Zmaj od Bosne/II

← I

Zmaj od Bosne —  II. autor: Josip Eugen Tomić

III →

Pritisnuta sila ne pogiba uvijek pod svojim bremenom nego se sama sobom hrani i jača, da se u zgodan čas još goropadnije razmahne i osveti svomu tlačitelju. Tako bijaše i s mirom u Bosni. Bosanski begovi, moravši za čas popustiti većoj sili, pritajiše se za neko vrijeme, da što prije, prikupiv svu svoju snagu i kad se tomu nitko ne nada, stresu sa sebe silnika koji im bješe sio na grudi. Kapetani i begovi pohađahu se kriomice, držeći tajne sastanke i dogovore, kako će Osmanlije prognati iz zemlje i uspostaviti svoju nekadanju vlast. Koji otprije, bud s koga razloga, življahu među sobom u zavadnji, sada se mire i bratime i jedan uz drugoga polažu ruke na Koran, zaklinjući se čistom vjerom Prorokovom da će se osvetiti đaur-sultanu i njegovim slugama. "Do zgode!" to bijaše lozinka koja iđaše šaptom od usta do usta, i tisuć očiju sijevnulo bi na te riječi bijesnim ognjem, tisuć ruku grčevito se mašalo za držak britka handžara.

S proljeća godine 1828. prijeđe ruska vojska pod generalom Diebićem granicu i stade se kretati proti Balkanu. Kao da ga vjetar nosi, proleti taj glas svu Bosnu. "Moskov ide!" čulo se je vikati na sve strane. I muhamedovci i raja veselili se tomu glasu. Čudno doista, ali istinito! Raja mišljaše da je sada došlo vrijeme njezina oslobođenja, a muhamedovci držahu da je kucnuo čas kad je najbolja prilika osvetiti se đaur-sultanu koji se je našao u stisci. Vezir Avdurahim obeća sultanu poslati u pomoć trideset hiljada poizbor junaka, i zbilja pozva on sve muhamedovce na oružje. Njegovi pristaše, kojih bijaše dosta među begovima, zatim plaćeni po njem derviši trčahu po zemlji od mjesta do mjesta, pozivajući u boj malo i veliko: "Na oružje, pravovjerni, ide nekrsta sva sila, obranimo vjeru Prorokovu!" Na te riječi stalo se zbilja sve oružati. Iz svih mjesta, sa svih kula kreću čete na Orlovo polje, na srpsku među, gdje se je imala vojska sakupiti i preko Srbije krenuti proti Moskovu. Čete vode junaci kapetani i begovi bosanski. Avdurahim vezir gleda taj junački pokret i srce mu igra od radosti, nu ne misli bolan da se tolika sila nije skupila sultanu za volju, ni radi njegove obrane od Rusa, već da je tomu posve ini razlog. "Zašto da ne krenemo na vojnu?" govorahu među sobom nezadovoljnici begovi, "mi ćemo ići na Orlovo polje, pa kad budemo svi na okupu, onda će se lako odlučiti što ima biti dalje".

Bijaše krasan proljetni dan. Kulu bega Altomanovića, kod sela Zovika, u ravnoj Posavini, obasjavahu topli traci sunašca koje upravo sjeđaše na vrh Tribove planine da se zamalo sakrije za široka njezina pleća. U kuli begovoj sve je pusto! Prije tri dana krenuo je Rustem-beg Altomanović na Orlovo polje sa petsto momaka. U kuli ostavio samo nekoliko pouzdanih slugu i sijeda strica Mustaj-bega, koji god. 1806. na šabačkom polju izgubi lijevu ruku, vojujući pod Kulin-kapetanom proti Karađorđu. Stari Mustaj, pošto su i dva sina Rustem-begova Ahmet i Jusuf krenula s ocem na vojnu, imao je na brizi Mejru, krasnu kćerku Rustemovu. U svoj Posavini ne bijaše djevojke, ni turkinje, ni kršćanke, koja bi se mogla u ljepoti uporediti sa Mejrom. Kao samotna ruža iz kamena, tako je cvala djevojka u kamenitoj kuli svoga oca, odijeljena od svijeta i osamljena. Dok još bijaše malo dijete, umrla joj majka, koje se je samo kao kroz san sjećati mogla.

Od malih nogu bijaše joj najvjernijom drugaricom kršćanska djevojčica Jurka iz Zovika. S njom je najviše dana svoga djetinjstva probavila u igri i nestašnim zabavama. I sada kad su djevojke odrasle, druguju kao i za dobe nevina djetinjstva, milujući se kao dvije rođene sestre. Rustem-begu nije bilo zazorno to drugovanje, jer je znao da je ono jedina radost miloga djeteta.

