Tužaljke (Šarić)/Glava 4.
← Glava 3.
|
Tužaljke (Šarić) |
Glava 5. →
|
1 Ah, kako je poblijedjelo zlato, kako se je pokvarila kovina plemenita! Razasuto je sveto kamenje po uglovima svih ulica.
2 Plemeniti sinovi Siona, nekoć zlatom izmjereni, kako su cijenjeni kao zemljani sudovi, kao djelo ruke lončarove!
3 I čagalji podaju grudi, doje mlade. Kći naroda mojega okrutna je kao nojevi pustinje.
4 Jezik je nejačetu prionuo za nepce od zeđi. Dječica su iskala kruha, a nitko im ga nije lomio.
5 Koji su nekoć jeli poslastice, ginu na ulici. Koje su nosili na grimizu, valjaju se u blatu.
6 Jer je krivnja kćeri naroda mojega bila veća od grijeha Sodome, koja je bila srušena u čas, a da se nijesu trudile ruke.
7 Knezovi njezini sjali su jasnije od snijega, bjelje od mlijeka. Crvenije bilo je tijelo njihovo od korala, lik je njihov bio kao safir:
8 Ali je lice njihovo postalo crnje od čađe, ne poznaju se na ulicama. Koža im se prilijepila za kosti, osušila se kao drvo.
9 Sretniji je tko je pao od mača, negoli tko je poginuo od gladi: polagano ginu oni od nestašice hrane.
10 Kuhale su vlastitom rukom nježne žene djecu svoju. Ona su im bila hrana, kad je padala kći naroda mojega.
11 Iscrpao je Gospod gnjev svoj, izlio je jarost srdžbe svoje, oganj je na Sionu raspalio, što proždrije tvrđe njegove.
12 Nikada nijesu pomislili kraljevi zemaljski, ni svi stanovnici zemaljski, da bi ušli tlačitelj i neprijatelj na vrata Jerusalema.
13 Dogodilo se to za grijehe proroka njegovih, za opačine svećenika njegovih, koji su prolijevali usred njega krv pravednika.
14 Vrludali su kao slijepci po ulicama, okaljani krvlju, da se čovjek nije mogao dotaći haljina njihovih.
15 Vikali su im: "Natrag, nečist, natrag, natrag! Ne dodijevajte ga se!" Kad bi bježali i skitali se, tada bi se govorilo među neznabošcima: "Ne smiju dalje boraviti."
16 Lice ih je Gospodnje rasulo; on ih više ne može. Prezirali su čast svećenika, nijesu štedjeli staraca.
17 Oči naše uzalud čeznu još uvijek za pomoći. Na stražari svojoj čekali smo narod, koji ne pomaže.
18 Spriječiše nam, vrebajući nam korake, da hodimo po ulicama svojim. Svršetak je naš bio, dani se naši navršili; jest, došao je svršetak naš.
19 Progonitelji naši bili su još brži od orlova nebeskih. Gonili su nas po gorama, vrebali nas u pustinji
20 Bio je naš životni dah, pomazanik Gospodnji, uhvaćen u jame njihove, a za njega smo mislili: "U sjeni njegovoj živjet ćemo među narodima."
21 Raduj se i veseli, kćeri edomska, koja stanuješ u zemlji Usu! I na te će još doći časa; opit ćeš se i otkrit ćeš se.
22 Krivnja je tvoja uništena, kćeri sionska; on te više ne izgoni. On će kazniti krivnju tvoju, kćeri edomska, otkrit će grijehe tvoje.
← Glava 3.
|
Tužaljke (Šarić) |
Glava 5. →
|