Urota zrinsko-frankopanska/XXVI.

Urota zrinsko-frankopanska XXVI.
autor: Eugen Kumičić

XXVI. uredi

U prvi osvitak, 14. travnja 1670. lagano uđe u Katarininu ložnicu sobarica Marija Sedlizin, mlada i stasita djevojka, rodom Štajerka. Kroz svilene plave zastore tek je stala probijati mutna svjetlost jer se bilo naoblačilo. Banica je spavala na postelji, neobično blijeda, a njezina Zora na divanu, samo raspasana. Sobarica probudi kneginjicu i javi joj što je tiše mogla da kapetan Pogledić želi govoriti s njezinom majkom.

— Što se dogodilo? Možda kakva nesreća mojemu ocu? — prestraši se Zora i naglo se pridigne.

— Ja ništa ne znam. Gospodin kapetan probudi me ovaj čas. Silno uzrujan došao je u predsobu, i odmah da mora govoriti sa... — zirne sobarica na postelju.

— Majka je malo prije usnula. Teško mi je da sad... — ne svrši Zora jer se u taj hip probudi majka.

Kad začu banica da želi s njom govoriti zapovjednik malene čakovečke posade, pomisli nešto, stisne srce, ustane, brzo se odjene, pa dođe sa Zorom u predsobu.

— Gospodine kapetane?...

— Svijetla banice, nije ni pol sata što mi dođoše u sobu kapetan Ivanović i časni o. Dujmić da odmah ustanem, da nam se primiče od zapadne strane od Ormuža, njemačka vojska. Pođoh s Ivanovićem na bedem, ostaviv o. Dujmića u mojoj sobi, i uvjerio sam se da se Austrijanci...

— To bi, dakle, bio barun Spankau? — naglo će banica.

— Zapovijedajte — nakloni se Pogledić.

— Što da vam kažem. A oni su noćas otišli!...

— Otac i ujak su već daleko! — uzdahne tužno Zora.

Sad uđu u sobu kapetani Ivanović i Malenić i pripovjede da je Nijemaca do pet tisuća, da imaju topove, da se već raspoznaju oklopnici i draguni, te kako je nužno da im Čakovec dobaci nekoliko teških jabuka, i to odmah, dok se ne prikuče k samom gradu.

Banica pristupi k prozoru, pogleda na ravnicu: konjaničke čete bile se već razdvojile, jezdile su lijevo i desno oštrim kasom prema gradu, a iza njih crnjeli su se dugi redovi pješadije, i vidjelo se kroz kišu što je tek sipila kako se oni redovi raširuju i svijaju u golem luk. U dva je hipa banica na sve pomislila: njezin je Petar s Franom na putu, a kad stignu u Beč, zastalno neće ih lijepo dočekati, ako Čakovec ispali nekoliko hitaca na cesarsku vojsku...

— Svijetla banice, jedna vaša riječ, pa da svi poginemo prije negoli... — nakloni se Ivanović.

— Gospodo, još ne znamo što je naumio Spankau. Vi niste pomislili što će se dogoditi mojima koji su noćas, na nesreću, krenuli u Beč, ako nastrada cesarska vojska oko ovoga grada. Ova cesarska vojska mogla bi biti i nekakva zamka. Možda netko želi da je pozdrave naši topovi. Kralj Leopold pismeno se obavezao da će ispuniti uvjete izmirenja kad dođu ban i moj brat u Beč. Ispuni li kralj svoju riječ, svečano zadanu banu, zacijelit će mnoge rane na hrvatskom kraljevstvu. Gospodo, kralj neće pristati na naše zahtjeve ako danas njegove čete okrvave čakovečke livade. Čuvajmo se svakoga čina što bi kralju mogao biti izgovor...

