Tužba grada Budima
| Tužba grada Budima autor: Mavro Vetranović |
Ja Budim tužan grad k nebesom klikuju,
nebesa vajmeh sad da vide i čuju,
gdi moje gospoctvo, ko ctiješe u slavi,
silan car u robstvo poda se postavi.
Ljuto me rascvijeli, grozno me rasplaka,
jošte me razdijeli na mnogo sandžaka;
s vukovi i lavi ter se zmaj veseli,
po ugarskoj državi koje svud naseli.
Jošte je tužica i žalos i boles,
gdi sveta krunica, poslana zgar s nebes,
stavi se na glavu rad zledi krstjanske
istočnomu lavu od krvi otmanske,
koji se oholi, gdi sablja njegova
u mao čas krv proli od mnogo banova,
ka cvili prid bogom meu vas stvor ostali,
zač ne bi nikoga, da kralja požali,
ki vječnu pohvalu, u oružju uresan,
ostavi u kalu, od svojijeh poplesan,
ter slava budimska, bijući hrabren boj,
i krv Kazimirska završi porod svoj.
Krstjanske podhibe ku vajmeh izdaše,
ter moj stijeg pogibe, jak sunce ki sjaše.
A pak me dijeliše Ardeljci, Bečani,
i grozno cviliše istočni pogani;
dijeleći ter takoj jadovan za dosta
prislavni kotar moj u plaču vas osta.
Tijem s togaj dijeljen'ja neće mi po vijek vas
vječnoga cvijeljen'ja lipsati ni mao čas.
Cvilit će i druzi i željno plakati,
koji će u tuzi svoj život trajati,
kako ja Budim grad, u vaju i tužbi
koji sam ostao sad, Otmanom na službi;
ter se moj slavan glas na nica obrati,
uzmnožna moja vlas do konca prikrati.
Meu sva zla ostala stiže me velik trud
i tužba nemala, ja ne vijem za ki sud;
zač mi se zgodi tač, da tužbe minute
povrijedi grozni plač i rane priljute,
ter tužna čes moja bez boja i rati
ne da mi pokoja ni mira prijati,
da malo počinem bez tuge i vaja,
prije neg li poginem poražen od zmaja.
Česarov zač se brat s Otmani urati
ter s vojskom čestokrat poče me rvati;
nu ni kralj ni česar ne može odolit,
da mene slavan car ne bude posvojit.
Zač sila tolika pride u kotar moj
carevijeh konjika, kojim se ne zna broj,
krstjanscijeh ter malo u oružju što bješe
vojnika ostalo, i toj me odbježe;
i toj me odbježe, zač Turci hrabreni
sabljami napriješe, jak zmaji ognjeni;
sandžaci i baše i š njimi slavan car
ter mene prijaše, kako sve pustu stvar;
i pride hip i čas, da od mene ostane
po svijeti pusti glas, svudi po sve strane.
Zatoj se ja bolim, u suzah plovući,
i željno ja molim iz glasa zovući,
ako je gdje vojnik u oružju ushranjen,
pješac ali konjik, za sjeme ushranjen
na ugarskoj državi, hrlo se vajmeh sad
na službu pripravi i na moj plačni jad,
ter svijetlo sve svuci oružje toj s sebe
a crno obuci sve ruho na sebe.
Vojniče dragi moj pak polit suzami
hrabreno perje toj ter pleši nogami,
i odpaši svijetli mač, neka ti rđavi,
u suze i u plač ter se vas postavi
i oderi sva lica, skubući vlas po vlas,
pak zemlji na nica prostri se vajmeh vas,
ter cvili i tuži u suze krvave,
i u plaču sve združi ugarske države;
i veće oružan u vojsku ne hodi
ner plačan i tužan tvoj život provodi.
Zač su sva krajišta i ugarska pohvala
jur došla na ništa i pusta ostala.
Lje takoj u plaču, meju jad ostali,
kraljevu polaču najveće požali,
u oružju ka sjaše, prid kijem car treptiješe,
sandžaci i baše a pak ju odriješe.
