Čuvaj se senjske ruke/XVII

XVI Čuvaj se senjske ruke —  XVII.
autor: August Šenoa
XVIII


Dne 21. prosinca 1614. skupi se na trgu "Piazza de fiori" u Rimu silna svjetina da se nagleda neviđena čuda, da pogleda kako će se sažgati na lomači pod vedrim nebom mrtvo tijelo. Zar kakvog trijumfatora rimskog? Ne, tijelo prokletnika. Silno buktaše plamen, silno se vitlaše crni dim nebu pod oblake. Četiri crnoruhe sluge doniješe na ramenima crnu mrtvačku škrinju bez imena, bez znaka, bez krsta. Otkriše škrinju. U njoj ležaše prekrštenih ruku bradat crkovnjak, tamne žute puti u svilenom odijelu; svjetina uzmaknu prekrstiv se, a sluge baciše truplo u plamen. Življe uzigra plamen, življe praskaše lomača, crnje vijaše se dim pod čisto nebo. I lomača izgori do pepela, i svijet se raziđe, a jasna noć steraše se stratištem. Do lomače dovuče se zgrbljen visok starac bijele glave - dominikanac, i stade štapom raskapati pepeo, sve klimajući glavom.

- Oče! - zapita ga čovjek, pristupiv k redovniku - šta tražiš?

Dignuv glavu, pogleda redovnik čovjeka.

- Oprosti! Ja sam stranac. Koga to spališe?

- Dominisa.

- Zar slavnoga učenjaka i biskupa?

- Slavnoga?

- Tako govori svijet.

- Reci: izdajicu. Bude pastir narodu svomu - izdade ga radi sebe. Bude vijećnik caru - izdade ga radi sebe. Bude protestant i prijatelj engleskomu kralju protestantu - izdade novu vjeru i novoga prijatelja radi sebe, bude opet katolikom radi sebe. Po njegovoj smrti osudi ga inkvizicija, a danas izvukoše ga iz dominikanske rake i tu ga sažgaše. Vanitas, vanitatum vanitas! - nasmiješi se redovnik gorko.

- Ti si ga poznavao?

- Da, za mladosti bijasmo veliki prijatelji, a poslije, ondje na hrvatskom kršu - ljuti vragovi. Bijaše veleum.

- A što tražiš po pepelu?

- Srce tražim, srce! Nema ga! - odvrati redovnik Cipriano mirno, zatim koracaše polako put samostana, doviknuv čovjeku:

- Vanitas, vanitatum vanitas! Laku noć stranče!