U taj par bane u sobu poručnik Prinnlssen, mlad, krupan, visok, rumena lica, plave brade. Bio je rodom iz Graca. Ban ga je uzeo u svoju službu pred pol godine na preporuku grofa Tattenbacha. Razgledav se plaho, javi poručnik da jedna četica cesarskih konjanika jaše ravno na gradski most, a časnik da nosi bijelu zastavu pred njom.

Banica zapovjedi kapetanima i poručniku neka se požure na bedeme i neka upitaju onoga časnika s bijelom zastavom što želi.

Katarina i Zora sjednu na divan. Kćer zajeca:

— Majko, da si barem zdrava!... Ah, zašto je otišao otac u Beč!...

— Umiri se, dijete; nisam bolesna.

— Ruke ti dršću...

— Nešto sam uzrujana. Kako da ne budem? Grozno, kralj im je pisao... ti znaš što im je pisao!...

— Ocu i ujaku...

— Dok im je onako pisao, Spankau je istodobno, možda i prije, primio od njega zapovijed da provali u Hrvatsku i u Međumurje!

— Nijemci nas preveć muče. Oh, majko!...

Katarina pritisne srce desnicom, ustane, pristupi s kćerkom k prozoru, pogleda na ravnicu i pridušeno istisne:

— Eno ih! Da znaš kako ih mrzim! Rekla si mi da mi ruke dršću?... Moje srce, ja sva dršćem od mržnje... Oh, Bože, oprosti mi!... Eno ih, primiču nam se... Ne, ne mrzim ove jadnike nevoljnike i zločince iz različitih krajeva svijeta, jer oni za plaću pale, haraju, ubijaju... Njezine su oči suho sijevale, grozničavim žarom planuše joj lica, govorila je prekinuto i mučno, kao da ju je nešto sapelo. Kad se vrate u ložnicu, sjednu, a nakon poduže šutnje uze majka kćerku za ruke, pogleda joj u suzne oči i duboko uzdahne: — Zoro, još si ti jedina uz mene!

Kad su Pogledić, Ivanović, Malenić i poručnik Prinnlssen došli na bedem nad gradska vrata, već je konjička četica bila dojahala pred grad, na rub opkopa, a jedan je cesarski časnik mahao bijelom zastavom. Zrak bijaše potamnio, daždjelo je kao iz kabla, sve je bilo zagušljivo oko grada gdje se cesarska vojska gubila na ravnici. Razabirale su se samo bližnje čete. Časnik koji je mahao bijelom zastavom, vikao je onima na bedemu:

— Došla vijest. Turci će na Koprivnicu. Mi idemo Breineru u pomoć. Silna kiša, otvorite nam vrata da počinemo u suhoti. General Spankau želi govoriti s banom. Nosi mu važno pismo od njegova veličanstva.

— Ban noćas u Beč! — odviknu mu Pogledić.

— General Spankau i banici pismo od njegova veličanstva. Mi svi put Koprivnice, čim prestane kiša, vapio je cesarski časnik.

— Počekajte dok javimo banici što smo od vas čuli — odgovori mu Malenić, pa odmah pohiti s Pogledićem i Ivanovićem prema dvoru u sredinu tvrđave.

Dok su se kapetani razgovarali s onim cesarskim časnikom, pohrlio je poručnik Prinnlssen s bedema pod bedem, pod onaj dugi i široki svod kuda se ulazi u tvrđavu. Pod svodom, u mračnom kutu kraj golemih željeznih vrata, šaputahu četiri vojnika, ljudi brkati, crnomanjasti, mrka pogleda. Svi su ostali vojnici bili na bedemu, sve naokolo, a najviše nad gradskim vratima. Prinnlssen, strugnuv s bedema pod svod, reče onim vojnicima koji su se bili sakrili po dogovoru s njim, u onom mračnom kutu neka spuste most, a sam otvori vrata tvrđave. Odmah zatutnji most pod cesarskim oklopnicima.

Pogledić, Ivanović i Malenić upravo su ulazili na prvi kat dvora kad su prvi oklopnici nahrupili u grad. Začuvši buku, naglo sađu na prag dvora gdje izuste u jedan mah: "Izdaja!"

