Zmaj od Bosne/III
| ← II | Zmaj od Bosne — III. autor: Josip Eugen Tomić |
IV → |
Pod Bijeljinom, blizu Drine, blizu srpske međe, puklo široko Orlovo polje. Bistro oko jedva mu može kraj dogledati. Drugda mirno polje sad je oživjelo neobičnim životom. Silna vojska pritisnula ga i razapela po njem svoje bijele čadorove. To je bosanska vojska koja se je sakupila na Orlovu polju, da odonud preko Drine krene u susret Moskovu. Vojska broji trideset hiljada junaka, vještih oružju, a željnih krvava boja i okršaja. Od svih krajeva ponosne Bosne ima vojnika u toj vojsci. Mrki Arnauti od Novog Pazara, ljuti Krajišnici od hrvatske međe, vitkostasi Posavci, kršni Podrinci, sokolovi iz sanske doline, golemi delije iz travanjskoga polja, vrve i vrzmaju se u logoru ove bosanske vojske. Njezini zapovjednici jesu sada vezirov ćehaja i molah, dočim je Avdurahim vezir imao kasnije stići iz Sarajeva.
Više tjedana ležaše ta vojska, ne krećući se s mjesta, a uzrok tomu bijaše sultanov vazal, srpski knez Miloš, koji s vojskom svojom stade s onu stranu Drine da Bošnjacima zakrči put preko Srbije. Kad je ćehaja po svojim porucima zatražio od Miloša da može bosanska vojska slobodno i mirno prijeći Drinu i prolaziti Srbijom, odgovori Miloš: da njegov narod i onda dosta trpi kad zemljom prolaze i omanje čete radi pojačanja beogradske posade, a što bi istom sada imao podnositi od tako silne vojske! Zato da je odlučio ne pustiti je u svoju kneževinu, pa makar se morao silom tomu oprijeti.
Ćehaja planu od jada, čuvši taj odgovor i sazva begove i kapetane, kao poglavice vojske, na dogovor. Razumjevši ovi o čemu se radi, odgovore mu dosta jasno: "Mi smo pošli na Moskova, a ne bijaše nam na umu da se bijemo s Vlasima i njihovim Milošem. Ako sultan nije kadar osigurati nam slobodan prolaz kroz Šumadiju, neka se ne nada našoj pomoći. Na dva dušmana nismo se mi digli".
Ćehaja javi cijeli događaj veziru u Sarajevu, moleći ga da mu ili poruči što ima raditi, ili da što prije sam glavom stigne na Orlovo polje. Međutim ne bijaše ni odgovora, ni vezira.
Ta neizvjesnost u kojoj se je nalazila bosanska vojska, imaše svojih posljedica. Pristaše vezirovi koji bijahu na Orlovom polju u velikoj manjini, a među njima i mladi Husein-kapetan, nađoše se u nemilu položaju. Vezir pozva narod na oružje u ime sultana - na taj poziv ustade sve i pođe na vojsku, a kad tamo, sultanov podanik ne da im ići dalje proti din-dušmaninu Otomanskoga Carstva i svete vjere Prorokove; a sultan ne ima snage pokoriti otpornoga podanika i pokazati nepromjenljivost svoje svemožne volje. Ogorčeni i poklapljeni tužili se jedan drugome: "Digosmo se kao junaci, a vratit ćemo se kao babe. Od sramote nećemo se smjeti svijetu pokazati".