Tamo u haremskoj bašči što se podno kule spušta s brežuljka u dol, pod mladom granatom lipom sjede obje djevojke Mejra i Jurka na ćilimu prostrtom na zelenu travu. Mejri ima oko osamnaest godina, a krasna je da je se ne mogu dva oka sita nagledati. Lica je bijela poput bijele ruže, ustašca kao da su joj dukatom mjerena, a svježa su i crvena kao zrela, neubrana jagoda. Crnu kosu je nehajno unatrag pričešljala i splela u dvije gojne pletenice koje joj padaju niz ramena. Odjevena je sva u crveno. Ima na sebi široke dimlije od crvene svile, a kaftanić od crvene kadife, iskićen zlatnim vezom i biserom. Ispod kaftana bjelasa se košuljica od fine šipkalije, iz koje se dižu puna bijela kao snijeg njedra na kojima se sjaje đerdan od tri niza žutih dukata. Na glavi ima nalijevo naheren fino-fesić na kom je pripeta koprena od bijele svile kojom se nestašni vjetar igra da se nagleda divote, krasnog lica djevojčina.

Jurka je nešto starija od Mejre. Smeđe je kose, a lica rumena, nešto suncem ožarena. Odjevena je seoskim ruhom bosanske kršćanke; na glavi joj je crvenkapa, srebrnim novcem populana, košulja joj od bijela platna, rubom i po stranama izvezena, a na košulji nosi jelek. Opasana je tkanicom, a po krilu pada joj pregača, potkićena kiticama od šarene vune i napirlitana raznolikim bopcima. Oko vrata visi joj poprsica ili velik đerdan od samih srebrnih novaca, koji joj polovicu grudi prekriva.

Djevojke imaju puna krila cvijeća, što su ga nabrale po bašči, i sada ga slažu u kite.

- Sunce zapada - progovori Mejra, prilažući šareni tulipan rumenomu karanfilu - a mi još ništa ne vidimo. - I pogleda k zapadu.

- Neće dugo trajati i pokazat će se četa iza brda - odgovori Jurka. - Tamo za brdom dižu se čitavi oblaci uzvitlane prašine, a ako me uho ne vara, čujem i glas svirala i tutanj talambasa. Slušajmo, rođena!

I stadoše obje napeto slušati, nakrenuv uho k zapadu.

Danas je imao u Zovik stići mladi, sa svoga junaštva, ljepote i bogatstva po svoj Bosni čuveni Husein-beg Gradaščević iz Gradačca, vodeći na Orlovo polje tri hiljade momaka što konjice što pješadije. Tu četu izgledaju djevojke i zato su sašle u bašču da mogu bolje vidjeti kako će pasti na noćište.

- Idu, jest idu! - viknu Mejra iza kratka slušanja, i licem joj se preli lako rumenilo. - Čujem posve dobro svirale i mukle talambase!

- Raduješ se, Mejro! - primijeti Jurka s ljupkim posmijehom.

- Oh, kako neću - uzdahnu strastveno djevojče - kad mi srce kaže da ću ga opet vidjeti. Od onoga vremena kad mi je babo pozvan bio u Sarajevo na divane novomu veziru, ne vidjeh ja Huseina.

- Tomu ima tri mjeseca - opazi Jurka.

- Da, tri mjeseca ne vidješe ga moje oči, pa da se sada ne veselim znajući da dolazi. Tužna li je takova ljubav - produlji djevojka iza male stanke - da ovako duže potraje, poginula bih od bola i žalosti.

- Poslije vojne on će doći po te - reče Jurka.

- Došao bi on i prije, ali zna da moj babo zazire od njegova roda. Gradaščevići su ljudi ponositi i hoće da budu nešto bolje nego su ostali naši bosanski begovi. Dobro se paze s Osmanlijama koji su najveće naše krvopije. Otac mu Osman bijaše najveći prijatelj okrutnoga vezira Dželaledina, a i sam Husein kažu da sasvim pristaje uz novoga vezira Avdurahima. A moj babo stari je Bošnjak, i kivan je na ovakove ljude. Kraj toga mogu stradat ja, može Husein.

- Bit će zgode i tvoj će se babo izmiriti s Huseinom - reče Jurka. - Ni sada ne živu oni u očitoj zavadi, već samo zaziru nešto jedan od drugoga. Pristalijega zeta od Huseina neće Rustem-beg naći u svoj Bosni.

- Ni meni milijega vojna - prihvati toplo Mejra - za vas svijet ne bih ga pregorjela.

- Vjerujem ti, biseru moj! Lijep ti je kao djevojka, bogat i gledan, a junačkoga je srca i desnice. Vidi ti se, ponosiš se njime.