Oni oklopnici natiskivali su se pod svod, izlijetali su iz njega u dvorište, neki su se već valjali na zemlji, pogaženi, okrvavljeni. Kiša je lijevala kao da se nebo prolomilo. Mala čakovečka posada, raštrkana na ovom velikom bedemu, nije znala što da učini, jer njezini časnici nisu bili s njom, a cesarsko konjaništvo točilo se u grad neprestano, poput kakve divlje bujice, mahnito, bijesno. Čuo se grohot, čas ovdje čas ondje pukla bi bogumrska kletva, konji su se propinjali, svud bijesna trka i zvizga. Za oklopnicima dojuriše draguni, gusto, zbijeno, ne pazeći na one na zemlji, a napokon provali i pješadija i odmah poleti na bedem. Nijemci kao da i ne vide domaću posadu, ni riječi da bi izustili njihovi časnici, ali nijedan njemački mač nije bio u koricama...

Kapetan Pogledić uzalud je nagađao tko je počinio izdaju. On je dobro znao da je ostavio gradske ključeve u svojoj sobi gdje nije bilo nikoga, osim o. Dujmića. Ni pomisliti da bi čestiti fratar s otoka Krka predao ključe! Pogledić pohiti na prvi kat dvora, otvori vrata svoje sobe, zadrhta od groze: na podu u svojoj krvi ležao je o. Mate Dujmić! Kapetan se uvjeri da je mrtav, pa pođe k banici da joj javi tužnu vijest.

Kad je Pogledić, u osvitak dana, bio pošao k banici, poručnik Prinnlssen ušuljao se u njegovu sobu da ukrade gradske ključe što su bili na stolu. O. Dujmić odmah je opazio da nije poručnik stupio u sobu kako to čine pošteni ljudi, te ga je stoga u isti hip spopala neka sumnja. U isti su mah poskočili k stolu, a kad je Dujmić pograbio ključeve, poručnik mu probo srce bodežom.

Koji mjesec poslije toga preporučilo je vojno gradsko vijeće Prinnlssena u Beč, molilo je za njega nagradu: "jer je silom oteo ključe grada Čakovca i žrtvovao se za cesara"...

Dva se sata točila cesarska vojska u grad, dvorište se punilo a napokon ujahaše "viši" i "najviši" časnici i zapovjednici, među kojima i general barun Paris Spankau, krupna ljudina s rijetkom plavom bradom, pak i general markiz od Badena, a onda i više pukovnika: Zeiss, Matak i drugi. Neke štite sjajni oklopi, mnogi imaju pero na klobucima sa širokim obodima, jednima su čizme i hlače izvanredno široke, opasani su tko žutim, tko zelenim pasom. Oko sjajnoga dvora knezova Zrinjskih stoje pukovnije Jacquijeva, Leslijeva, Kaisersteinova i Portijeva, a pukovnija markiza de Grana razvezla se po bedemu. General Spankau, razabrav napokon da je minula svaka pogibelj, zapovijedi "nižima" da se navali. Trublja zatrubi: Nijemci se obore, iznenada, izdajnički, na čakovečku posadu — i sretno je razoružaju. Bilo ih je šest tisuća. Dvadeset na jednoga.

