Ukrajina i prokletnik

Ukrajina i prokletnik
autor: Xavier Deutsch, prijevod: Tomislav Dretar

Fantastična pripovijetka. Izdano u Zagrebu 2001. u Reviji Hrvatsko slovo. Izvorno: L'Ukraine et le maudit : Bruce Mayence présente.


Starom čovjeku , Ebittsu , koji priča jednu bajoslovnu povijest o Indijancima i policajcima na Aljasci, u Manira Bjelaca Jacka Londona.

Ukrajinski zakoni ne zabranjuju policajcima prakticirati religiju, a to je ono što konvenira Samuelu Adamovskom, trećem inspektoru istražnog biroa u Berdansku, na obali Azovskog mora.
Utorak, sam je rub jeseni: sve je kaljavo, vide se divlje guske u jatima prelijetati prema ekvatoru, a nebo prosipa po čitavom Kavkazu sitne kiše kao prethodnicu, bez uvjerenja, da bi se sve složilo s bilježnicom zaduženja. Curi, mučno natapa, pipa rukom metanske kargoe koji se izdužuju uz plinovod što zasmijava tri subverzivna galeba. Rujanske kiše manjkaju profesionalizmom. Ali ne i Samuel Adamovski: najbolji policajac ove polovine Ukrajine, i k tomu on poznaje Toru naizust sve do Otišli iz planine navarim, oni se utaboriše u moabskoj ravnici, na obali Jordana, u visini Jerihona. Nije imao vremena ono preostalo, još je mlad, ima trideset i tri godine, planira stići do kraja Pentateuha do četrdeset i četvrte godine ako Bog to htjedne, i do kraja Građanskog zakonika Ukrajine do pedesete ako se ministru ushtjedne.
Bog i ministar su složni u jednoj stvari: Ne ubij ! Neugodno je dakle Samuelu Adamovskom provjeriti koliko izvjesni ljudi manjkaju strahom prema Bogu i ministru, pa katkad poine kadavričnakadavrična djela. U Samuelu Adamovskom, malenom rastom, ali obilnom obujmom, osjećanja imaju mjesta za pronaći si put, i Samuel Adamovski nije nikada sprječavao osjećanja da trasiraju putove kroz njega . Iznenađenjima, smetenostima, malim mučnim poslovima i divljenjima, što varira s ljudima i danima i bojama svitanja.
Jedan lješ, jutros, u sjeni porte i terminala plinovoda iz Sibirije i velikih lađa za prijevoz metana koje se uzdižu s provama nalik na kitove da bi se malo napravili važnima prije no što dosegnu Crno i druga mora sve tamo do San Franciska, u sjeni jeseni, jedan je kadavr uzburkao osjećanja u nutrini Samuela Adamovskog.
To je tijelo zgrčeno jednim čudnim ukrućenjem. Umro je na stolu jednog noćnog bistroa na Potemkinovom keju, u blizini brodova, umro je posve sam, i nitko ne pogađa na koji način. Pio je rakiju iz malih čaša, sasvim sam, za stolom blizu vrata, onim koji se gotovo nikad ne primjećuje. On je mrtav, od sada je samo jedan čudni lješ, zgrčen kao skamenjen, i j boje kamene soli. Samuel Adamovski sluša izvješće od jednog onižeg čovjeka, vlasnika bistroa:
- Ništa vam više ne mogu reći. Cijelu je noć proveo pijući moje zalihe votke, plaćajući povremeno. Imao je jako zamišljen izgled, a u četiri sata je stigla djevojka - jedna mala u mantilu -, dala mu je ovu kuvertu i potom otišla. Jedan sat kasnije vidio sam ga takvog, poput lastavice koja se prevarila u putu i našla na Sjevernom polu u veljači. Ništa drugo za reći, to je život to je udes to je uvijek tako. Mi smo jedno zrnce za otpuhnuti, jer treba znati da nas sve očekuje smrt, da i to je jedina stvar koju svi znamo i kad ništa ne znamo, a umire se samo jednom ako je istina da nitko nije besmrtan na ovom svijetu, i beskorisno je misliti -lud je ko misli- da će se izbjeći jer nas smrt vreba i uzet će nas a da i ne znamo, ja to kažem, budi uvijek spreman jer ne znaš ni dan ni sat.

