Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Sedma noć putovanja/X

IX Čudnovate zgode šegrta Hlapića —  - X. U šikari i mraku
autor: Ivana Brlić-Mažuranić
XI


Oblaci ne idu onako kako ljudi govore, nego onako kako ih vjetar nosi.

Sve do šikare vidjeli su Hlapić i Gita svoj put tako jasno kao da je dan.

No kad su unišli u šikaru i bili usred nje, postalo je mjesečevo svjetlo sve slabije i slabije. Dolazio je oblak da pokrije mjesec. Staza je kroz šikaru bila uska i slabo se vidjela.

"Hajdemo samo! Hajdemo!" govorio je Hlapić sam sebi. "Ja sve dobro vidim."

Hlapić je vrlo dobro činio kad je to sam sebi govorio. Njegove su oči odmah mnogo bolje vidjele u mraku čim je to izrekao.

Gita je išla za Hlapićem, jer ona nije ništa vidjela u mraku, a Bundaš je išao pred Hlapićem.

Onda je došao oblak i pokrio mjesec sasvim. Oblak je bio gust i težak. Sad je zaista u šikari bio takav mrak da se nije moglo ništa vidjeti.

Hlapić je tapao rukama da nađu stazu, a trnje i šibe hvatale su zdesna i slijeva Gitu za njezinu plavu suknjicu.

"Sada ne možemo dalje", reče Hlapić, "jer ne vidimo staze pa bismo zalutali."

Dakako da je to bio žalosno, jer se žurio k Marku.

Ali Hlapić nije htio biti žalostan, jer je gledao na nebo i nadao se da će oblak skoro proći, a Markova kuća nije više daleko.

"Sad ćemo malo sjesti i počekati", rekao je Hlapić Giti.

Nato su sjeli u mraku i tišini na jedan panj koji je ležao u šikari i šutjeli su.

Oko njih je sigurno bilo u šiblju i šikari mnogo ptica: kosova, sjenica i divljih golubova. No oni su dakako šutjeli isto tako kao Hlapić i Gita, jer su se valjda bojali lisice.

"O, samo da mogu za vremena doći do Markove kućice!" reče napokon Hlapić.

"O, samo da crni čovjek ne ide istim ovim putem!" uzdahne Gita.

"On je rekao da ide naokolo, a ovo je prijeki put", odvrati Hlapić.

U isti čas učini se Hlapiću i Giti kao da nije u šikari više tiho kao prije.

Na drugoj strani šikare, iza njih, nešto je šuštilo.

"O, Hlapiću! Što je to?" upita Gita tiho.

"Valjda je zec", odgovori Hlapić.

Zatim se čulo, kako puca suho granje.

"O Hlapiću! Hlapiću! Što je to?" šaptala je Gita sve tiše u onom mraku.

"Možda je lisica", odvratio je Hlapić i ustao s panja te držao Bundaša uza se.

No nije mogao ništa vidjeti jer je oblak još uvijek bio nad mjesecom.

Uto je grmlje sve bliže i bliže počelo pucati. Granje se lomilo, i Hlapić je sad znao da nešto veliko ide kroz šikaru.

"O Hlapiću! Hlapiću! To nije lisica!" prošaptala je Gita tiho kao dah.

"Onda je...", započne govoriti Hlapić.

U taj čas zavrisne Gita u sav glas:

"Hlapiću! Hlapiću!"

Sasvim blizu Gite zakašljao je, naime, čovjek.