Obaviv taj posao, sjaše Spankau, pa uniđe u dvor s tridesetak viših i najviših časnika, i s mnogim pobočnicima, i sa stotinom najjačih oklopnika, i još sa stotinom najhrabrijih draguna. Oprezno uzađe u prvi kat, a tu su dugi hodnici, neke slike na stijenama, ali nigdje žive duše. Stupe u jednu dvoranu, veliku i sjajnu, pa se čude, klimaju, i svakomu se lice širi od radosti, jer je tu krasnih stvari, bijelih i žutih, i sve se sjaji!... Generali i pukovnici namiguju jedan drugomu, posežu u ormare, sitnije stvari meću u džepove, veće u torbe. Spankau opominje više časnike da ne bi štogod izgubili, jer sve što su uzeli; što su sabrali, predat će dvorskoj komori... On je lijepo prednjačio ostalima u pomnom i razboritom sabiranju, i umno je razlagao da bi banica koješta sakrila, pa treba stoga sačuvati one zlatne i srebrne stvari za dvorsku komoru, dakako, za dvorsku komoru!... Niži su časnici paljetkovali, a oklopnici i draguni su se nadali da će i za njih štogod ostati. Iz prve dvorane uđoše u drugu, pa u treću, ali lagano da ne bi štogod pregledali i time nanijeli štetu — dvorskoj komori!... U trećoj dvorani bio je krasan ormar, ali čvrst, a viši časnici, ljudi veoma radoznali odmah poželješe da vide što je u njemu za dvorsku komoru... Oklopnici razbiše vrata, iz ormara sijevnu dragulji sa zlatnih nakita. Sijevnuše i — mnoge oči. Spankau prebra najteže nakite gdje je bilo najviše krupnih dragulja, pa ih spremi u torbu, ali je ostalo dosta i za druge da posvjedoče svoju brigu za dvorsku komoru!... Zamalo bî ormar prazan. Obaviv i taj posao, prošeta se Spankau sa svojima u četvrtu dvoranu gdje ugleda pred sobom tri čovjeka, naoružana. Bijahu to Pogledić, Ivanović i Malenić.

— Gospodine generale, što tražite? — upita Pogledić.

— Vi se zovete?... — uzvine Spankau glavom, pa omjeri oholim pogledom kapetana. Vi ste bili u službi Petra Zrinjskoga?

— I sad smo njegovi kapetani! — odgovori Ivanović.

— Hm, kapetani!... Čuo sam da je Zrinjski s Frankopanom otišao u Beč. Hm, njegovi kapetani! A gdje je ona — Katarina Zrinjska? Hoću da govorim s njom.

— Svijetla je banica bolesna — nakloni se malko Malenić.

— Bolesna?... Izgovor!

— Nije! — odbije oštro Ivanović.

— Gdje je Katarina Zrinjska? — vikne general.

— U svojoj ložnici, treća soba od ove — pokaže Malenić nalijevo.

— A blagajna Petra Zrinjskoga? — zažmuri general u Pogledića.

— Gospodine generale, vaš mi je glasnik rekao da ide u Koprivnicu. Nije mi rekao da želite pregledati blagajnu svijetloga bana! — ubode Pogledić.

Spankau zaklima, među časnicima nasta žamor.

— Svežite ih! — zapovjedi general oklopnicima.

— Paklenski skote! — rukne udušeno Malenić.

Oklopnici svežu kapetane. Desetak ih ostane s njima, a svi ostali pođu nalijevo kroz tri sobe. Spankau pokaže kretom glave jedna vrata kao da hoće reći: ona je tu! Pokuca, ali se nitko ne oglasi. Sad uđe sam u ložnicu, ostaviv iza sebe otvorena vrata.

— Barun Paris Spankau! — nakloni se Spankau Katarini i Zori koje su sjedile na divanu.

— Gospodine generale, tko vam je dopustio?... — upita banica stalnim glasom i prekosi ga prezirnim pogledom. Ona je već znala što su "viši" i "najviši" počinili u dvoranama.

— Ja sam pokucao... — ogleda se plaho Spankau. Smeteno nastavi: — Molim, jeste li vi Katarina Zrinjska? O, molim ja vršim samo zapovijed njegova veličanstva! A, molim je li ta gospođica vaša kćerka? Dakako, i ona ne smije nikud iz ove sobe. Dobro, dat ću vam još dvije sobe. Molim samo zapovijed njegova veličanstva! Vi šutite? Dakako, ta prezirna šutnja mene ipak ne može smesti. Vi niste više ni banica, ni kneginja. O, vaš me prezir ne vrijeđa! Vi šutite? Znajte, ovaj grad nije više vaš. Vidim, hoćete da mi pokažete svoj prezir. Ne, nije vaš, jer je sav vaš imutak pao pod kraljevsku komoru. Vi šutite?... Dakako, njegovo veličanstvo proglasilo je vašega muža buntovnikom. Proglas se čita po čitavoj Hrvatskoj. Svatko smije ubiti vašega muža, a vi hoćete da me prezirom... — zašuti Spankau.

