XIII Čuvaj se senjske ruke —  XIV.
autor: August Šenoa
XV


Bijaše noć, tvrda, mrka noć - ni mjeseca, ni zvijezda, ni neba. Na Orlovu Gnijezdu, na kršnom brdu lomljaše bura jako granje. Kroz tminu drhtahu od Senja grada sitne iskrice, svijeće po senjskim kućama.

U svojoj sobi sjeđaše biskup de Dominis zamišljen, blijed; naprotiv njemu Rabata, nemirno stišući oči, a za Rabatom stajaše Capogrosso.

- Razumijete li to, biskupe? - zapita general.

- Razumijem i ne razumijem.

- Meni je sve zagonetka. Orlović kapetan, i da se povrati; Daničić počašćen, i da smije u Senj! Bojim se - -

- Ali ja se ne bojim - odvrati biskup. - Zagonetku je lasno odgonetnuti. Gradački su ministri vrlo logični. Radi se o tom da se prodaju senjske šume. Gradačka vlada nema novaca - ne može čekati. Ferdinand traži mnogo, Mlečići davaju malo. Da se posao brže svrši, valja Mlečićima zadati nešto straha, Uskoke malo pogladiti. Kad se potpiše ugovor za šume, možete Orlovića vješati bez straha. Shvaćate li?

- Shvaćam, reverendissime - odvrati general - vi umujete posve jasno.

- Istina je - prihvati poručnik - poslovi stoje tako, ali pita se, hoće li prejasna republika pristati, znajući da Posedarića već nema u životu? Svakako je neprilika trpjeti Orlovića u Senju. Od Daničića, čovjeka zaljubljena, nema pogibelji.

- A da - nasmije se Rabata - zaboravih vam javiti da sam se za Orlovića pobrinuo. Svuda kupi se vojska da pođe osvojiti Kanižu. Veći dio moje vojske otići će te neće ostati nego nekoliko kumpanija mušketira. Opasno bi bilo da toli malo vojske bude ovdje, gdje je svaki Senjanin vojnik, gdje je ostalo dosta Uskoka. Valja ih maknuti. Zato sastavih četu od tri stotine Senjana da pođe u Kanižu.

- Gubiti glavu - nasmija se Capogrosso.

- Da. Kadno prije deset dana dođe Orlović po dozvoli nadvojvode u Senj, pozvah ga k sebi. Dođe pod oružjem, mrk. Pozdravih ga, pohvalih ga radi njegova smionstva u Lici. Rekoh mu da ću poslati četu pod Kanižu, i Juriša da će joj biti kapetan.

- A on? - zapita poručnik živo.

- Reče da će se predomisliti i za dva dana odgovoriti.

- A za dva dana? - zapita biskup.

- Dođe i reče da pristaje.

- Čudno - zaklima poručnik glavom - od mlade žene u Kanižu!

- Ne čudim se - odgovori biskup - takav je; nema njemu bez sablje života. Pošaljite ga u pakao, ići će. Kada polazi?

- Sutra - odgovori Rabata.

- Sretan mu put u Turke - nasmije se poručnik.




Bijaše noć, tvrda, mrka noć - ni mjeseca, ni zvijezda, ni neba. Kao mrk div dizaše Orlovo Gnijezdo svoju glavu. Po gorskoj stazi verahu se čudne sjene. Sjena za sjenom pope se uz brijeg, sjena za sjenom kao da je propala u brdo na istom mjestu gdje se je kroz suho granje žarila plamena rumen. Propala? Kamo? U utrobi Orlova Gnijezda pukla bje široka, visoka špilja, sigurno utočište vukovima i Uskocima. U sto i sto gomila nicahu kameni rtovi sve više i više, sklanjajući se na vrhu u ogroman svod; na sto i sto mjesta vidio si crnih tragova dima tu od vatre gorskih junaka, koji su ovdje zaklanjali bili svoje kosti od bure, svoju glavu od krvnika. I sad plamsaše sred spilje velika vatra, sterući svoje rumeno svjetlo po bijelim vapnenim šiljcima, po grdnome svodu, po tamnim zakucima, po mrkim licima junaka štono se poredali bili oko žive vatre. Bijahu to uskočki vojvode. Podalje o zidu stajaše Danilo Barbo, prisloniv leđa o stijenu i buljeći u plamen.