Protivnici pako vezirovi radovali se u potaji toj neprilici, govoreći: "Zar da nam zapovijeda sultan koji nije kadar da obuzda ni samoga Miloša sa šakom njegove vojske? Ili možda da se mi pobijemo s Vlasima? Zar nisu krvožedni sultanovi sluge već dosta naših posmicali, nego da i sami od volje za nj ginemo? Vele nam: sultan je u nevolji! I pravo je! Tko se od Alaha odvrne, odnemariv čistu vjeru Prorokovu, past će u nevolju. Neka mu pomognu sada njegovi đauri koji su mu se toliko omiljeli". Jednoga dana nađe se oveće društvo u čadoru bega Kulenovića iz Kulen-Vakufa. Srčući kavu i pušeći čibuk sjede tu na ponamještenim dušecima: Rustem-beg Altomanović sa dva sina Ahmetom i Jusufom, kapetan Novin od Novina grada, Tuzla-kapetan, Čekić-beg iz hanske doline, kapetani Klima i Krupa, Filipović-beg iz Glamoča i Ali-paša Vidaić, nasljedni gospodar zvornički.
Ovo su tjemenjaci stranke u Bosni, koja je protivna reformama cara Mahmuda i koja je pošla na Orlovo polje samo zato da se što više složi i sporazumije. Mladi Ali Vidaić najnoviji je njezin član. Zna se da je on Avdurahima vezira, kad je ovaj prešao Drinu, ne samo bez otpora nego upravo gostoljubivo primio u svoj grad Zvornik. Mladi gospodar zvornički bijaše tada uvjeren da se mora uvesti bolji red u zemlji i da se begovi i kapetani moraju pokoriti odredbama sultanovim. Nu kad je vidio kako je Avdurahim vezir počeo krvoločno vladati, bacajući u smrt tolike i tolike bosanske junake samo zato što su u reformama sultanovim nazirali povredu vjere Prorokove i starih svojih adeta - počeo se je Ali kajati rad svoga nerazbora da je onako nepromišljeno primio pod svoj krov, a u zaštitu, nemiloga krvnika svojih zemljaka među kojima bijaše dosta njegovih znanaca, pače i rođaka. On je zato jedva čekao priliku da prijeđe k nezadovoljnicima kojih ipak bijaše velika većina u zemlji.
Najljepša prilika pruži mu se za to na Orlovu polju.
Stari Rustem-beg Altomanović bijaše najbolji prijatelj oca Alijina, pa je tako poznavao i Ali-pašu još od malih nogu. Njegovi sinovi bijahu vršnjaci Alijini i zato mu je starac upravo očinskom ljubavlju privržen bio, pa je samo žalio da je mladi čovjek nesmotreno pristao uz Osmanlije. Čim je, dakle, Rustem-beg stigao na Orlovo polje, pohodi ga Ali Vidaić, ispovjedi mu svoju nevolju i iskreno se pokaja radi svoje zablude. Starac Rustem vrlo se obradova obraćeniku i ogrliv ga reče: "Dobro nam došo! Dosta si mlad, pa ćeš imati vremena da onu ljagu opereš sa svoga imena!" Od toga časa bijaše Ali Vidaić uvijek s poglavicama stranke otpornika.
Danas je njihovo kolo neobično veselo. Ti nezadovoljnici nisu već odavna tako zadovoljni bili kao danas. Ali Vidaić dobi naime pouzdanu vijest iz Zvornika da se je u Sarajevu digla buna, i buntovnici da su Avdurahima vezira zagnali u tvrđavu gdje ga sada podsjedaju. Na taj glas oživješe stare, pritajene nade bosanskih begova i kapetana.
- Ded, imena ti, pričaj kako se to zbilo! - saleti Vidaića beg Filipović komu ne bijaše pobliže ta stvar poznata.
- Kazuj, Alija! - prihvatiše drugovi koji također nisu bili o svem obaviješteni.