Ter je toj pogiblo oružje prislavno,
ko je vazda bilo s vojnici pripravno
krajinom ugarskom hrabreno boj biti
i krvi junačkom Kosovo politi;
i kopja lomiti i korde i sablje,
i uz Dunaj broditi šajke i korablje,
da mnokrat tih Dunav, krajišta gdi su taj,
činil je vas krvav jedan i drugi kraj.
Slavniju vajmeh stvar ter vijekom na svijeti
ne bješe nikadar očima vidjeti,
ner gdi se bojnici perjani stajahu,
u oružju konjici jak sunce ki sjahu,
ter kopja praskahu vojnička do šake;
a po tleh padahu škufije i šapke;
i svioni klobuci i perje hrabreno,
gdi Ugri i Turci boj biju hrabreno.
Ter vajmeh gdi staše u oružju trepet taj,
mnjah da se oraše s nebesi vas svijet saj!
Vaj bože, vaj bože, na svijeti je li tko,
izrijeti da može hrabrenstvo toliko,
gdi od sabalj i od štita trijeskovi gromljahu,
i od konjscijeh kopita, ki svojijeh plesahu.
Ar vuci i lavi i zvijeri ostale
u pustoj dubravi kad bi se sastale,
ne bi tač u boju zlosrdo stojeći
prolile krv svoju, zubi se koseći,
vojnici kako ti, koji se koljahu,
gdi kopja i štiti u krvi plivahu.
Mnim da još plakahu sve zvijezde s nebesi,
gdi s konja padahu ranjeni vitezi,
i mnozijeh do mišce ki bojak bijahu,
nage se desnice krvave vidjahu.
Lje od te mladosti koji bi ostali,
velje bi radosti po boju poznali;
zašto bi u boju bojući hrabren boj
dijelili na volju meu sobom blago toj,
navlaš demiškije, srebrom zakovane,
i šapke skufije i bijele tumbane,
hazdije i šube i kacige bijele
najveće da ljube vojnici da dijele;
i perja zlaćena, što nose na glavi,
čijem mlados hrabrena diči se i slavi,
jezdeći konjice u vječnoj pohvali,
koji bi od vojnice životom rastali. -
A sad nije Ugrina, Čeka ni Poljaka,
da s kopjem Turčina u polju dočaka;
nije veće Hrvatin ni od Bosne vitez taj,
ni hrabren Dalmatin, Ardeljac i Ugrovlah,
ki vjeru krstjansku sabljom su dijelili
i u krv pogansku desnice mastili.
A sad nije Kosova, a sad ni Krbave,
ni polja ravnoga ni hrvacke slave;
ner li je pogibla vojnika sva slava,
i k zemlji ponikla jak sijeno i trava,
kada mraz i slana naglo se objavi,
ter se tuj poljana zelencom rastavi,
ali ti s munjom trijes, slijedeći narav svoj,
kad spraži zelen lijes dubravi planinskoj.
Ter je plač i tužba planinom uslišat
pastijerska gdi družba tuj počne uzdisat,
jadovno cvileći za svu moć i snagu,
planinu videći bez zelence nagu.
Vojniče tijekom sad zatoj se poteži
u stojni Biograd, Matijaš gdi leži,
ter klikuj: vaj meni, rascviljen u tuzi
da mramor studeni od jada posuzi;
i reci: kralju moj, razberi tužan glas,
pogibe Budim tvoj i ostali kotar vas;
pogibe sva slava i ugarska sva hvala,
i u čeljus od lava svasma je upala!
Tijem kralju prislavan, ake se može rijet,
ustani groba van opeta na saj svijet,
da vidiš polače i tvoje dvorove,
čizmami ke tlače carevi robove!
O Janko vojvodo, molim te boga rad,
i ostala gospodo, dvižte se malo sad,
vjekušti sanak taj nemojte spati tač,
ner viđte trudni vaj, i tužbu i moj plač,
i rane priljute ke prijah ja Budim,
slobode minute u robstvu ki žudim,
bogu se moleći i svetijem na nebi,
suzice roneći udovac po sebi,
pun vaja i tužbe, lje s gorom ljubavi
od poganske službe da me bog izbavi:
jeda vas opeta višnji bog uskrasi,
ter zmaja prokleta vaša vlas porazi,
dvigši se iz praha taj vaša pohvala,
koja je prije straha svijem carom zadala,
krajišta braneći i ostali kotar moj,
viteze hraneći kojijem se ne zna broj.
