Podiže se četa mala
Na Cetinju Gore Crne.
Malena je, ali hrabra,
U njoj jedva sto junaka,
Ne junaka biranijeh
Po obličju ni ljepoti,
Već po srcu junačkome;
Kojino će udariti
Ne na deset, da uteče,
Nego na dva, da ih sieče;
Kojino će umrieti
Za krst časni, kijem se krsti,
Za krst časni i slobodu zlatnu.
Čudna četa! ne kupljena,
Ko se ina kupi četa.
Tu se ne ču kano drugda:
"Tko je junak, na ždrielo!"
"Na ždrielo, junak tko je!"
Tu ne jeknu jeka kršna.
Već ko tajni glas duhova,
Kojijem zbore višnji dusi,
Šapat tamni Gorom Crnom
S jedne stiene k drugoj prhnu,
Ter gle čuda! proz mrak scieniš:
Studen kamen prima život,
Drhće, gamzi, diže glavu,
Iz tvrdoga stanca snažnu
Pest pomalja, nogu krepku,
I proz mrazne živce vruća
Rek' bi krvce vri mu rieka.
Vidiš zatijem pušku dugu,
Put nebesa gdje se koči,
A što struka o pojasu
Vjerna krije, tvoje oči
Tog ne vide; ... nu mrak gušći
Sve ti ote noćno biće;
Ode vojnik odkud glas doliće.
Doba 'e gluho tamne noći,
Oblak krije zviezde jasne,
Noć i struka gvoždje sjajno.
Idje četa noćna, tamna,
A pred njome vitez vrli,
Drug da drugu o njem šapne,
Šapćuć bi ga Mirkom zvao.
Idje četa, ali kamo?
Man ćeš pitat četu istu.
Man ćeš pitat brze munje
I gromove gromke mani,
Kud se ore iznad gore?
Kad ti vazda odgovore:
"Ne mi, ne mi, no gromovnik,
Kom valjade svi da dvore!"
Idje četa, kuda? kamo?
Sam on znade koj' je gori.
Valja da je grešnik težak,
Na kog hoće da obori
Taku silu svrh nebesa
Sud njegove pravde vječne.
Stupa četa tiho i gluho
Posred tisijeh, glusijeh tmina.
Ni tko šapće, ni tko zbori,
Ni tko pjeva, nit se smije:
Od sto glasa glasa čuti nije.
Već ko oblak grada težta
Težke u krilu biče krije,
Pršeć muklo, prieteć muklo
Poraz kraju gdje se vije:
Tako i četa tminom obavita,
Ko desnici podoba se višnjoj,
Stupa múče, nek se krivci uče
Da, jer grom se ne oziva smjesta
Na krivine, tijem sigurni niesu:
Jer što kašnje, sve to jače tuče.
Ne zvekeće gvoždje svietlo,
Niti grme smrtne cievi,
Ni na lagan stupaj nogu
Ozivlju se sjajne toke:
Već, ko znajuć koga nosi,
Pod opankom hrabre djece
Podaje se vrlet tvrda,
A vrletna nize brda.
Vjerna uz druga drug koraca
Nerazlučno, vjerno i tvrdo,
Ko Blizanci zviezde jasne,
Kad sunčani zrak ugasne.
Komljani im i Zagarač,
Bjelopavlić ljuti k tome
Davno veće straga ostaše,
Ter već gaze lomne Rovce.
A za Rovci družba noćna,
U prozorje rane zore,
Na Moraču slavnu pade,
Od Morače hladne vode
Ime zemlji koj izvode.
Hrabra četa dan danovat
Na Morači hladnoj sjela.
Tko se snizi k rosnoj travi
Sankom kriepit snagu tiela;
Tko ljut oganj puški ogleda
I fišeke smrtne broji,
Il ostricu pouzdanu
Vjernu nožu gladilicom gladi;
Tko izvabiv iskru iz kremena
Tvrdijem nadom, ter u šušanj laki
Zapretav je, pak navaliv granja,
Začas malen dahom junačkijem
Plamen piri; a tko darak
Stada krotka, četvrticu ovna,
Na ljeskovu veseo vrti ražnju,
Il biela krišku sira
Iz utrobe vjernoj torbi vadi.
Ožedni li? Morača je blizu;
Treba l' kupe? ima dvije ruke.
Uto i dan već rudjet poče,
I susjednoj u planini
Javit krdo čuješ glas pastiera,
Kojemu se zvonko oziva
Prevodnika ovna zvono.
Kad al eto inoga pastiera
Gdjeno krotak k svome stadu grede.
Ne resi ga ni srebro ni zlato,
Nego krepost i mantija crna.
Ne prate ga sjajni pratioci
Uz fenjere i dupliere sjajne,
Ni ponosnijeh zvona sa zvonika:
Već ga prati sa zapada sunce
I zvon smjeran ovna iz planine.
Crkva mu je divno podnebesje,
Oltar časni brdo i dolina,
Tamjan miris što se k nebu diže
Iz cvieta i iz biela svieta
I iz krvi za krst prolivene.
Kad se četi bliže prikučio
Vriedan sluga vrednjeg gospodara,
Božju joj je pomoć nazivao.
Pak okupiv hrabre vitezove,
Na studen je kamen pokročio,
Studen kamen, al je srce vruće.
Dobar starac četi besjedio:
"Djeco moja, hrabri zatočnici,
Vas je ova zemlja porodila,
Kršovita, ali vami zlatna.
Djedi vaši rodiše se tudijer,
Oci vaši rodiše se tudijer,
I vi isti rodiste se tudijer:
Za vas ljepše u svietu neima.