Kraj ulaza spilje stražaše stražu Uskok pod puškom.

- Hora je, narode! - reče vojvoda Ive Vlatković trgnuv svoj nož i položiv ga na zemlju.

- Pukao je sud! - odvrati vojvoda Gašo Stipanović i izvadi nož, položi ga unakrst Ivinu.

- Komu je krivo, izađi pred naše lice - zovnu Ive. I uniđe pod sjajnim oružjem, pod crvenom kabanicom jak, visok starac, žuta lica, bijelih brkova. Lijevom rukom držaše kalpak, a desnica mu stajaše na srcu. Ni licem ne maknu, ni okom ne trepnu.

- Meni je krivo, narode, a rad naroda moga - reče Pavle Milovčić.

- Da čujemo rane tvoje, vojvodo! - zapita Ive.

- Evo dolazim pred vas, vojvode čestiti, i skinuh kapu koje ne skidam neg pred živim bogom, da vidite sjedine moje, pa mogu li lagati! Evo dolazim pred vas, pa vas gledam okom u oko, ja koji ni pred kim u zemlju gledao nijesam, pa velju, gatajte iz oka, zborim li istinu. Evo dolazim pred vas i polažem ovu junačku posjeklicu, kojom se dičim, pred vaše noge, pa pala mi od nje glava, slažem li količko je zrno pijeska. I kunem vam se živim bogom na nebu, kunem vam se svetim krstom i rajem vječitim, kunem vam se grobom oca svoga i junačkim imenom. I slažem li, satrla me nebeska visina i proždrla me paklena dubina; ožednio i ne našao kapi; ogladnio i ne našao kore; ozebao i ne našao sunca; izgorio i ne našao hlada; oslijepio i ne našao štapa; poginuo i ne našao groba. Idem iz pustinje od naroda našeg, idem sa tvrda kamena gdje nema kruha ni ruha, idem iz gudure gdje se roče vuci i hajduci, idem iz kuće kojoj je nebo krov, a postelja crna zemljica na kojoj nariču i plaču starci i djeca, majke i udove. Donosim vam suze štono teku za ocem i sinom i vjerenikom koji je sramotno poginuo na vješalima. Donosim vam krvave rane junaka koji bez zaklona uludo gube glave, donosim vam ime naše koje je potamnilo pred svijetom.

- A koga tužiš s toliko krivine, vojvodo.

- Tužim Josipa Rabatu koji nam je satr'o rod i poštenje, koji je u crno zavio naše majke, koji je prevario cara gospodara, koji radi svetu zemlju našu prodati krvnicima Mlečićima. Ja rekoh, a vi sudite!

- Eto čuste, vojvode - reče Ive - šta mu je krivo, a vi sudite, po dobroj pameti i čistoj duši da mu bude pravo.

- Rabata da gubi glavu! - zagrmješe vojvode u jedan glas.

- I meni je krivo i meni sudite - pojavi se pred zborom Đure Daničić pod svijetlom odorom. - Na moju vjeru pravo ću vam reći: objesio je kneza, junaka koji mi zavjerio svoju jedinicu, objesio ga bez suda i pričesti. Ubio tugom staricu majku mu, a mene junaka prognao u bijeli svijet, otkinuv me od vjerenice moje. Ja rekoh, a vi sudite.

- Da gubi glavom! - zaori muklo spiljom.

- I meni je krivo, junaci! - skoči kapetan Barbo. - Bog da mi je svjedok, i ova četiri krsta. Prevario mi na silu sestru, zavjerio joj se i prevario. Ubio sestru, ubio mater, ubio dijete, ubio prijatelja. Sudite!

- Da gubi glavu! - zaori po treći put.

- Vojvode - reče Ive - eto čuste naš sud, i da ste spremni. I da bude tako za tri dana, dok ode tuđa vojska. Da gubi Rabata glavu o bijelom danu, na oči svijeta, ni noću, ni zasjedom.

- Amen! - odgovoriše vojvode.