Nu je moj zamah plač i uzdah pritužan,
pokli sam ostal tač carev rob i sužan,
u tužbi i vaju da vajmeh poražen
jadovne dni traju po vas vijek i amen.
Svu krijepos oružnu zašto sam izgubil,
a službu pritužnu priz volju obljubil;
lje mi je za ludu, lje mi je sve zaman,
cvijeliti u trudu i obnoć i obnoć,
zač slavna ma krijepos snagom je lipsala,
i oružna vaj svjetlos prahom je propala;
po mojoj državi ter vajmeh strana svijeh
oružje rđavi od vitez hrabrenijeh,
me oružno gizdan'je ter se sve prikrati
i ni u kom ufan'je već nije moć prijati.
Jaoh moja svjetlosti, kamo tvoj počten glas,
tko tvoje krijeposti potlači u mao čas?
tko t' slavu poplesa, da u tvojoj državi
hrabrena viteza za sjeme ne ostavi?
Kazimirska slavo, vaj kruno blažena,
takoj li bi pravo da si sad satrena,
da tvoja sva hvala kraljevske općine
plesana vrh kala u oružju pogine?
A ja ću na svijeti bez kraljeve družbe
sve trude podnijeti i gork plač i tužbe,
kako se pristoji onomuj, tko tuži,
rascviljen ki stoji, sužanstvo kad združi;
a moje nitkore pod nebom na svjeti
milosti ne more jezikom izrijeti,
smišljaje najliše krvave tužice,
gdi se sad staniše ugarske djevice,
ali pak tolik broj razlike mladosti
od žena i od gospoj izvrsnijeh za dosti,
ni sada ni po tom kojijem, se u vijeke
ne mogu ljepotom izrijeti prilike.
Tko li još mladjence s plamenom rastavi,
biserne ki vijence nošahu na glavi,
ke Budim ja tužan po mojoj državi
njegovah oružan, kad plovijeh u slavi,
a ne vijem za ki sud izgubih tuj družbu
ter združih tolik trud, vječni plač i tužbu.
Gdi je vajmeh ostala u robstvu mlados taj,
koja bi rvala s vrimenom vas svijet saj?
Vas saj svijet rvala, k tomuj bi zlotvora
svijem stanom prognala na on kraj prijek mora.
Još vajmeh žagorno job Budim cvilim sad,
zač mi je zazorno pobrajat ovi jad,
i čemer toli ljut od tužne zdravice,
rad koje podvignut ne mogu glavice,
ner svasma na nice po zemlji ponikoh
s priplačne vojnice, s koje sad pogiboh,
u oružju gdi sjaše i vojska i kralj moj,
kada se sastaše da s carem biju boj
na polju Muhaču hrabreno za dosti;
ter vajmeh sad plaču od velje žalosti
strađaje vojnike, s kojih sam častan bil,
pješce i konjike, koje bjeh odgojil,
u oružju nagomu kako trijes ki bjehu,
po vladanju momu ki u slavi caftjehu;
ter moje sve sile minutijeh godišta
sve se su prošile i došle na ništa.
Tijem vajmeh krstjani, sada me svak žali,
zač me su pogani do traga splesali.
Lje vajmeh dobro znam i svijet će toj znati,
vjekušti prijekor vam da neće lipsati;
s prijekorom u tužbi još ćete tužiti
i mene na službi poganskoj združiti.
Zač malo po malo, da vam je sad znati,
što vas je ostalo, toj će car pobrati
i stavit pod krilo ter ćete tad rijeti:
živjet nam nije milo, želimo umrijeti.
