Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Sedma noć putovanja/XIV
| ← XIII | Čudnovate zgode šegrta Hlapića — - XIV. Kod Markove kuće autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
Zaglavak → |
Uskoro su izašli iz šikare. Majstor Mrkonja vodio je Hlapića za jednu ruku, a Gitu za drugu. Dakako da je tako bilo vrlo lijepo putovati preko livada po mjesečini. Hlapić je pripovijedao majstoru o crnom čovjeku i o Markovoj kravi.
Zatim su izašli na cestu i vidjela se već u blizini Markova kuća. Naskoro stigoše do nje. Oko kuće bilo je sve mirno i vidjelo se da se nije još nikakvo zlo dogodilo. Iz štale čulo se zvonce. To je bila ona lijepa šarena krava što je unutra griskala sijeno i zvonila svojom klepkom ispod vrata.
O, kako je sada bio srećan Hlapić kad je vidio da je za vremena došao, jer crni čovjek nije još odveo kravu!
Bilo je to pred zoru.
U kući je bilo sve tiho. Marko i njegova majka još su spavali.
Uto Hlapić pokuca na vrata, a Markova majka izađe da vidi tko je.
Sad joj Hlapić pripovijedi zašto je došao i reče joj neka čuva svoju kravu.
Kad je Markova mati čula o čemu se radi, digla je ona tri puta ruke k nebu i zahvalila Bogu što joj je poslao Hlapića.
Da joj je crni čovjek odveo kravu, ostala bi ona i Marko sami s deset gusaka. A s deset gusaka ne može živjeti mati s djetetom.
"Po sto puta hvala ti, dijete moje!" rekla je ona i zagrlila Hlapića.
Nato se Hlapić oprosti s njom i pođe dalje s majstorom Mrkonjom i Gitom, koji su ga na cesti čekali.
Markova se mati odmah obukla u svoje najbolje haljine i otišla u općinu po stražara.
Od to doba čuvala su svaku noć dva općinska stražara njenu malu kućicu. Općinski su stražari vrlo hrabri, oni čuju i vide daleko i gdje oni straže, tu se ne može nikomu ništa dogoditi.
No crni čovjek nije došao ni te, ni druge, ni treće noći; nije došao nikada. Tako da su stražari popušili već svaki trideset lula - svaku noć po tri lule - a onda više nijesu ni dolazili.
Ljudi su nakon nekoliko dana našli jednoga mrtvog čovjeka, koji je pao valjda u noći tamo s one otkopane stijene koju je košarač pokazao Giti i Hlapiću na mjesečini.
Taj mrtvi čovjek bio je umotan u crnu kabanicu. Bio je to crni čovjek, koji je tako svršio svoj opaki život.
Kad je oblak pokrio mjesec, prolazio je on valjda uz onu stijenu pa je pao i ubio se.
Tako je onaj isti oblak, nad kojim su u šikari toliko uzdisali Hlapić i Gita, donio spas njima i Markovoj majci, a i majstoru Mrkonji. Da nije bilo toga oblaka, bogzna ne bi li crni čovjek one noći sve bio zatukao.
Zato treba uvijek malo pričekati prije negoli se počne uzdisati.
Tako su, dakle, sada svršene sve pogibli i sve zlo na Hlapićevu putovanju. Što dalje dolazi, to je samo tako velika radost i sreća da joj se sigurno Hlapić nije nadao kad se prije osam dana onako sam i rastužen pripravljao u noći i mraku da pobjegne od majstora Mrkonje.