Čuvaj se senjske ruke/IV

← III

Čuvaj se senjske ruke —  IV. autor: August Šenoa

V →

Nedaleko od samostana sv. Pavla pustinjaka do gradskih zidina stajaše u Senju kuća uska, visoka, od siva kamena, a nad vratima kuće u kamen uklesan grb knezova Posedarića, starinom Dalmatinaca iz Posedarja, sada senjske vlastele. U prvom spratu stanovaše knez Martin Posedarić, udovac, sa kćerkom Klarom, u drugom pako spratu u skromnoj sobici majka mu gospa Lucija Posedarićka, starica slijepa, od osamdeset i pet godina. U sobici, čisto obijeljenoj, ne bijaše vidjeti nikakva sjaja ni gospodstva. S jedne strane virio je čudno u svijet išaran, trbušast ormar, uzidan valjda prije jedno sto pedeset godina u debeli zid kuće. Za staklenim oknima ormara vidio si nešto mletačkoga staklenog posuđa, nešto turskih čašica, čudne starinske prilike, i nema sumnje da je te rijetke darove koji Posedarić, bivši mornar, prije mnogo i mnogo godina donio bio preko mora u Senj. Okolo zidova stajahu jake klupe, u kojima je stara gospa čuvala svoje haljine i tumbane, svoje đerdane i kožun. U srijedi sobe stajaše velik stol, a u kutu postelja uska, duga, visoka, na jakim nogama, pokrivena perzijskim sagom. O zidu vidio si samo sliku čudotvorne majke trsatske, pred kojom je dan i noć gorjela srebrna svjetiljka, a do nje visila vrlo nejasna prilika nekog trgovačkog broda, pod kojim bijaše upisano ime San Antonio di Padova, vasello dei Possedari. Do same postelje na drvenu stocu sjeđaše slijepa, zgurena starica. Bijaše to više kip od kamena negoli živ stvor. Crna, kratka jaketa, sapeta srebrnim dugmetima rukava, u srijedi širokih a pri kraju uskih, crna suknja od svile odijevala je staričino tijelo, a oko glave i vrata bijaše joj omotan bijel bjelcat rubac, iz koga je virilo žuto, nabrano lice, fina nosa, tankih upalih usnica, velikih, tamnih - ali ukočenih očiju, virilo lice iz rupca kao stara slika iz sjajnog okvira. Noge joj stajahu na sagu u papučama od žute kože, sa strane visio joj o pojasu debeo srebrni lanac, a na njem nekoliko velikih ključeva. Suhim rukama motaše debelo zrnje svete krunice. Za koga je molila? Za sav rod, ali najviše za svoga Niku. Ta već punih dvadeset godina moli za Niku, plače za Nikom, svojim mlađim sinom, pa je i oslijepila od suza. Niko je išao na brod, na more u Amsterdam, ali odonda nema glasa od njega. Stariji joj sin Martin priča da će se Niko skoro povratiti iz Genove; starica plače, moli i vjeruje, i čeka Niku iz Genove, čeka dvadeset godina, premda sav ostali svijet izim starice zna da su Niku prije dvadeset godina kod Malte ubili tuniski gusari.

Nu ima li koja duša da joj dojavi taj žalosni glas, da zarine nož u to dobro, staro srce? Ta na mjestu bi pala mrtva. Bijaše popodne. Sunce je blistalo kroz malene prozore, silovita bura drmala je prozorima, drmala cijelom kućom. Starica moljaše. Uto se otvore vrata. Starica krenu glavom onamo. U sobu uđe čovjek visok, širok, silnih prsiju. Lice mu bijaše dugoljasto, blijedo, ali krasno, crno mu je oko igralo kao munja na moru, crna mu brada padala do pojasa, kosa bijaše mu kratko pristrignuta. To lijepo, snažno muževno tijelo odijevala je haljina od plavetnog sukna, uske crne gaće, a na glavi mu stajaše crvenkapa. Za čovjekom koracaše djevojka, prava očeva prilika, spuštenih dugih pletenica, poniknute glave, odjevena u crno, a najzad uđe u junačkom zlatnom ruhu pod sabljom mladić, pun, zdrav, crnokos, oka sokolova, jakih obrva i malenih brčića. Oko djevičino bluđaše nestalno ovamo-onamo, katkad joj planu oko pod dugim trepavicama, katkad joj se lice osu ružicom, a pune grudi nadimahu joj se silovito; a mladić - iđaše slobodan, veseo kao jelen u gori, oko mu sijevaše kao sjajne toke na junačkim mu prsima; rumene pune usne mu drhtahu ispod crnih brčića od radosti, od blaženstva.