Budim smo izdali poganom u ruke,
zatoj smo poznali sve trude i muke;
Budimov plačni glas i tužba nemala
s raspom je vrhu nas od boga zgar pala,
ter nas bog naplati, da naša sva rados
svrne se i obrati u tužbu i žalos,
nevjerni krstjani neka smo svijeh strana
van doma prognani od tužnijeh pogana,
za nevjeru navlaš, ku s himbom snovasmo,
ter mi i porod naš u robstvu ostasmo.
Ja Budim govoru ovi trud prijadan
svakomu zlotvoru, od koga bih izdan,
neka se poznava od mnozijeh svijeh dana,
što j' bila ma slava, ka je sad skončana.
A ja ću tužiti rascvijeljen i tužan
i cara služiti vječni rob i sužan.
Cvijelit ću vajmeh tač i obnoć i obnoć,
jeda moj grozni plač prid boga bude doć;
ter meni objavi, za koji vajmeh trud
svak mene ostavi, da trpim tolik trud,
ter nitkor na saj svit, kralj bivši u polju,
na pomoć ne ktije prit u svoju nevolju.
K tomuj ga odbježe još njeki sluga svoj,
potrebno kad bješe za s carem biti boj,
u polju gdi toli trudan se kralj splesa
i gdi se krv proli od mnozijeh viteza,
od mnozijeh viteza, gdi Turci napriješe
ter s mrtvijeh telesa oružje odriješe;
oružje odriješe, gdi takoj gdi takoj
mašteno sve bješe u krvi junačkoj;
i ruho ostalo koje se sve bješe
u krvi opralo, gdi kralja razbiše,
gdi moj kralj pokleče u nečas za mene
ter rijeka poteče od krvi hrabrene,
pravedan gdi kralj moj, Ludovik gizdavi,
u oružju život svoj zavijen ostavi.
Za ukazat pohvalu, stiže ga smrt prijeka,
splesana u kalu od svojijeh vojnika,
na polju Muhaču viteštvo dijeleći,
rad koga u plaču ja ostah cvijeleći,
suzice roneći travica da vene,
jednaga žaleći i kralja i mene,
i ostalu gospodu od moga kotara,
i moju slobodu koja se sva shara,
i svasma poginu i dnom se privrati,
na prjednju stojbinu da se već ne vrati.
Sve ugarske gospoje tijem suze prolite
i pijerge sve moje crnilom pokrite,
i kraljev slavni dvor ki cvijeli i tuži,
neka ga svaki stvor u plaču sadruži,
neka se poznava, kako je sijeh dana
sva moja država do konca sharana;
ter moje gospoctvo i slava minuta
stani se u robstvo od zmaja priljuta;
grozni plač ter skladam u vele plačan glas,
zač se već ne nadam slobodit prjednju vlas,
ni prjednju slobodu da mi se povrati
na ishodnjijeh ishodu ka se dnom obrati.
Zač vajmeh nije toga kralja ni vojvode,
sužanstva ovoga da mene slobode,
careva zač sablja krvava gdi stoji
česara ni kralja ništor se ne boji.
Tijem mnozi govore, Suliman da sada
i kopno i more kraljuje i vlada,
i svoj stijeg prislavan, kako je znati toj,
vazda je pripravan svijem kraljem biti boj.
Zač da bi sve sile u oružju od krstjan
zajedno se skupile na taj stijeg od Otman:
ne bi ga nikada gdi se s Turci kolju
jednu ped nazada potiskli u polju.
Tijem ništa ne haje nikoga vajmeh car,
zač vazda ostaje u polju gospodar;
i nitkor ne more pod nebom na svijeti
na svoje tabore posil'jem naprijeti,
zašto ih čuvaju vojnici hrabreni,
ki ognjem puhaju kako zmaj ognjeni.
Ter gdi je tabor taj, da vam je svijem znati,
ne može vas svijet saj ljepšu stvar sazdati.
Taj carev tabor sam ter kad se otvori,
jakino živi plam vas sine i gori;
u svjetlosti sine i u plamu goreći,
jak munja kad šine prid trijeskom gromeći.
U kojoj svjetlosti od našijeh sabalja
izavrije za dosti krvavijeh kapalja;
i u polju sva trava, kad se boj razbije,
ostane krvava i u krvi sve plije.