- Kao svuda - poče Vidaić, odloživ na čas čibuk - sakupila se četa i u Visokom kod Sarajeva da krene s drugima na ovo polje. Sarajlije, koji nisu zaboravili krvološtva novoga vezira što je dao na stotine njihovih građana pogubiti, podgovore Visočane, među kojima bijaše preko trećina bivših janjičara, da ne idu na Orlovo polje nego da sađu pred Sarajevo i zaištu od vezira novaca za vojnu. Visočani to jedva dočekaju i učine sve onako kako su ih naučili Sarajlije. Kad je ta četa ujedanput pala pred Sarajevo, začudi se vezir s toga događaja i pošalje novoga kapidži-bašu, koji je stigao nedavno iz Stambula, sa još nekoliko uglednih građana da upitaju ljude za uzrok zašto su sašli pred Sarajevo. Kako je upravo bio blagdan i svijet praznovao, pođe nekoliko hiljada ljudi s vezirovim odaslanicima k Visočanima. Zašto su išli, vidjet će se odmah. Kad je kapidži-baša, ohol Osmanlija, oštrom riječi pozvao četu da ima krenuti na Orlovo polje, stupi iz reda nekoliko siromašnih Visočana i kažu u lice kapidžiji da bez novaca ne mogu ni korak dalje, jer da su nekoji, dok su se samo za vojnu opremili i do Sarajeva došli, prinuždeni bili svoju djecu rasprodati. Kapidži-baša planu na te riječi i zapovjedi svojoj pratnji da one koji tako govorahu pohvataju i smaknu. Nu to ne bijaše lak posao. "Tko vjeruje u Proroka", vapijahu oni, "pomozi nam i izbavi nas!" Sve se maši za oružje: i Visočani i Sarajlije, a od ovih kako oni koji su znali za urotu, tako i oni koji su od radoznalosti izašli iz grada. Kapidži-baša i ostali vezirovi ljudi nisu imali ni toliko vremena da uzjašu na svoje konje, već pješice, što ih noge nose, nagnu bježati natrag u varoš. Naši poprate ih tanetima iz pušaka i s velikom halabukom uđu u grad. Vezirovi vojnici staviše se na otpor. Bijaše ih kakove dvije tisuće, ali ne na okupu. Na svakom zgodnijem mjestu: na mostovima, kod džamija i jačih kuća opirahu se oni, nu uzalud. Bijaše ih premalo protiv većoj, bijesnoj sili. Samo nekoliko njih spasi se u tvrđavu u kojoj se je nalazio vezir, i otuda stanu pucati iz topova na varoš. Naši ih sada podsjedaju i podsjedat će sve dotle dok im se vezir živ u ruke ne preda. Dugo neće čekati jer u tvrđavi nema hrane, a i pomoći nema niotkuda.
- Ali Vidaić svrši.
- Eto guje u procijepu! - nasmija se zlorado Filipović-beg.
- Baš su nas lijepo iznenadili ti Sarajlije - reče Krupa-kapetan - valja im pamet!
- Pita se samo šta će uraditi s njim kad im se preda? - primijeti Čekić-beg. - Hoće li ga pustiti slobodna, ili će mu suditi, kao što je on sudio njima?
- Nije zaslužio da srećno prođe - reče oporo Klima-kapetan - taj osmanlijski pas dosta se je nalizao naše nedužne krvi.
- Čudim se - prihvati sada riječ beg Kulenović - da ćehaja nije dobio nikakova glasa o toj zgodi. U takvoj neprilici valjda ga je vezir pozvao u pomoć, još gdje zna da ima pristaša u ovoj vojsci.
- Zar misliš - progovori sada Rustem-beg Altomanović koji je dosele mirno sjedio i slušao - da će se oni usuditi priteći mu u pomoć. Tako mi poštena obraza, mi bi ih zaustavili. - I taknu se starac rukom svoje prosijede brade u znak da je spreman ono i učiniti što bješe izustio.
- I ja mislim da se neće usuditi - progovori opet Čekić-beg - ta oni su brojem kud slabiji od nas.
- Budimo dakle na oprezu, da nas ne prevare - reče beg Kulenović, srknuv iz fildžana kave.
U taj čas pojavi se pred čadorom ćehaja. S njim bijahu: Husein-kapetan, stari Memić-aga, ajan srebrenički, Đul-aga sarajevski. Ova trojica bijahu jedini pristaše sultanovi u bosanskoj vojsci. Vidjevši ih beg Kulenović pridiže se i pozva u čador, te ih nudi kao i druge kavom i čibukom. Ćehaja bijaše očito smeten i pokunjen. Poslije nekoliko časaka maši se rukom u njedra te izvadi pismo.