- Tko je? - zapita starica otvoriv usta - a, ti li si, Martine? Imaš li kakav glas od Nike, imaš li, sinko?

- Nemam - odgovori snažni junak mekanim, blagim glasom - ali sutra će doći otac gvardijan iz Rijeke, on će nam sigurno donijeti dobrih vijesti, jer mi na odlasku obeća da će se na sve strane raspitati.

- Hoće li? Hoće li? - odvrati starica - dugo je to, sinko Martine, ah, predugo! Sinoć sam lijepo o njem snivala. Ljubila sam ga, grlila ga i gledala ga, čuješ li, Martine! gledala ga ja, slijepa sirota. Dugo je tomu. Pomozi mu, majko trsatska! Ali pošto si došao Martine? Vas ima tu više - i Klarica je tu, jesi li, zlato moje? Jesi li?

- Jesam, babo slatka! - zavapi Klara i klonuv na koljena, spusti lijepu glavu u staričino krilo. Starica prenuv se, uhvati je objema rukama za glavu: - Ele si obijesna! Kako li se preplaših. Pa viđ! viđ! Mokre oči! Šta ti je snašlo mlado srce? Pošto ste došli, Martine, da mi nosite nemir u moj mir?

- Majko draga! - reče knez Martin - ne donijesmo vam nemira, već sreću i radost!

- Sreću i radost, sinko? - zaklima starica glavom - oj, to su u mene rijetki gosti; ne pamtim im već imena.

- Uistinu, majko - nastavi Martin. - Danas mi pade na dvor bijel goluban, pa me upita na junačku vjeru ima li tu bijela golubica. A ja mu rekoh, da je se pravo ne sjećam. Ali mi reče goluban da je on poznaje u oko, i da bi mu pristala; još reče da je od dobra roda, i kuća da mu je prazna. Tad pozovi ja golubicu, i upitaj je šta li bi rekla da goluban zaguče, a ona ne reče: "Neću!" Doletješe i braća golubanova i rekoše da će zakriliti je svojim krilima, i da joj nikad neće nedostajati prosa.

- Šta mi tu bajaš kao na Božić, i čemu te šale; ne znaš li, da je danas velik post? - rasrdi se nekako starica, pritiskajući življe Klarinu glavu. - Govori, poboga, natašte, Martine, šta je? Svatovi? Klaricu da mi udate, moje dijete, moju Klaricu?

- Da, majko - odgovori knez. - U dvije-tri sve rekoh: Moju Klaricu snubi vrli plemić i junak Jure Daničić, sin moga pobratima Ivana. Vi znate, majko, da je to slavna krv. Vi poznate njegova oca, vi ste poznavali slavnog mu strica Đuru, radi čijeg je junaštva car Rudolf cijelomu plemenu Daničića podijelio ugarsko plemstvo; vi bijaste, majko, posestrimom Klare Antulovićeve, babe toga mladića, komu je junaštvo preraslo brčiće; našeg je naroda sin, Senjanin i vlastelin. Ja rekoh: U ime božje! Djevojka porumenje kao ružica, a evo nas, dobra starice majko, pred vama, da vi reknete svoju i da mlade blagoslovite.

- A ti? Ti? - dignu starica djevičinu glavu, i guste joj kaplje drhtahu na ugaslim očima - šta ti veliš, Klarice?

- Ja - šapnu djevojka zažariv se silno - ja sam toli sretna - sretna, babo slatka!

- Viđ'! - nastavi baba staviv ruku na Klarine grudi - kako to srdašce leti, leti kao lastavica. Tu nema lijeka van kapa, kapa! Znam ja to što će reći: kuc, kuc, kuc! A od mene si tajila, idi, grešnice mala! Jer po srcu tom sam izmjerila da to nije planulo preko noći, da su to stariji računi. Mudri li ste. Izmolili ste litaniju, pa sad vas ovamo da baba rekne: "Amen"! Mudri li ste. Dašta, slijepa baba u kut, je l'?

- Nemojte, majko; vaše čiste ruke neka su pečat toj sreći: bez vas nema blagoslova! - doda knez.

- Ti ćeš dakle babu ostaviti? - proplaka starica mirnije, privinuv djevojku uz uvele grudi.

- Oh, babo! Tebe ostaviti! Mogu li? - zajeca djevojka.