- I svaka bi, da ju takav junak ljubi! - reče Mejra živo i uznese uvis crne oči iz kojih sijevaše zanos i dragost djevojačke duše.

U isti čas što je pogledala, skoči djevojka sa zemlje: - Evo ih, Jurko! - kliknu Mejra sva preobražena u licu - evo čete Huseinove!

I zbilja na prostranoj ravnici pojavi se prednji odio Huseinove čete. Preko stotinu konjanika jezdijaše kasom po širokom polju na kom je imala četa prenoćiti.

Mali čas za tim hrupi žurnim korakom pješadija. Bijaše je oko tisuću momaka. Gusta prašina dizaše se nad četom, oko nje i za njom. Na čelu joj igra ognjena bijelca mlad junak, u bogatom, zelenom kaftanu i bijeloj čalmi, na kojoj trepti sjajna čelenka, sjajući se poput zvijezde o sunčanim tracima. Niz bedro mu visi sablja, zlatom okovana, a posuta biserom i dragim kamenjem. To je Husein-beg Gradaščević, kapetan u Gradačcu. Bijaše mu sada istom 26 godina. Porasta je povisoka, a izgleda prezanimiva. Pogled mu je sladak i pun melankolije, osmijeh tužan ali prijatan. Nad crnim očima guste, lijepo povučene obrve, a lice mu je bijelo i plemenito i nosi na sebi georgijanski tip svoje matere. Tko bi mislio da se u tako nježnom i prijatnom tijelu krije duh pun krepčine, vojničkoga dara i besprimjerne hrabrosti? Bijelom desnicom drži srebrnu uzdu bijesna ata, a lijevom dragocjeni čibuk iz koga izvija lake dimove. Odmah za njim jaše na žeravu barjaktar čete, noseći u ruci alaj-barjak od zelene svile, sa srebrnim polumjesecom; iza njega do deset četovođa, koji okružuju Huseina kao njegova pratnja.

Za pješadijom pojavi se opet konjica, do blizu dvije hiljade momaka iz ravna Posavlja, vičnih konju i junačkom mejdanu.

Svirale sviraju, talambasi udaraju, bojni barjaci lepršaju po zraku, a četa se pjevajući pruža ubavim poljem pod ograncima Majevice planine, da tu prenoći. Husein-kapetan razređuje četu po odjelima, daje i šalje zapovijedi i priskače sam gdje treba njegove riječi i odluke. Uto će on ujedanput stupački okrenuti konja i pogledati prama kuli Rustem-begovoj. U bašči na brežuljku stoji još nepomično Mejra, dok Jurka, sjedeći na ćilimu, motri dolazak čete. Sunce je baš zapalo i zapad sav gorio u krasnom rumencu. Husein upozna na prvi mah ljubovcu i pun milinja podbode konja i poleti kojih sto koračaja pram onoj strani i stade. Niti rukom, niti rječju, niti pogledom istim, jer bijaše podaleko, ne pozdraviše se dragi, nu njihove se duše u jedno trenuće sretoše i pozdraviše. Mladić sjedi pun blaženstva na nemirnu atu i motri svoju dragu koju poznavaše po odijelu i vilinskom stasu. Djevojka to oćuti i sva razdragana reče Jurki:

- Jurko, on me motri; vidiš li kako stoji okrenut amo s konjem i gleda na ovo mjesto?

- Sigurno je da te motri! Nu gle, sada okrenu konja i juri opet k svojoj četi.

- On će mi doći navečer! Duša mi kaže da se želi sa mnom oprostiti, polazeći na vojnu, Jurko! Da ne budem sama, ti ćeš kod mene ostati.

- Hoću, sestro! Večer bit će topla i jasna, možemo najljepše ovdje čekati.

- Slobodno! - reče kratko Mejra i sjede k Jurki.

Dolje u ravnici je četa razapela šatore i, otklanjavši jaciju, umorna legla na počinak, da sutra u cik zore dalje krene. Na više mjesta oko logora bdijahu straže, sjedeći na zemlji podvitih nogu i pušeći. Nigdje ne bijaše vidjeti stražarskih vatara jer večer bijaše topla, a mjesec je svijetlio da bijaše vidno kao po danu.

Kad se je već sumrak uhvatio bio i zvijezde na jata zatreperile po nebu, sjede Husein-beg na konja da obađe logor. Čim je ovaj posao obavio, otisnu se konjem niz polje pram Rustem-begovoj kuli. On ne zađe u kulu već je privezao konja za ogradu, i uđe u bašču u kojoj prije vidje Mejru.

Lakim, ali žurnim korakom pođe prama mjestu na brežuljku i za mali čas stade pred djevojkama koje ga do zadnjega časa ne opaziše jer idući bijaše vazda zaklonjen grmljem i drvećem.