- Zle vam glase imam priopćiti - poče ćehaja razmotav pismo. - Moj dični gospodar, vezir Avdurahim, javlja mi tužnih vijesti iz Sarajeva. Sarajevski nemirnjaci i ostanci rašćeranih janjičara, što se dosele tajno vrzahu po selima i skrovištima oko Sarajeva, pobuniše neuke ljude u Visokom i sarajevsku fukaru da traže novaca od vezira. Otkud će veziru novci kad ih ni sam sultan dosta nema, potrošiv ih na tolike vojne s nevjernim Moskovom. Kad ne dobiše novca od vezira, oni udare na nj sa svih strana, potuku veći dio njegovih vojnika i saćeraju ga u tvrđavu gdje ga sada podsjedaju.
- To mi sve znamo - primijeti oporo Klima-kapetan, da ćehaji umalo što nije ispalo pismo iz ruku od silna presenećenja.
- Vezir me poziva da mu u pomoć dođem produži ćehaja i uze motriti Klimu-kapetana, pa za njim druge.
- Volja te - odsiječe beg Filipović, znajući da ćehaja nije poveo sobom više od dvije stotine momaka i da sam na svoju ruku ne može ništa poduzeti.
- A vi Bošnjaci? - upita ćehaja glasom drhtavim od gnjeva.
- Mi ostajemo tu! - odgovori posve hladno beg Kulenović.
- Al ako vas pozovem ja, vaš zapovjednik? - planu ćehaja.
- Naš zapovjednik? - unese sada glavu beg Altomanović. - Dosele, kad smo mi begovi i kapetani išli na vojnu, bijahu nam zapovjednici naši alaj-bezi, a ti si ćehaja vezirov, ti nam ne možeš biti zapovjednikom.
- Vi mi, dakle, odričete posluh, ne mislite slušati mojih zapovijedi? - upita ćehaja jarosno.
- Ne! - bijaše jednoglasni odgovor njih desetorice nezadovoljnika.
Nastade tišina. Ćehaja šuti i ukočeno gleda preda se. Vidi se da sve kuha i kipi u njem. Ovakovoj nedaći nije se ćehaja ni izdaleka nadao. Kad mu je ulak vezirov donio pismo, pozva k sebi privrženike sultanove: Husein-bega, staroga Memić-agu i Đul-agu sarajevskog i upita ih za savjet. Ovi i bez toga ozlojeđeni zaustavom vojske na Drini, odvrate mu da bi svakako valjalo i s drugima se posavjetovati, i tako dođe ćehaja s njima u čador bega Kulenovića na dogovor. Vidjevši sada da stranka otpornička kani ostaviti vezira na cjedilu, okrenu se ćehaja prama ovoj trojici i reče oporo:
- Govorite sada vi, koji ste me naputili amo, u osinjak.
Ponositim pogledom omjeri ga Husein-beg.
- Što da govorimo? - poče mladi kapetan muževnim, dubokim glasom, stvorenim za zapovijedanje. - Nas se obično kasno pita kad već dobar savjet nije kadar pomoći. Da su vezirove sluge pustile na miru visočku fukaru, umjesto što su je išle hvatati u nakani da je pogube, ne bi svega toga bilo. Ljudi bi se razišli i nikomu ništa. Siloviti vezirov kapidži-baša mislio je da će okrutnošću stvoriti red, a ono se rodi buna, koju vezir nije kadar svladati.
- Hoće, ako mu bar vi pomognete! - reče ćehaja, pogledav Huseina i dvojicu njegovih jednomišljenika. Beg Kulenović i prvi njegovi pohodnici, a osobito Rustem-beg Altomanović, upru poglede u Huseina, željni čuti šta li će ovaj na to odgovoriti.