Vaj bože, vaj bože, zatoj bih rad znati
prid carom tko može u polju ostati?
Lje toj znam ja Budim, u robstvu ki sada
i cvilim i trudim, gorčije od jada,
u robstvu kako je poganom u rukah
trajati dni svoje u trudu i u mukah.
Lje takoj činim sud u mojoj pameti,
krstjanska da zla ćud i nesklad prokleti
nenavid mi pravi, s neskladom ter takoj
naprijeda postavi koljeno otmansko;
ter čini taj nesklad (jaoh moje zle zgode)
s istoka do zapad da Otmani prohode;
u zapad prohode oružni ter takoj
sužanstvo izvode, komu se ne zna broj.
Ter takoj svud plijeni Soliman i hara
i ništor ne scijeni kralja ni česara;
ter kopno ter more ni s desna ni s lijeva
projti se ne more bez plačnoga gnjeva.
Meju sve ostale države krstjanske,
koje su poznale jadove poganske,
najveće ja Budim i cvilim i tužim,
minutu ki žudim slobodu da združim.
Tužice nu moje zaman je ponavljat,
pokli nije taj tko je može me odrvat;
zač mene Budim grad svom mojom državom
podal je taj nesklad vukovom i lavom;
da vuci i lavi legu se i plode,
da mojoj državi na volju kud gode,
svud hode na volju ter malo po malo
rasaplju i kolju toj što je ostalo.
Ter neće živ človjek do malo vrjemena
najti se moć za lijek od moga sjemena;
zašto će Otmani kako sve jaka stvar
posijat tumbani vaskolik moj kotar,
i ništor na svijeti po ugarskoj državi
neće se vidjeti da, nose na glavi,
ner samo tumbani, skufije ali pak,
što nose pogani, neka ih pozna svak.
Koliko za sada, ne mogu drugu stvar
pobrajat od jada, koli je slavan car,
koji se umnoži ter svoje gospoctvo
svasma me podloži i stavi u robstvo.
Tijem cvijelit i plakat počnite sve gore,
pokli me odrvat ne može nitkore;
zelene dubrave počnite plakati,
pokli mi sve slave Suliman prikrati.
Doline i brjegove još molim da tuže,
da moje pijergove u tužbi sadruže.
Molim još sve luge, da grozno procvijele
i moj plač i tuge sa mnome podijele.
Molim još sve ptice i zvijeri ostale,
da moje tužice s jadovi požale.
Zemlja lijes i kami i živine svake
i nebo zvijezdami i vode sve slatke,
i more ti slano i ostali vas svijet saj,
molim vas srčano, slište moj plačni vaj,
plačni vaj i tužbu pakljenih jadova,
što meni za službu krstjanstvo darova.
Ja Budim spravan bjeh s razmirjem u rati
u oružju vrhu svijeh s Turci se rvati,
i slavan bio sam štit, ki ne dah na svijet saj
Otmanom Savu prit ni Dravu ni Dunaj;
i oružjem sahranih vladan'je ugarsko
i od pogan još branih pristol'je krstjansko.
Krstjansko neharstvo nu volju ispuni
istočno ter carstvo mnome se okruni,
ter s mojom svom slavom, u kojoj prjeđe ctijeh,
vukovom i lavom ostal sam u noktijeh,
plač, tužba i žalos ter sada vlada mnom,
zač moja sva rados svrnu se gori dnom,
u plaču i tužbi ter sužan ostaju
na poganskoj službi u vječnomu vaju.
Zašto je plačna stvar i žalos i tuga,
tko je bil gospodar, zvati se pak sluga;
a sami čin'te sud, molim svu gospodu,
je li ki veći trud ner strađat slobodu,
sloboda zač je taj, svi mudri govore,
sve blago na svijet saj da ju platit ne more.
A dobro toj znaju ki u robstvu stojeći
u tužbi dni traju slobode želeći,
najliše od svojijeh ako je tko izdan,
kako ja od mojijeh u ruke turske dan.