- Možeš li? Ludice! Moraš, moraš! - nasmjehnu se baba kroz suze - ne znaš li što bog kaže! Ostavit ćeš oca i mater i poći ćeš za svojim mužem. Šta baba? Još koji Očenaš, pa u grob. Namučih se, hvala bogu, dosta toga svijeta! Ali ti si mlada, mlada, ti idi po svom srcu. A reci gdje ti je mladi?

- Evo me, majko - kleknu mladić pred staricu - evo me na koljenima pred vama, a neću se dignuti bez vašega blagoslova, tako mi vjere!

- A ti si to, sinko - progovori stara tražeći rukom Đurinu glavu - dođi amo, da vidimo - nastavi gladeći mladićevo lice - mlad si, ćutim, gladak si; junak si, čula sam; je l' ti mila, onako od srca mila?

- Oh jest, majko!

- Pa reci, sinko, je l' lijepa? Ti to bolje znaš. Ja je nikad vidjela nijesam, čuješ li, nikad! Jer već mi je bog bio dignuo vid kad je majka porodi na svijet. Kazuj, je l' lijepa?

- Jeste, majko - odgovori mladić - prelijepa.

- Dobro, uzmi je, u - zmi! - šaptaše na drhtave usnice baba - blagoslovio vas, djeco moja, bog! Zakrilili vas svi božji anđeli! Budite sretni vi i vaš porod, i molite za dušu vaše slijepe sirote babe! Klarice dušo, čuj! Rekoh ti šta je božja riječ. Ti slušaj boga. Ovo ti je gospodar, otac, majka, krov i štit - ovo ti je sve. Bez njega ti nema života, kao ni mahu bez kamena; njegova duša tvoja duša, njegova tuga tvoje suze, njegova radost tvoje veselje. Jednu ćete pogaču gristi, iz jednog vrča piti, pod jednim ključem počivati. Slušaj ga, ljubi ga, tješi ga! Ti znaš da muškoj glavi valja ići u svijet, u buru, u list, u krv, da mu valja ići u zlo. Pa je brižan, pa je plamenit i jarostan i mrk. Toli ga, blaži ga, gladi mu čelo i moli boga za njegovo zdravlje. A ti, sinko, čuvaj mi dijete; dobra je, čista je kao rana rosa. Jest i vrele krvce, a to smo svi - i ja, stara sirota; ali ne prekipi Klarica. Drži mi tu ptičicu na svilenoj uzici, ne drži je na krutu lancu da ne slomi krila. Čuvaj mi je. Bog vas blagoslovio, djeco! Moja draga djeco! - zajeca starica iz dubine srca, pokriv si rukama lice.

Mladić se dignu na noge. Prekrstiv ruke, stajaše nijem, poniknute glave pred čudnim ovim prizorom, gdjeno se grljahu starost i mladost, snaga i nemoć, plačući zajedno s tuge i radosti. Napokon dignu ponosito glavu i, spustiv lijevu ruku, stavi desnicu na srce, pa će ovako:

- Starice majko! I vi, kneže, drugi oče moj! Na svoje ime, na svoje zdravlje, na svoju vjeru kunem vam se ovdje pred vašim čestitim obrazom i pred licem presvete bogorodice da ću Klari svojoj vazda biti dobar drug, da joj vjere nikad prevjeriti neću, da ću je paziti kao oko u glavi, da ću se njome dičiti kao junačkom perjanicom, da će mi stalno stajati u srcu do mirnoga mi groba. I ne ovršim li što vam evo obrekoh na moju dušu, ne ugledao nikad lica božjega!

- Amen! - završi knez.

- Idite, djeco, idite! - mahnu starica - kasno je, leći mi je; oj, kako bura potresuje svijet. Izbavi nas milostivi bog oda zla! Drijema mi se. Oj, da mi je snivati o Niki, da ga opet vidim u snu. A ti, Martine, da mi nijesi zaboravio! Za sve pitaj gvardijana! Laku noć, djeco!

- Laku noć, babo! - odazvaše se mladi.

- A da! - dosjeti se starica, uhvativ ključeve - Klarice, hodi der. Evo, otvori tim ključem ormar. U drugom pretincu naći ćeš crvenu škrinjicu. Donesi mi je.

Klara učini kako starica reče, a ova, otvoriv obzirno kutiju, stade po njoj pipati i kopati.