Katarina se bila podigla s divana i ispružila desnicu prema vratima: njezine crne oči, sijevajući ispod stegnutih obrva, ubojito tjerahu generala koji je izašao iz ložnice sav drhtav od pritajena bijesa.

Postaviv straže pred baničinom ložnicom, Spankau pođe tiho i lagano sa svojima u druge dvorane da nađe štogod za kraljevsku komoru... U zapadnom krilu dvora sve su sobe bile zatvorene. Tu nađoše "viši" časnici jednoga paža koji im reče da su u onim sobama stvari banice udove. Spankau upozori ostale da je udova bana Nikole vjerna njegovu veličanstvu, pa se stoga ne smije dirati u njezine pokretnine. On je tako govorio jer je mislio da će ostati u Čakovcu te imati prilike i vremena da pregleda one zatvorene dvorane s manjim društvom... Postaviv straže pred stan banice udove, uzađe sa svojima na drugi kat dvorane gdje se odmah uvjeri da ima i tu krasnih stvari za — dvorsku komoru.

Oko desetog sata pred podne zacinka zvono nad gradskom crkvicom. Katarina i Zora pristupe k prozoru, pogledaju u dvorište i sklope ruke na molitvu: kola, pokrita crnim suknom, sad će zaći pod ovaj svod, pa na most, a onda k samostanu Sv. Jelene. Tako je naredila banica kad joj je kapetan Pogledić javio ranim jutrom smrt dobroga o. Dujmića. Uz kočijaša sjedio je Franjo Rutt i držao oveliko crno propelo. Samo stari Riječanin vjerni banov sluga, pratit će Dujmića od Čakovca do onoga samostana gdje će ga pavlini lijepo sahraniti. Bilo se razvedrilo, nad bedemom sjajilo se plavo nebo, a zvuk onog zvona tužno se razlijegao, prigušen u šumu vjetra, kao plač za rodnim krajem gdje se blista sunce sa zapada po tihom moru u bajnim dragama i zatonima... Kad zađoše kola pod svod, Katarini se i Zori odroniše suze niz lice.

Svi časnici dolje u dvorištu, a i vojnici bili su već nestrpljivi: upravo bolna i mučna radoznalost bila ih spopala da vide i oni što se sve krije u onako velikom dvoru!

Kad je Spankau uzašao na drugi kat, provališe oni iz dvorišta u palaču, na sve se strane razletješe, i zamalo sve bî na prvom podu rastrgano, razbijeno, golo, pusto. Dok su jedni harali u dvoranama, drugi su halabučili u golemu podrumu, opkoliv bačve iz kojih je teklo vino u svakojake posude, pa i po zemlji. Pivničara Hinka Maziga protjeraše iz podruma. Bila je taj dan silna gozba u Čakovcu, golema buka i graja, u podrumu sve se orilo od pjevanja i grohota do kasne noći u proslavu mnogih prizora što ih nije zabilježila valjda ni sama sotona jer su i njoj bili preveć i grozni i ogavni. Na stotine vojnika hrkalo je pred bačvama i među njima, ležali su kao zaklani, a tako i časnici u dvoranama, po rastrganim divanima, na kupovima skupih šarenica, na razvaljenim posteljama. Teško je kada u Hrvatskoj bilo onoliko pijanih ljudi u jednoj jedinoj palači. Te su noći umrle u podrumu tri mlade seljanke, tri mučenice. Dvije su umrle drugi dan. Jedna je poludjela. Dvije su se strovalile s drugoga kata u dvorište uz smijeh i grohot cesarskih oklopnika i draguna. Neki banovi vojnici pokupiše jadne ostatke svih onih mučenica, te ih sahraniše na livadi iza grada. Prva sobarica, Marija Sedlizin, spasila se jer je bila s Katarinom i Zorom.