- Ti ideš da iskušaš našu vjernost, ćehajo? - progovori poslije kratke stanke Husein-beg - čuj, dakle, istinu! Jest! ja sam odan sultanu jer je on poglavica svih muslimana i jer su potomci Osmana vazda bili najjači štit islama. Ja sam zato zakleti neprijatelj Moskovu jer on ide da nas zatare. Kad su se Moskovi digli, mi smo za volju sultanu na poziv vezirov skočili na oružje i imamo volju boriti se s njima. Sakupismo se tu na Orlovu polju, pa što doživjesmo? Sultanov podanik, njegov rob do jučer, knez Miloš, krati nam prijelaz preko Drine. Zar da se možda bijemo s njim i preko polovice izginemo prije nego se protučemo kroz svu Šumadiju i stignemo na Dunav? Nitko nam ne zna kazati šta da počnemo, kamo da okrenemo, već dangubeć trošimo tu dane i novce koje mi begovi plaćamo držeć na okupu velike čete. Nisu li u Stambulu prije znali da nema vjere u Miloša koji sluša na mig moskovskoga cara, a sultanu se samo od nevolje pokorava? Sramota je to za nas kakvoj nema pametara. Digosmo se na dušmana, pa se moramo vratiti a da ga ni vidjeli nismo. I ti sada hoćeš da idemo u pomoć veziru koji je odredio da se sakupimo na Orlovom polju, koji je najviše kriv svoj našoj sramoti? Do toga vezira nije meni stalo, nit imam volje izbavljati ga. A kad bi sve imao volje priteći mu u pomoć, zar misliš da bi mu to pomoglo? Znaš i sam da on u Bosni ima malo pravih prijatelja, a na hiljade neprijatelja, koji jedva čekaju zgodu da mu se osvete za njegova okrutna djela. Ti neprijatelji su tako jaki da ga od njih ni sam sultan, kako je sada u nevolji, nije kadar obraniti. Zato ti evo savjetujem da poručiš veziru neka se nikakovoj pomoći ne nada i neka gleda da mu Sarajlije dozvole slobodan odlazak. Tako će bar spasiti glavu i očuvati vezirsku svoju čast.
Čuvši te riječi, odloži ćehaja čibuk, pozdravi rukom društvo i izađe iz čadora mrka pogleda, kao čovjek koji se nema ničemu da nada, pa se u toj nemoći još jedi i u sebi grize.
Sakupljeni begovi i kapetani bijahu presenećeni, slušajući Huseinove riječi. Njegovi jednomišljenici, a i sami protivnici cijenjahu uvelike vrline mladoga Gradaščevića koji je uživao u Bosni glas učena čovjeka, i Husein bijaše doista po tursku dosta naobražen. Zato svaka riječ njegova bijaše dvostruko uvažavana.
- Ejvala ti, aferim, kapetane! - povlađivahu mu s otporničke strane pošto se bješe ćehaja udaljio.
- Uhvati se u naše kolo, Huseine! Evo ti desnice! - progovori Ali-paša Vidaić, pružajuć mu desnu ruku.
- U kolu gdje si ti, meni nema mjesta! - odvrati Husein, omjeriv prezirnim pogledom Vidaića. - Od Bošnjaka ti si prvi pružio ruku veziru, i prvi si ga ti opet ostavio. Gdje je tu vjera? Zar tako rade pošteni ljudi?
Husein ne mogaše oprostiti Ali-paši Vidaiću da je, došavši na Orlovo polje, odmah pristao uz nezadovoljnike, dočim se je sve dotle vladao kao privrženik sultanov i vjeran pristaša Avdurahima vezira koga je, kad je stupio na zemlju bosansku, prijateljski primio u svoj grad Zvornik. Husein je u tom postupku nazirao beznačajnost i prevrtljivost, te nije mario dalje ispitivati razloge i uzroke koji su Vidaića prinukali da okrene leđa veziru. On bijaše u Huseinovim očima čovjek crna obraza, a takove je ljude Husein svom snagom svoje strastvene duše prezirao.