- Ha! Evo! - nasmija se starica. Zatim izvadi velik zlatan križ, obložen rubinom, o zlatnu lancu. - Na, uzmi na dar od mene, Klarice! Taj mi križ dade mati moja kad mi se bilo udavati, a ja ga pričuvah za unuku. Dobro ga čuvaj! Sveta je to starina, u našoj obitelji čuvana od sto i sto godina. Dade ga jednomu pradjedu momu knez krčki Frankopan. Zaonda bijahu knezovi krčki Senju gospodari. Dade mu ga zbog vjernosti i junaštva. Čuvaj ga! Dok je čitav, ne može ti nauditi nesreća. Ču li me? Ispadne li koji kamen, zlo po tebe! Ovo stavi opet lijepo u ormar. A sad laku noć!

Mladi odoše sa knezom. Klara se svrati sa ocem u svoj stan, a mladi junak, oprostiv se s njima, iziđe na ulicu. Tu naiđe na Orlovića.

- Dobra ti sreća, junače i gospodine! - podviknu mu Uskok - kako zdravlje? Pa šta te i pitam? Idu gradom glasovi da kupiš kićene svatove! E, valja ti posao, na lijepu sreću si se namjerio. Baš ti vrijedi mlada tri careva grada. Hoćete li skoro?

- Hvala ti, Jurišo vojvodo! - odsmjehnu mu se mladić. - Hoćemo, ako bog da, poslije Tri kralja. Ne čudi se, ugledao sam se u te! Ti si, kako ljudi pričaju, vraški zaigrao. Mlečići da pucaju od jeda. Nijesam te vidio pol vijeka, niti si me zvao u svatove, a nepozvanu gostu za vratima mjesto. Nu, reci kako to bi.

- Ne karaj me, gospodine Jurju - odvrati Uskok - ta valjda pojedosmo zajedno koje zrno soli, koju mrvu hljeba, pa i ne treba poziva i dočeka. Nu ja tvoga čestitoga lica minuo nijesam, ali tebe ne bje pri kući, već si nekud poletio bio u krajinu. A meni bijaše preša, i velika preša! Kako to bi? Naopako, velju ti, gospodine Jurju! Ne nasjekao se nikad turskih glava, ako nijesam pri tom glavu u torbi nosio. Ali pomože bog i sveti Nikola. Jednom potisnuše naši Uskoci barku u more, ne bi li se gdje našla šaka mletačkih glava. Bijahu to momci moje čete, vraški momci do jedinoga Brnka Arapčevića, pravog krvnika i zlotvora. Uvrebasmo čamac iz Vrbnika, pa za njim! Kad opazih da to nijesu Mlečići već pitoma vrbnička krv, rekoh svojima: "Manite, braćo! Ne zadijevajmo se u te mirne ljude, ta ono je naš rod!" Badava, momci uhvate barku pa da plijene bez obzira. Nu hulja Brnko ne traži ni srebra ni zlata, već kao pašče zaskoči jadnu djevojku. Jesi l' ti čuo da junak dira u djevojku? Uskipjelo u meni, te viknem: "Brnko! U kraj šape!", ali hulja mi na to: "Traži ti, vojvodo, svoje, ja nađoh moje, djevojka ide mene milim ili zlim!" Djevojka otimaše se kroz plač, a ja trgni malu pušku, namjeri i odapni, a krvnik ljosnu u more. Tako izbavih Dumu i povratih je kući. Nu zbilo se te se pri tom i zavoljesmo. Ali da, neki se Mlečić bio polakomio za bogatom baštinicom, a rođaci joj i danju i noću: "Uzmi, pa uzmi gospodina!" Kad je na tijesno bilo, posla mi djevojka po ribaru glasove: a ja, gospodine, sred ljute bure po nju. Sastavim vraga sa crnom zemljicom, smognem nekoliko Arbanasa i iznesem svoju Dumu iz pasjega ždrijela. Posedarići je primiše lijepo u kuću, a gospođici Klari od mene hvala i od boga blagoslov, te je bijednoj siroti dala krova, jer kod mene, neženje, nije mogla noćiti. Nu poslije se vjenčasmo, a sad je Dume moja žena. Tako bi, a da vidiš kakva je, evo nas pred mojom kućom, pa ti zađi k meni: ženka će se veseliti kad čuje da si Klarin zaručnik. Nešta je dakako stidna, ali što ćeš? Mlada krv, pa se zaletjela amo u tuđi kraj.

- E dobro, da vidimo je l' prema tebi - odgovori Daničić, i oba zađoše u Orlovićevu kuću.