Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Četvrti dan putovanja/I

Čudnovate zgode šegrta Hlapića — - I. Požar u selu
autor: Ivana Brlić-Mažuranić

II →

Još nikada u svom životu nije Hlapić tako lijepo spavao kao te noći na sijenu. Ljeti je zaista krasno spavati, na sijenu. Sijeno lijepo miriše, a sve je naokolo tiho i nitko nije budan. Na selu svi dobri ljudi spavaju noću. Samo sove i šišmiši su budni. No oni lete tako tiho da nijesu mogli probuditi Hlapića.

Samo šteta da se obično onda kad je najljepše dogodi često nesreća.

Tako je bilo i te noći.

Najedanput se Hlapić probudi na sijenu i čuje kako težaci viču: "Vatra! Vatra!"

On skoči brže sa sijena. Bila je još crna noć. Samo u selu je bila jasna svjetlost, jer je tamo gorjela velika vatra koja je bila crvena kao u paklu.

Gorjela je štala jednoga seljaka koji se zvao "Rđavi Grga".

Grgu nije nitko u selu volio, jer nije bio dobar. No kad gori čija kuća, onda se ne pita tko koga voli, nego se mora ići gasiti vatru.

Svi težaci počnu bježati u selo da pomognu gasiti vatru. I Hlapić je bježao s njima.

Iz svake kuće bježalo je također mnogo seljaka, a svaki je nosio dugačak kolac s kvakom da njime gasi vatru. I mnogo je žena bježalo. Svaka žena nosila je kabao da njime gasi vatru. I mnogo je djece bježalo, a svako dijete držalo svoju majku za pregaču i plakalo. Svi su vikali i trčali po mraku k vatri.

To je bilo malo selo, pa nije u njemu bilo vatrogasaca.

"Bože moj, kako li će to biti bez vatrogasaca", pomislio je Hlapić kad su došli k vatri.

No u tom selu bili su ljudi vrlo pametni, pa su znali gasiti vatru i bez vatrogasaca. Postavili su se svi u red kao vojnici, a taj red bio je tako dugačak da je prvi seljak stajao kod bunara, a posljednji blizu vatre. Onaj prvi kod bunara zagrabio je kabao vode i dao brzo drugomu. Drugi seljak dao je kabao trećemu, treći četvrtomu, i tako su žurno davali jedan drugomu vodu, a onaj posljednji bio je sasvim blizu vatre. On je stajao na ljestvama i lijevao vodu na goruću štalu. Bio je tako jak da je bacao vodu tako visoko kao vatrogasna štrcaljka.

To je sve išlo vrlo brzo. Ali su ipak ljudi vikali jedan drugomu: "Žuri se!" a žene su vikale: "Žurite se!", jer su se svi bojali da će se zapaliti i kuća kraj štale.

No sve badava! Kad su ugasili vatru na štali, počela je gorjeti i kuća kraj štale, jer je bila pokrivena daščicama.

Bože moj, kako je to strašno kad kuća gori! Kako su žene i djeca vrisnuli kad je krov počeo pucketati od vatre! Ljudi su već bili umorni od gašenja, pa su se počeli svađati.

"Treba ići na krov da se polijeva krov odozgo", vikao je jedan.

"Ja ne idem na taj stari krov da propadnem u vatru", vikao je drugi.

"Ti si kukavica"! vikao je treći.

Nato su se počeli tako svađati da bi kuća izgorjela, a možda bi im se i kape na glavama zapalile prije negoli bi svađa prestala. No u taj čas začuje se s krova nečiji glas:

"Daj mi brzo kabao vode!"

Svi se ogledaju gore i vide da na krovu sjedi netko u crvenoj košulji, zelenim hlačama i sjajnoj kapi.

No to je bio Hlapić koji se popeo na krov dok su se ljudi svađali.

Sad su mu seljaci počeli brže pružati na kolcima jedan kabao vode za drugim. Hlapić je jahao navrh krova i polijevao vatru koja je sve bliže i bliže k njemu dolazila. Plamen je bio sve veći i veći.

Žene su jaukale:

"Jao! poginut će to dijete na krovu!"

Hlapiću je već plamen došao gotovo do nogu, a bilo mu je i vruće, pa i umoran je bio, jer je već mnogo vode dignuo, pa su mu ruke drhtale. Ljudi su dolje također drhtali od straha što li će biti s Hlapićem.

Hlapić je vidio da ne može vodom pogasiti vatru i da mu plamen već do nogu dolazi. Jedva je disao od vrućine što se dizala s krova. "Kolac mi dajte!" vikne on prigušenim glasom jer nije mogao više govoriti.

Ljudi mu brže pruže dugačak kolac sa željeznom kukom.

Hlapić udari što je bolje mogao kolcem o goruće daske ispod svojih nogu.

Nato su iskre frcale kao zvijezde oko Hlapića, a kao velike zmije siktao je plamen prema njemu. No onda se začuje praskanje i pucketanje. Goruće su daske šuštale kroz vatru, a cijeli gorući ugao krova padne na zemlju. Seljaci vičući pritrče i kolcima uguše vatru.

Na kući sad nije više bilo plamena: bila je spašena.

U isti čas - koja nesreća! - nesta i Hlapića s krova. Nije ga više bilo.

Puknula je letva na kojoj je Hlapić sjedio i on se srušio i pao s vrha krova na tavan.

O! siromah Hlapić! Tako je bio dobar! Svakomu je htio da pomogne, a sada je pao s krova i nitko ne zna da li je živ ili mrtav.