Tad Samuel Adamovski reče malom slabašnom čovjeku:
-Manuje reče svojoj ženi: »Zacijelo ćemo umrijeti, jer vidjesmo Boga«. (KNJIGA O SUCIMA, poglavlje 13, redak 22)
-To je sasvim točno, dodade čovo, jer Gospod reče:»Ti ne možeš vidjeti moje lice, jer čovjek ne bi mogao vidjeti moje lice i ostati živ.« (KNJIGA IZLASKA, poglavlje 33, redak 20)
Samuel Adamovski se uputi prema nepoznatom lješu, ukipljenog na toj stolici u ukrajinskom bistrou. On osmotri na čas mrvog čovjeka koji nikad više neće izreći svoje ime, pomirisa čašu votke na stolu, gdje je čovjek pio i baci jedan ispitivački pogled sudskom liječniku, jednom žučljivom junoši tena žutog kao u bolesnika koji trese glavom da bi rekao kako to nije red da se njemu postavljaju pitanja jer petrificirani lješ ne ostavlja baš ništa za ekspertizu. Tad se policajac okrenu prema svojem pomoniku, jednom starkelji, jednako debelom kao i on sam, jutros nešto gripoznom, grozničavom, s bolovima u lubanji i probadanjima u grlu. Njegov je djed trebao biti zaporoški kozak, na Donu i u oblasti Kavkaza. Samuel Adamovski mu reče:
- Poznaješ li mrtvaca.
- Malo.
-A djevojku koja je dolazila ?
- Isto tako.
On se primaknu lješu. Promotri bijelu omotnicu od lana, otvorenu i položenu na stol pokraj započete čaše. A, u pepeljari, između tride- setak noćnih opušaka , jedan izgoreni kiomad papira.
- Bila je to fotografija mrmljao je Samuel Adamovski.
Obrati se svojem pomoćniku:
- Ovaj čovjek ulazi početkom noći u bistro, i pije, i puši, i razmišlja. O čmu misli ? O majci ? o malom bratu koji se vraća iz rata ? o buketu potočnice koje zaljubljenima prodaju ciganke po svim lukama Azovskog mora ? Oko četiri dolazi ta djevojka koja samo Ò&to uđe, ostavi papir, istog časa i nestaje.Čovjek otvara omotnicu, pronalazi fotografiju, potom umire. Kako ? A i fotografija je sva spaljena. Kako ? I čovjek postaje lješ o kojima katalozi sudske medicine nemaju ni riječi izvješća. Zašto ? Nesreća ! to su pobunjeni sinovi - proročanstvo Gospodovo. Oni ostvaruju pla nove koji nisu moji, oni zaključuju ugovore suprotne mojem duhu.
-Gomilajući tako grijeh na grijeh, dodade mali gazda bistroa smijući se. IZAIJINA KNJIGA, poglavlje 30.
- Vrlo točno.