Drugi je dan otišla polovica vojske pod generalom markizom od Badena put Kotoribe i Legrada. Sve staje u Čakovcu ostale su puste: cesarski časnici odveli su sve konje, svu rogatu marvu, i sve kočije. Kad je to opazio Spankau, stao je vikati da će tužiti cesaru markiza od Badena. Čakovečka posada, posve razoružana, protjerana bî iz grada, a njezini časnici ležali su u okovima, u jednoj kući u dvorištu.

Katarina i Zora imale su za sebe ložnicu i dvije sobe, i nitko nije smio govoriti s njima, osim Marije Sedlizin i jednoga sluge. Straža oko njih bijaše jaka, general Spankau strog, okrutan. Dok se on do mile volje gostio sa svojim časnicima, svaki je dan odredio što će jesti Katarina i Zora, a davao im malo hrane, i najgoru, toliko da ne poginu od gladi.

One nisu mislile na hranu nego na svoje koji su pošli u Beč, i svaki su se dan nadale da će njihova sobarica štogod saznati, jer ona nije bila s njima zatvorena. Strašna, upravo nesnosna i bolna neizvjesnost morila je Katarinu: ona kraljeva pisma, njegove poruke — pa sve ono što se dogodilo u Čakovcu!... Cijele je dane i noći razmišljala o tome, a sve je to bilo tamno i grozno, i nikada da bi zaiskrila iskrica nade u tom mraku. Pred njezinim duhom zacrnjela bi se katkad neka crna točka, a ona bi tada pomislila na grdnu prevaru, na užasno izdajstvo, kako se počinja samo onda kad se hoće zatrti jedan narod. Veliko je Božje djelo jedan narod, pa tko bi mogao izreći veličinu zločina kojim se hoće uništiti to djelo? Nitko ne bi mogao pojmiti čemu takve veleizdaje, takve navale na sklad Božjega svemira, da nije povijest zabilježila kako upravo iz patnja, suza i krvi čitavih pokoljenja procvate napokon sloboda naroda. Dalje se čuju mučenički uzdisaji od rike topova, jedna je mučenička suza silnija od svih otrova, jedna jedina kaplja mučeničke krvi jače se blista od svih dragulja svih kruna, više je svjetlosti u jednom blaženom mučeničkom osmijehu negoli mraka u svim tamnicama. S visine golgotske tko da vidi u nizini Tiberijev prijestol?...

Pred Katarininim duhom dizala se ona crna točka sve češće kao iz neke stravične bezdanice, ali ona nije mogla proniknuti u nju svojim umom, nije mogla razabrati ni jedne niti, jer sve na što bi pomislila, bilo je nevjerojatno, previše grozno. Grozno bi zaplakala...

... Jedna je mučenička suza silnija od svih...

Katarina bi pomislila na jednu pjesmu svojega Petra koju je on ovako završio:

I brza i kasna Božja je sarditost

. . . . . . . . . . . . . . . . . .

A suzicom kako valom

Pokrit te more

. . . . . . . . . . . . . . . . . .

Spankau je već pet dana bio u Čakovcu kad je sobarica pripovjedila banici da je cesarska vojska osvojila sve zrinjske i frankopanske gradove, i da je kralj uistinu proglasio bana buntovnikom. Katarina još nije vjerovala. Zora je govorila majci da će se otac brzo vratiti iz Beča te ih osloboditi iz zatvora.

