Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Treći dan putovanja/IV
| ← III | Čudnovate zgode šegrta Hlapića — - IV. Predstava autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
V → |
Kad je, naime, bio posao navečer gotov, sjeli su svi težaci za večeru. Bilo ih je tako mnogo da su sjedjeli za stolom koji je bio pet metara dugačak. A taj sto stajao je pod velikim hrastovima. Gazdarica im je donijela četiri velike zdjele graha i tri još veće zdjele krumpira. Hlapić je sjedio s težacima za stolom i večerao.
Hlapić je baš razmišljao kako li će naći Gitu i odnijeti joj večeru. U taj čas začuje se iz grmlja kako netko trubi u malu trublju. Svi se težaci osvrnu onamo i tako se začude da su im svima popadale žlice iz ruku.
Što su vidjeli na putu između grmlja, bilo je zaista krasno.
Na malim kolima vozila se Gita u zlatnoj opravi. Kola su bila sva iskićena cvijećem. U kola je bio upregnut Bundaš. I užeta i uzde od konopa sve je bilo okićeno cvijećem, a Bundaš je osim toga imao na repu svezane tri široke crvene vrpce. Naprijed na kolima bila je utaknuta visoka šiba, a na šibi je bio mali kolobar. Na kolobaru njihala se papiga.
No najljepše bilo je ovo:
U kolima sjedjela je Gita, kao kraljica u zlatnoj haljini sa spuštenim kosama, pa je trubila u malu zlatnu trublju. Trublju, haljinu i vrpce izvadila je dakako Gita iz svog svežnja.
Bundaš je vukao okićena kola upravo prema težacima.
Kako li je taj mudri Bundaš mogao naučiti za jedan dan voziti kolica, to je Gitina tajna. Prava je sreća da Hlapić ima na svom putovanju takvoga druga koji je i u veselju i u žalosti mudar i dobar!
Svi su se težaci počeli smijati i radovati, tako je krasno bilo vidjeti Gitu u kolima, a Bundaša pred kolima. Kad se Gita dovezla k težacima, počela je predstava.
Gita je skočila s kola, prostrla je veliku plahtu od sijena i naklonivši se počela je plesati. Plesala je, okretala se kao zvrk, skakala je kao ptičica, a uza to udarala u mali bubanj.
Plešući provlačila se kroz jedan mali obruč, koji je u ruci držala. Obruč se pričinjao tako tijesan, da ne bi mogla Gita kroz njega proći. Ali ona je plešući klizila svaki čas kroz taj obruč kao da je vila.
To je bilo krasno, ali onda je došlo još nešto ljepše.
Od jednog hrasta do drugoga svezala je Gita visoko gore jedno uže. Popela se hitro kao mačka na uže i počela je hodati na onom tankom užetu visoko u uzduhu. Izgledala je kao lastavica, jer je širom raširila ruke.
Hlapić je sav prestrašen potrčao pod uže da uhvati Gitu ako bi pala dolje. No Gita se smijala i hodala je u visini po tankom užetu tako sigurno kao drugi čovjek po zemlji. Kad je bila na kraju užeta, kliznula se po jednoj grani na zemlju tako lako kao da je ptica.
"O! O! To još nijesam vidio," rekao je Hlapić.
"O, sada ćemo lako naći Gitinu škatulju i moje čizmice", pomisli zatim veselo Hlapić: "Ako ih je onaj crni čovjek sakrio u podrume, Gita se tako vješto provlači kroz tijesni obruč da će se i kroz mišju rupu provući u podrume. Ako ih je sakrio na tavan, Gita tako sigurno hoda u visini da će se odšetati preko svih krovova na sve tavane i naći čizmice i škatulju."
Dakako da se Hlapić varao kad je tako mislio. Gita je, naime, naučila provlačiti se kroz obruče i hodati po užetu baš samo radi toga da se provlači kroz obruče i da hoda po užetu. A druge nikakve koristi neće ni Hlapić ni tko drugi ikada imati od te njezine velike vještine.
Svi su se težaci, međutim, čudili Gitinoj umjetnosti tako da su zaboravili na svoj grah i krumpir.
Uto je Gita pristupila opet k svojim kolima i uzela onu šibu s papigom pa je digla uvis. Zatim je udarala polako nogom u bubnjić i počela pjevati neku čudnu pjesmu, koju razumiju samo komedijaši i papige.
Papiga se nato počela vrtjeti na onom kolobaru. Vješala se nogama i spuštala glavu dolje, vješala se kljunom i spuštala noge da vise, a poslije se opet prenavljala i nakretala glavu kao gospojica na šetnji. I plesala je s noge na nogu kao medvjed. Napokon je zafućkala kao željeznica i počela se prevrtati po kolobaru.
Prevraćala se tako brzo i toliko puta okolo kolobara da bi zaista mogao tkogod posumnjati je li to papiga ili opica, što je uostalom svejedno.
A onda je došlo posljednje iznenađenje i svi su se tako nasmijali kako je to već obično na završetku svake predstave. Gita je, naime, podigla šibu s papigom visoko, kliknula "Laku noć" i mahnula je šibom i papigom naprama Hlapiću. Papiga ni pet ni šest već odleti i sjedne Hlapiću na rame, uzme mu kapu s glave, baci je na zemlju i počne kriještati i vikati: "Klanjam se! Klanjam se! Laku noć!"
Ah, kako su se svi težaci, a i gospodar tomu smijali! I Gita je kriještala od smijeha kao papiga. Samo Hlapić je stajao kao okamenjen od čuda s papigom na ramenu, jer se zaista tomu nije nadao.
"Laku noć! Laku noć!" počeli su vikati težaci, a napokon i sam Hlapić.
"Kad je komedija, neka je komedija", pomisli Hlapić i metne papigu na zemlju, pa je pokrije svojom kapom.
"Nakloni se još jedanput", reče on papigi.
Dakako, papiga nije mogla to da učini, jer ljudska kapa pokriva i najmudriju papigu od kljuna do repa.
Papiga je trčala zajedno s kapom kao slijepa kokoš dok je nije Gita oslobodila.
Dakako da su se sada svi još više smijali i tako je svršila predstava.
Zatim su Giti dali za večeru graha i krumpira i gospodar se nije više na nju srdio; jer ako se tko jako nasmije, ne može se odmah opet i namrgoditi.
"Vidiš li kako je moj posao izvrstan!" reče ponosno Hlapiću.
"Takav je posao dobar samo onda kad nema drugoga posla", odvrati Hlapić.
Potom odoše svi spavati.