Istočno od berdanskih vrtova, s one strane luke i terminala u kojem završava sibirijski plinovod, nižu se mala predgrađa neizvjesnog urbanističkog podrijetla: jedno od njih se zove Nod, možda da bi ličilo na Don naopačke, možda iz nekog drugog razloga. Beskrajne vatre grmlja i trnja gore u dolini kojom se pruža zemljana cesta kojom prolazi Samuel Adamovski sa svojim starim gripoznim pomoćnikom, kozačkim unukom. Nabili su kačkete na oči zbog dima koji se rasprostire posvuda, spajajući se s niskom maglom i valjajući se po rupama koje prevladavaju dolinom. Ciganska dječurlija navlači jednog mladog psa na konopcu dražeći ga posipanjem petroleja po dlakama, potom bacanjem vatre na njega. Okreću se dvojici policajaca s licima staraca posutih prašinom, i potom nastavljaju prekinutu igru s psom. A nebo preferira ne miješati se u sve to, i povlači se u jednu drugu krajinu jneke druge zemlje.
Na kraju zemlje zvane Nod ima nekih stvari koje se nazivaju kućama, radi dobre volje: oslonjene su o dolinu u pepelu, udaljene od od cesta bliskih prorocima i pucima. Jedna djevojčica pred vratima sjedi odjevena u jedan mantil koji ju potpun o pokriva, a njeni pogledi imaju važnost i svezu sa svjetlošću s drugog kraja Zemlje. Ona je lijepa kao jedna vrsta ptica koju poznajem, ima kose i ruke, i smirenja. Samuel Adamovski reče:
- Završimo to.
Trebalo bi možda koju riječ djevojci, ali policajac - kako je to bizarno- čini se da je poznavao čitavu tu stvar prije no što se i dogodila. Kako je gledao čudni lješ u bistrou, kako je zanemario obveze, kako je krenuo put Noda i kako sve čega se sjeti nađe mjesto u njegovim očima, on ide jednom cestom koju su drugi ljudi opisali i o njoj mu pričali.
On gleda djevojčicu umotanu u mantil u prašinu u suncu, sve je to vrlo veliko, i koja gleda prema njima. Samuel Adamovski ju pozdravi, ona mu odgovori jednim starim znakom, Samuel Adamovski dodirnu kuću prije no što uđe,, prinese ruku k ustima i izgovori još tri riječi. Već, odozgo s neba, sedam obilnih vjetrova se pojaviše i počeše zvoniti.
Jedan sumrak u kući, jedan miris vode dopirali su sa dna zemlje, a oči se trebaše naviknuti na stotine ptica - crnih, iz Mozambika, s Aljaske, s oceana, crne i plave, vrane, svrake, mrke, ljuskave, sa Saturna, bijelih krila - napunjene slamom pokrile su tle.
Jedan je čovjek sjedio blizu okna: jedna masa od čovjeka, jedan sivi medvjed, jedna vrsta pukovnika dotučenog sumrakom. On je ćelav, s jednom nepronicivom facom Bude, i tijelo njegovo činjaše istu takvu ogromnu sjenu. Evo trojice ljudi koji se dogovaraju.
Samuel Adamovski uze stolicu sučelice čovjeku a čovjek ga gledaše dubokim očima i s jednom sumornom tugom. Nosio je jedan tetovirani znak na čelu, iznad lijevog oka, a čule su se samo grmljavine koje su počele u nebu.
- Moje je ime Samuel Adamovski, treći inspektor istražnog biroa u Berdansku, a ovaj ovdje je moj pomoćnik.
Pomoćnik dodirnu obod šešira. Čovjek se ne maknu. Imao je držanje medvjeda, ogroman, nogu raskrečenih kako to čine oni pregojazni, s rukama na nogama, a njegova se masa lomila na stolici. On puše, vidi mu se malo u dubinu očiju.
Samuel Adamovski gurnu ruku u džep i izvuče je otuda s tri male cigare, one vrste kakvu puše pijemontski husari.Jednu od cigara pruži čovjeku, drugu svojem pomoćniku a treću zaglavi na rubu svojih usana. Okrenu upaljač, zapali plamen i pruži svakome da pripali, dimovi se počeše miješati.
Čovjek je prinosio svoju cigaru kao foku, između prstiju, i ispuhivao dim koji se slamao o tle.
Samuel Adamovski pusti proći nekoliko minuta, da bi smislio način na koji će to izvesti.Kako je ime tim grmljavinama i tim vjetrovima koji šibaju ukrajinskom ravnicom jutros ?
- Poželjno je da mi pribavite fotografije, kao i film.
Samuel Adamovski je govorio u pravcu čovjekovih očiju, prema maloj svjetloisti koja ne gasne nikad u dubini svakog od nas. Tad jedan dugotrajni potres dođe iz dubine tog čovjeka, njegovih pluća, njegovog mesa, jedno sječivo dubine koje se uspe, i sve se završi u jednom pokretu rubom usana. Potom jedna riječ:
- Naama.
On pozva djevojčicu, a ta riječ bi izgovorena kao glasom planine da planine mogu govoriti, tj. stijenovito.
Mala dođe u kuću, pogleda vrlo starog debelog čovjeka s ljubavlju i i izvuče iz jednog sanduka ovoj od bijelog lana koji stavi u ruku Samuelu Adamovskom.