Sobarica je kazala istinu: Herberstein bijaše osvojio sve gradove od Ozlja do Bakra; grof Ernst Paradeiser Grobnik navalivši iz Kranjske; markiz od Badena Kotoribu; pukovnik Breiner Legrad; grof Nikola Erdödy neke manje gradove; cesarska vojska iz Senja sve gradove u Vinodolu i Novi grad pred Kraljevicom. Brod na Kupi branio se junački jedan dan; malu je posadu sokolio domaći župnik Juraj Pipinić. Podlegoše: na svakoga od njih bilo je tridesetak cesarevaca.

Nijemci okovaše sve banove časnike: Frankuline u Bakru; Berislavića i Gotala u Ozlju; Gerecija i Kamenara u Bosiljevu; Čolića u Švarči; Črnkocija u Zvečaju. Vladiku Mijakića pustiše još u miru "da se Vlasi ne pobune". Osim časnika, baciše u lance stotinu uglednih banovih pristaša.

Cesarevci i Vlasi opljačkaše sve gradove, poharaše sva banova i Frankopanova imanja, zapališe mnoga njihova sela. Spankau je zapalio deset najljepših sela u Međumurju.

Još je ban bio u Čakovcu kad je kralj poslao zapovijed vojnom, gradačkom vijeću da se navali na gradove banove i Frankopanove i da se "u vrijeme od osam dana izvede ovrha protiv Zrinjskomu i njegovim drugovima". Tu je zapovijed izdao kralj 9. travnja 1670.

Malo dana poslije toga imenovao je grofa Franu Dietrichsteina povjerenikom dvorske komore da zaplijeni primorska banova i Frankopanova imanja, a baruna Franju Wildensteina za ostala imanja po Hrvatskoj. Ta gospoda dođoše u Hrvatsku s mnogim savjetnicima, tajnicima i pisarima, a pomagat će im, po kraljevoj zapovijedi, grof Nikola Erdödy koji je bio banski namjesnik, i to samo "modo provisorio". Pomagat će im kod popisivanja pokretnina i nekretnina i Erdödyjevi ljudi, potpukovnik Petar Fodroczy i podbilježnik Fra Ugo Špoljarić.

Kako su plemenite bile ove dvije duše, naime Fodroczy i Špoljarić, najbolji je dokaz što su sklopili dugu pismenu pogodbu 3. travnja 1670, dakle dok je još bio ban u Hrvatskoj, kako će podijeliti među sobom neka imanja "urotnika", kako će "pošteno i savjesno" jedan za drugoga raditi svim silama da zakvače što više.

U malo dana više je puta pisao kralj vojnom vijeću neka odmah dvorska komora zaplijeni sva banova i Frankopanova dobra te neka se za njega podignu i utjeraju dohoci: "... für uns zuerheben und einzubringen."

Povjerenici putuju od grada do grada, od imanja do imanja, pa pišu vojnom vijeću u Gradac i kralju da su generali, časnici i vojnici sve razgrabili, i još da neprestano robe i pustoše. I grof Drašković tuži cesarske generale kralju. Dvorska komora tužno javlja kralju da je pukovnik grof Paradeiser užasno opljačkao Grobnik i Bakar, da samo otima i vara, da je iz Bakra odveo i svu sol samo da se dočepa novca. Komora moli kralja da pošalje u Primorje sposobne ljude, i predlaže mu da se sva ona dobra i svi oni zrinjsko-frankopanski gradovi, kao Trst i Rijeka, utjelove austrijskoj dvorskoj komori: "... gleich wie Triest und Fiume".

Povjerenik barun Wildenstein gorko se tuži vojnom gradačkom vijeću, a ovo kralju, da je vojska sve odnijela iz Čakovca, da nije "bolesnoj" Katarini ostavila ni jedne zdjele ni ražnja, da je uzela sve ponjave, sve jahaće konje, osam sprega konja, a dvije najgore da joj je ostavila: "... nicht ein Schissel, noch Bratspiss hinterlassen, alle Tücher und 8 Zug Ross mitgeführt, und zvay, die schlechtesten, Zug allda gelassen, die übrige alle sammt allen Reittpferden mitgenomben".