Čuvši Ali Vidaić trpke riječi Huseinove, skoči kao pomaman sa svoga dušeka i trgnu britku sablju od bedre.
- Odmetniče, udvorice osmanlijska! - ruknu Ali Vidaić i uzmahnu sabljom na Huseina koji bješe također skočio na noge i potegao sablju na obranu svoju.
- Udri, kukavice! - zagrmi Husein s bijesnim očima, držeć spreman oštru damaskinju.
Kako bijahu obojica razjarena, sigurno se ne bi bez krvi razminuli, da nisu među njih skočili ostali drugovi i rastavili ih. Memić-aga i Đul-aga odvuku silom Huseina iz čadora, dok su Ali Vidaića zaustavljali i mirili njegovi prijatelji.
- Ne valja tako! - govoraše Rustem-beg Altomanović. - Sramota bi bila pred vojskom da joj se vođe kolju kao din-dušmani.
- Bolje je mirovati - potvrdi beg Kulenović - još bi se i čete mogle među sobom radi svojih vođa pobiti, a toga nam ne treba.
Ali Vidaić, koga su s teškom mukom umirili, ode iz čadora, zaklev se u sebi da će se zbog te pogrde osvetiti Husein-kapetanu. Za njim se i ostali bezi i kapetani raziđoše, svaki u svoj čador. Vani nastajaše večernje doba. Sunce bijaše upravo zapalo, nu sav obzor sjao je u svijetlom žaru, kao što je navadno u vedrim srpanjskim večerima. Iz okolice vraćali se žeteoci, pjevajući svojim kućama da snom okrijepe trudno tijelo za sutrašnji dan, a pastiri, prebirući na frulu, gonili s paše stada ovaca, dižući za sobom čitave oblake prašine. U logoru bosanske vojske danas je neobično živo i veselo. Vijest o sarajevskim događajima raznesla se po svoj vojsci i sve se veselilo nevolji u koju je dospio omraženi vezir Avdurahim. Vojvode četa lete u sav trk širokom poljanom na brzim konjima, natječući se među sobom tko će prije na odredenu metu stići; obična momčad sjela, ili stala uokrug, pa se veselo razgovara ili šalu zbija; s više strana dopiru glasovi sitne tamburice uz koje se ori ljubavna pjesma mlada vojnika koji misli na svoje drago koje je, polazeći na vojnu, morao ostaviti. Na južnoj strani logora gdje bijaše utaborena Đul-agina četa, sastavljena gotovo od samih Arnauta, bijaše osobito živo. Više ciganskih porodica razapelo je tik logora uz Drinu svoje šatore: Muškarci kuju i popravljaju oružje, dobnije ženske kuhaju jelo u čađavim kotlovima oko kojih se vrza naga Cigančad, kudraste glave, a djevojke s vranom, raspletenom kosom, žarkastim licem i vatrenim očima udaraju u tamburice i bosonoge, razgaljenih njedara plešu vrlo razuzdane igre na zabavu gledalaca. Mrki Arnauti i vojnici od raznih drugih četa opasali gustim lancem plesačice, pa gledaju. Među njima vidi se i nekoliko odličnih lica, ponajviše sve sami sarajevski age, što sjedeći na konjima rado motre bijesnu igru mladih Ciganaka, ter im ovda-onda dobace po punu pregršt para na prostrti ćilim. Tad ujedanput nasta žamor među vojnicima koji se stadoše razmicati i tiskati svi k jednoj strani. Od Bijeljine dojurio na konju mlad sarajevski aga sa šestoricom konjanika negdašnjih janjičara. Konjanici su utruđeni, a konji u jednom znoju i zadahćeni. Mora da su silno žurili kad su tako izmoreni.
- Junaci, braćo! - viknuo mladi aga jakim grlom. - Sarajevo je sad naše! Vezir Avdurahim ne sjedi više u njem.