Zatoj me svak plači, skladaje tužicu,
pokli mi car tlači prisvijetlu krunicu,
ka kruna izbrana, kako sve vrijedna stvar,
bješe mi pridana od boga vajmeh zgar,
vaj neka taj kruna krasnoga uresa
bijesnoga drokuna na uzdu usteza,
drokuna i lava, pod kijem je sijeh dana
sva ugarska država do konca sharana.
Tijem žalim tuj krunu mimo zla ostala,
ka se je drokunu posil'jem podala,
kojom se gizdah ja u oružju prislavan,
jak sunce koje sja vrhu nas po vas dan,
danica ali pak u vrijeme od zore,
dijelivši noćni mrak, kad sine vrh gore.
A sada u mraku ja ostah takmeno,
jak sunce u oblaku, kada je skroveno,
u mraku i tmasti ostal sam, pravo dim,
bez kraljeve vlasti udovac ja Budim.
Lje veća tužica plač mi je zadala,
ner onaj kraljica kad je mnom vladala
i čedo u povoju, koje car proslavi
krunicu da moju ponosi na glavi.
Zač mi bješe bolje da žena mnom vlada,
u moje nevolje pravo vam dim sada,
i čedo nejako, koje car proslavi,
ner da me ovako poplešu pogani;
i harač plaćati, nego li vaj meni
slobodu strađati bez konca po sve dni.
Bolje bi trpjeti i čedo i ženu,
ner da se po svijeti banovi proženu;
ali pak svi bani s gospodom ugarskom
ne bi tač poklani desnicom poganskom.
Još vajmeh ostalo što bješe gospode,
ne bi tač strađalo minute slobode;
niti bi slavan car od krvi otmanske
razdijelio u timar države ugarske,
ner bih ja u goju, da vam je svijem znati,
provodio čes moju bez boja i rati.
I ako bih ja harač Otmanom obslužil,
vaj ne bih tolik plač i tužbu sadružil,
kako ju družim sad, gdi rane ponavljam,
s čemerom gorki jad ter plačno probavljam.
Harač bih tijem nebog odbrajal ja caru,
dokli bi višnji bog pomogao česaru
i ostaloj gospodi (ako su gdi koja)
da mene slobodi s vrjemenom čes moja.
Nu ne vijem taj tko je (o višnji moj bože),
sužanstvo da moje odrvat sad može,
ali me slobodit od tužbe priljute,
da budem provodit radosti minute;
ner sama vlas tvoja toliko uzmnožna,
pod kom su svakoja stvoren'ja podložna.
Zač tvoja desnica, može se pravo rijet,
mogla bi na nica svrnuti vas saj svijet.
Nu ja mnim da tvoj sud hotje li toj takoj,
da trpim tolik trud i tolik nepokoj,
u trudu i u mukah po vas vijek tužeći,
Otmanom u rukah priz volju služeći.
A sad ću vas-moj plač vrh zlotvor uložit,
ki me činiše tač pod cara podložit;
na Beč ću najliše prid boga plakati,
ki cara podviže da moju vlas skrati,
k tebi me, Bečane, Budim grad posvojit,
da moje sve rane budu mi ponovit.
Vaj Beču pritužan, nije li ti s prijekora,
da ostanem ja sužan navlaš bez uzroka.
Vaj što se nadaše ter se tač izludi
ter cara ki spaše s naporom probudi!
Ter sam ja Budim grad i sa svom državom
na službi ostal sad vukovom i lavom.
Ne znaš li Beču moj, ar što car vazima,
da veće nigdar toj opet se ne prima!
Zašto se ne boji posil'ja nijednoga,
u oružju kad stoji, ner srde od boga.
K tomuj ga krstjanstvo nevjerom pomaga,
ter svoje toj carstvo sve sile primaga.
Tijem veće po vijek vas veće se ne nadam
minutu steći vlas, kraljevstvom da vladam.
Nu moje gospoctvo ki vajmeh izdaše,
sužanstvo i robstvo napokon poznaše;
zač pride Suliman ter tuđijeh i mojijeh
iz moga doma van tutako progna svijeh,
neka me već nitkor plijeneći ne cvijeli
i mene i moj dvor oružjem ne dijeli.