U vihoru koji je jesen slomila o cestu Berdanska, pomoćnik je skakutao iza svojeg mladog šefa koji je u sebi slamao želju da se usekne.Gripa mu je stvarala probadanja u potiljku, bockalo ga je u grlu i groznica protresala glavu. Ali on je promatrao Samuela Adamovskog s jednom vrsto strahopoštovanja i jutrošnje mu epizode pomogoše da zaboravi sve svoje muke.Tad, iz dobročinstva, mladi treći inspektor istražnog biroa u Berdansku ispriča slijedeće.
- To je jedna vrlo duga priča. Nikad ne bih vjerovao da ću to jednog dana doživjeti, ali dobro je da jedan policijski službenik bude u prilici da se suoči s jednom takvim situacijama. Gledajući lješ ja sam zapravo sve shvatio: to grčenje, ta skamenjenost. Gospod učini da na Sodomu i Gomoru padne kiša od sumpora i vatr.e To je dolazilo s neba i od Gospod. Lotova žena pogleda unatrag i postade jedan stub od soli. (KNJIGA POSTANKA, poglavlje 19, reci 22 do 24). Bilo je jednostavno za razumjeti: čovjek je mrtav jer je vidio Boga licem u lice. Ali kako ? Ja sam sve nanovo razumio našavši onu kalciniranu fotografiju u pepeljari: žrtva nije vidjela Boga licem u lice, jer da je Bog došao u bistro, i sve bi druga nazočna lica bila također mrtva, i uostalom što bi to Bog radio u jednom bistrou na obali Azovskog mora ? Već je on vidio Boga na fotografiji, što mu dođe točno na isto, i on je istog časa propao, jer kako nitko nije a da zna, najstariji zakon zabranjuje gledati Boga licem u lice. Ostalo je samo doznati koji je to čovjek mogao fotografirati Boga a da ne umre, metnuti jednu takvu fotografiju u omotnicu od lana i poslati ju po jednoj mladoj djevojci onom melankoličnom pilcu. No, znaj, jedan jedini čovjek u svoj Povijesti ljudi koji je živio u staro doba u bliskosti s Gospodom, nije mrtav: Kain, ubojica svojeg brata, kojeg je Bog kaznio govoreći: Bit ćeš lutalica i skitnica na zemlji.Već cijelu vječnost kako je Bog zaboravio Kaina i kako je zaboravio da ovoga usmrti. A Kain je ostao na zemlji. Ja mislim da je našao načina da sredi stare račune fotografirajući Boga, stavljajući fotografiju u ovoj od lana, i ovu izložio pogledu ljudi čiju je smrt želio. Tko je bio jutrošnja žrtva ? Pogledaj Ja, mali policajac Židov iz Ukrajine, ja neću da znama za stare račune.Ja pronalazim Kaina, uzimam film kao garanciju da drugi ljudi neće umrijeti, i odlazim iz te kuće u Nodu, i ja neću više zabrinjavati tog čovjeka jer njehgova stara kao i njegova nova grješka dovolmjno su kažnjene, i budući da Gospod stavi jedan znak na Kaina da ga tko prepoznajući ne bi ubio (KNJIGA POSTANKA, poglavlje 4, redak 15) ia ja se ne htjedoh suprotstaviti volji Gospodovoj. A volja Gospodova, jutros, jest da se idemo malo zagrijati uz čašu votke.
- Amen, reče pomoćnik.
Tad, u jednoj od vatara koju su zapalila ciganska djeca u prašini šanaca, Samuel Adamovski spali ovoj od lana s njegovom nevjerojatnom sadržinom. U daljini su se na terminalu izdizala lađe za prijevoz metana i nad svom Ukrajinom naganjaju se strašni vjetrovi što, od sada, učini kraj smijehu, Azovsko more se ukoči u visokoj ruci zime.