radosno bi ga zgrabila kao da je našla još jedan.

— Dva!... tri!... četiri!... pet! — ozvanjao šumom zvonki djevojčin glas svaki put kad bi iz trave pridigla svoje novo blago.

A inače šuma bijaše posvuda mirna i pod krošnjama joj tiho trepćaše žuto-zeleno i blago svjetlo.

Sljedeća stranica→