Djedi vaši za nj lievahu krvcu,
Oci vaši za nj lievahu krvcu,
Za nj vi isti krvcu prolievate:
Za vas draže u svietu neima.
Oro gniezdo vrh timora vije,
Jer slobode u ravnici nije.
Vas, koji ste vikli tome
Boraviti triezne dane,
Tko vas haje plode l' krši vinom?
Tko vas haje plode l' krši žitom?
Tko vas haje plode l' krši svilom?
Dok po vrelijeh hladne vode ima;
Dok po dragah bujna stada muču;
Dok po brdijeh sitna krda bleje?
Praha imaš, olova ti dosti;
Desnica je jaka u junaka;
Ispod vjedja oko sokolovo;
U prsijeh vruće srce kuca;
Vjera 'e tvrda, njom okrenut nećeš;
Pobratima pobratim te pazi;
Vjerna muža grli žena vjerna;
Dar ti djelom plemenita pjesma;
Gvoždja l' trebaš? Ture ti ga nosi:
Eto svega što ti srce prosi!
Al nadasve što krš ovu kiti,
Krst je časni što se nad njom visi.
On je što ve u nevolji jači;
On milostiv što ve nebom štiti.
Ah, da vide svieta puci ostali
Iz nizina, odkud vida neima,
Krst ov' slavni, nepobiedjen igda,
Vrh Lovćena što se k nebu diže;
Pak da znadu kako neman turska,
Grdnijem ždrielom progutat ga radeć,
O te krši zub svoj zaman krši:
Ne bi trome prekrstili ruke,
Dok vi za krst podnosite muke,
Nit bi zato barbarim ve zvali,
Što vi mroste dok su oni spali!
Za krst časni spravni ste mrieti.
Za nj se i sad mriet podigoste,
Srdžbe božje hrabri osvetnici;
Al tko Bogu vjerno služit grede,
Čistijem srcem služiti mu valja,
Čistom dušom vršit onom treba
Koji vrši Bog što sudi s neba.
Il vas tkogod uvriedio brata;
Il nejaku dragi protivniku
Život dignuv ogriešio dušu;
Ili putnu zatvorio vrata;
Il do vjeru, a krenuo njome;
Ili gladnu uzkratio hranu;
Il ranjenu ne zavio ranu;
Sve je grieh, sve su djela prika:
Bez kajanja neima oprosnika.
Kajite se, dok imade dana,
Dok je doba, djeco, kajite se;
Kajite se, dok nije pozvana
Duša k onom koji nebom trese;
Kajite se, jer zemaljskog stana
Tiek izmiče bjeguć, kajite se;
Kajite se, jerbo zora rana
Nać će mnogog kud zavazda gre se.
Kajite se..."
Ali u grlu
Dobru starcu riečca zape,
A na siedoj bradi bistra
O sunčanu kaplja zraku
Ko biserak sitan sinu.
Valjda i njega mlada ljeta
Uspomenom gorkom kore,
Tere liečeć stadu rane,
Sam se svoje sjeti boli:
Dobar pastier, jer što kaže inom
I sam svojijem potvrdjuje činom.
Stoji mnoštvo razboljeno
Blagom rieči starca blaga;
Jaganjci su rek' bi tihi,
Što bijahu gorski lavi;
Taka čuda božja rieč pravi.
Al medjuto, tko se ukaza
Pred očima čete krotke,
Ter sto ruku za sto noža
U jedan se časak maša?
Čudno biće! Sto srdaca
Od nebesa svratit vriedno,
I sto volja što uzhtije,
Sve razorit ono jedno!
Novica je, krvnik kleti.
Novica je, pun slobode,
Gdje k pobožnu stupa krugu,
Ter pristupiv k starcu bliže,
Krepki ovako glas svoj diže:
"Bogom braćo, hrabri Crnogorci,
Ne mašajte za oružje svietlo.
Novica sam, al ne koji prije,
Jer ne na vas, nego s vami gredem
Turskom krvi sad omastit ruke.
U Turaka dosle što imadoh,
Nemio mi sve ugrabi Turčin.
Ne osta mi neg' desnica hrabra,
I ta odsle crnogorska budi.
A jer krstu ne podoba junak
Nego kršten, žudim, krstite me,
Jer ne radit hitro nuka vrieme."
Sto desnica na te rieči
Oružja se manu ljuta,
A sto očiju ko proz rosu
Mješte sunca dúgu vidje.
Mignu okom starac dobri;
Morače mu kapu daše:
"Vjeruj, sinko, u višnjega Oca,
I njegova odvieka Sina,
I trećega milostiva Duha:
Vjeru vjeruj, spasit će te vjera!"
Reče, i ljuta poli nevjernika
Pred svjedocim planinam visocim
I njih sini četom u planini.
Tader starac oči podigao,
Blage oči i biele ruke,
Ter je četu oprostio grieha.
Pak je Bogom darivati stade:
Svakom momku po česticu daje
Tajne piće hljeba nebeskoga;
Svakom momku po kapljicu daje
Tajna pića vina nebeskoga.
Žarko sunce divno čudo gleda,
Gdje slab starac slabe kriepi ljude,
Da im snaga Bogu slična bude.
Kada li ih okriepio starče,
Sva se družba izljubila redom.
Stoji četa višnjeg Boga puna,
Ne ko krvav nož, kijem rana
Zadaje se smrtna i težta:
Već ko pero sveto i zlatno,
Kojijem nebo za unučad poznu
Djela otaca bilježi vitežta.
Žarko sunce za planinu sjede;
Starac ode, četa dalje grede.