Vojno se vijeće ispričava kralju da se u mnogim gradovima ne može sastaviti nikakav imovnik, te veli izrično da je mnogo toga razgrabljeno i razvučeno "od viših vojničkih časnika". Tuži kralju kapetana Kanickyja od Leslijeve pukovnije da je on oplijenio stan Ivana Zrinjskoga u Čakovcu, stan sa sjajnim pokućstvom, obložen skupocjenim perzijskim šarenicama: "... so mit kostbaren persianische Töppichen austapezieret, auch sonsten herrlich mobillirt gewesen".

Ferdinand della Rovere, kapetan grada Rijeke, u dugim listovima slika kralju grozote što ih je počinila cesarska vojska u Bakru, Kraljevici i drugim primorskim gradovima. On tuži kralju generala Herbersteina i mnoge druge zapovjednike i časnike, i tvrdi da ne bi ni Turci postupali s Bakranima kako to čini cesarska vojska! Vojnici su sve porobili, razbili su bačve, prolili vino, mnoge su djevice oskvrnute, mnoge žene silovane, opljačkane su crkve svetogrdnom rukom, oplijenjena je i sama biskupova kuća: "... esendo peggio trattati, che se fosse venuto il Turco. Furono violate tante vergini, sforzate le maritate, spogliate le chiese con sacrilega mano, depredata l-istesa casa del vescovo". Della Rovere javlja da su cesarevci zaklali u Bakru trideset i četiri jadna čovjeka, pa nastavlja ovako: "A što da kažem o uništavanju i opustošenju one krasne palače u Kraljevici, sagrađene gotovo od samoga mramora? Onaj je mramor sav rastučen s pohlepe za ono malo olova što je u njem bilo." Mnogo piše Ferdinand della Rovere o tim golemim zločinima — "enormi deliti" — pa završuje da se u Bakru često mijenjaju zapovjednici i da mjesto jedne gladne grabežljive ptice šalju drugu goru: "... A Buccari ogni tanto si muta comandante, e d-uno ucello di rapina affamato ne mandano un peggiore".

Svi cesarski generali, pukovnici, povjerenici i časnici tuže jedan drugoga, i jedan više njih, vojnomu vijeću i kralju, nabrajaju svakojake dragocjenosti što ih je oteo taj i taj, tu i tu, i istodobno dokazuju, svak za sebe, da nisu ništa oteli, nikakvu štetu nanijeli dvorskoj komori... Kralj se sve više ljuti, neprestano izdaje oštre zapovijedi da se nigdje i nikako ne smiju upletati ni "viši" ni "niži" časnici u poslove dvorske komore. Spisi su se naglo nagomilavali, dvorska je komora grozničavo poslovala da joj se ništa ne izgubi, a tako i njezini povjerenici.

Natukne li tkogod da je u tom i u tom gradu novaca, srebra i zlata, povjerenici lete kao da ih goni bijes, ali svuda nalijetaju na hitre časnike koji su već sve savjesno pregledali. Kralj se opet grozi: vode se nove istrage, strogo se nalaže "i višima i nižima", da odmah pošalju kralju sve što su oteli dvorskoj komori u zrinjsko-frankopanskim gradovima. General Spankau lijepo je dokazivao da mu je sama Katarina Zrinjska darovala više zlatnih sitnica s alem-kamenima i neke skupocjene sablje. Nisu mu vjerovali, pa je napokon nešto poslao u Beč da se time namiri trošak za Katarinu Zrinjsku i "za troškove što ih je prouzročila buna". Da utješi svoje generale i pukovnike, uvjeravao ih je kralj da će ih obilno nagraditi kasnije. Vlaškim časnicima koji su služili u njegovoj vojsci obećao je neka imanja pohvatanih banovih kapetana.

Sljedeća stranica→