Djevojke presenećene skoče na noge sa ćilima, opaziv pred sobom mlada kapetana. Husein se nimalo ne začudi vidjevši da ga je Mejra dočekala u društvu a ne sama. Kod muhamedovaca u Bosni vlada vrlo ćudoredan običaj da u njih momak i cura rijetko kada sami biti smiju, već - baš i kad ašikuju - ili on ili ona, ili oboje imadu družine. Osim toga momak ne smije djevojci nikada unići u kuću, već ona sađe u dvorište, ili na mjesto otkud se nazreti mogu.

- Ti si me čekala, Mejro! - progovori mladić, gledajući u poluzastrto lice djevojčino.

- Znala sam da ćeš doći, jer me je srce tješilo da ti ne bi mogao ovuda proći a da se ne svratiš k Mejri.

- Pravo si slutila, lijepi moj cvijete! Idući na vojnu kojoj se ne može dogledati kraja ni izlaska, morao sam te još jednom vidjeti da mi kažeš: Pošo zbogom, dragi!

- Pošo zbogom i zdrav mi se vratio! Alah neka te prati na putu i čuva u boju i svakoj pogibelji!

- Bog će dati ja ću se zdrav vratiti. A onda, Mejro, neka nam svane novo, slatko doba, gdje ćemo združeni uživati najljepšu sreću toga svijeta.

- A moj otac?

- Znam da je kivan na mene, ali u ovoj vojni bit će prilike da se sprijateljimo. Tebi za ljubav učinit ću sve, jer bez tebe ne ima meni života ni sreće!

- Oh, ne govori mi tako na rastanku! - reče tronuto djevojka i taknu se bijelom ručicom ramena Huseinova.

- Pusti samo da govorim - odvrati Husein vatreno, uhvativ Mejrinu ruku - ta ti si milinje moje duše. - I privuče k sebi bliže djevojku.

Jurka nehotice koraknu jedan korak dalje i odvrnu lice od ljubavnika čiji poluglasni razgovor prijeđe sada u nježno šaputanje, pomiješano s toplim uzdisajima i žarkim pogledima. Podobro u noć potraja ovo slatko milovanje. Čarobni sjaj mjesečine, biglisanje slavulja, pjevaoca ljubavi, i zuj nestašnoga vjetrića tako zanesu ljubavnike u slatke snove i osjećaje da se teško od njih bude i osvješćuju.

- Doba je rastati se! - sjeti se napokon Husein. - Ostaj mi zbogom, draga, misli na me! - Na te riječi izvadi iza pojasa zlatnu hamajliju koja je visjela o crnoj ženskoj kosi. - Ako poginem, evo ti uspomene na me! Ovo mi je najmiliji amanet od moje majke. - I objesi ju ljubovci oko vrata, pri čemu lakim cjelovom taknu biljur-čelo djevojčino.

Mejri potekoše suze niz lica. - Uzmi sa sobom ovu kitu cvijeća! - progovori Mejra tihim glasom, - cvijeće će povenuti, ali moja ljubav nikada. Ostaj zbogom, Alah te pratio na svim tvoj im putevima. Husein prinese k ustima mirisavu kiticu, pruži ruku ljubovci i žurnim korakom pusti se k ogradi gdje zajaha vjerna ata, otkasa lagano u logor.

Mejra stoji nepomično i gleda za njim.

- Hajdemo, ružice moja! - opomenu ju Jurka. - Već je kasno, pođimo na počinak!

Mejra se ganu i obje djevojke pođu muče u kulu.

Čim je svitati počelo, četa na poljani spremi se na polazak. Istim redom kako su došli, tako sada kreću dalje.

S istoga mjesta, na kom bijahu jučer u bašči, gledahu Mejra i Jurka odlazak čete.

Uz tutanj talambasa i jeku svirala otiđe četa na Orlovo polje. Husein-kapetan, njezin vođa, poigrava vilinskoga bijelca i neprestano gleda spram Rustem-begovoj kuli.

Mejra vidi također mlada junaka u bijeloj čalmi sa sjajnom čelenkom i zelenim kaftanom i ne skida oka s njega. Srce joj se širi od ponosa da ju takav junak ljubi. Danas nije nimalo bolom satrvena, danas je ona viteška Bosanka koja se zanosi junaštvom i bojnom slavom. Kad je za to konjica završila bojne redove i gusta prašina sve obavila da se od nje ništa ne mogaše vidjeti, mahnu Mejra rukom k strani kud je četa kretala i kliknu: "Srećno pošao, dragi! Zdrav i čestit mi se opet vratio!"