Radostan žamor pozdravi taj glas. Sarajevski age i drugi odličnici, što bijahu izmiješani među vojnicima, trgnuše kubure iz pasa, te stadoše u znak radosti pucati iz njih tako žestoko da se je s onu stranu Drine uskomešala Miloševa vojska, misleći da se Bošnjaci spremaju na nju udariti. Na taj žamor i još više pucnjavu diže se na noge posljednji čovjek u bosanskom logoru. Sve trči i radoznalo pita: Što je?
- Sarajevo je naše! Avdurahim vezir ne sjedi više u njem! - čuje se radostan odgovor iz hiljadu usta. Neopisiva radost zavlada četama kad čuše tu vijest. Neki se smiju, neki od radosti potcikuju, neki se opet grle i u lice ljube, hvaleć Alahu da je spasio narod od nemilog krvopije. Tako se raduje narod kad strese sa sebe silnika svoga, a od te radosti teško da ima slađe, jer u takovim zgodama preporađa se narod i počima živjeti novim životom.
Sve se sleglo oko nadošlih konjanika koji im potanko pripovijedaju sav događaj o sarajevskoj pobuni i predaji vezirovoj.
Vezir Avdurahim, šćeran u tvrđavu, branio se u njoj s nekoliko stotina svojih vojnika cigla tri dana, bijući varoš iz svojih topova. Nu kad mu izgibe veći dio vojnika, poče se dogovarati o predaji. Mlađi i vatreniji Sarajlije ne bijahu voljni dozvoliti veziru slobodan odlazak koji je ovaj zahtijevao; nu stariji i iskusniji ne želeći tjerati mak na konac i zadovoljni dosadašnjim uspjehom, nagovore mladež da popusti, i tako ostavi vezir Avdurahim tvrđavu, odvukav sa sobom topove koje bješe tamo prije dopremio, ter krenu k vojsci na Orlovo polje.
Kad su četovođe bosanske vojske razumjele da Avdurahim vezir kreće na Orlovo polje, sastanu se na dogovor i zaključe da će se odmah razići, svaki k sebi. Znali su oni da bi sultan, ako bi njihovom pomoću odbio Ruse od svoga carstva, odmah se na njih oborio da ih pokori. Zato se i požuriše da krenu kući prije nego vezir u tabor stigne. Još iste one noći ostaviše mnogi Orlovo polje, a ranom zorom stade se sva vojska razilaziti: "Živjela sloboda! Živjela uspomena djedova!" klicalo se na sve strane i s tim usklicima raziđe se dobrovoljačka bosanska vojska.
Husein-kapetan krenu među posljednjima. Suznim okom gledaše na rasap te doista krasne vojske. "Srce me boli to gledajući!" govoraše on Đul-agi sarajevskom, "trideset hiljada ima sada sultan manje boraca za svoju obranu i obranu vjere Prorokove. A tko je tomu kriv. Lakoumni divan i nespretni sluge carevi. Dosad mi Bošnjaci bijasmo, a i zvahu nas branom Stambula, odsada dvojim da ćemo to ikada već biti". I pogodio je. Ovo bijaše zadnja dobrovoljačka vojska koju su Bošnjaci za svoga sultana sakupili. Podvečer ostade na Orlovu polju sam ćehaja i Đul-aga sa svojim četama. Oni odlučiše dočekati vezira i dočekaše ga dru i dan. Putem čuo je on sve što se je zbilo s vojskom i bijaše odmah načistu što ima učiniti. "Idi i ti kući!" reče Đul-agi, "da ne doživiš neprilike radi mene. Ja se ionako neću vratiti". Tako se i dogodi. Đul-aga vrati se sa svojom četom u Sarajevo, a vezir pridruživši vojnike što ih imaše uza se ćehaja, krenu s ovima u Travnik, a otuda na bojište proti Rusima.
U Bosnu nije se više povratio.