slušaše toga govoreći: " kako ću ja sam primiti drugi zakon? ta družina će se tomu smijati". Olga mu govoraše: "ako se ti krstiš, svi će isto učiniti". Ali on ne slušaše matere i držaše se neznabožačkijeh običaja ne znajući, da pada u bijedu tko matere ne sluša.... Olga ipak ljubljaše svoga sina Svetoslava govoreći: "neka bude volja božja; ako bog hoće pomilovati moj rod i rusku zemlju, neka im upravi srce, da se k bogu obrate, kako je i meni udijelio". Govoreći tako moljaše se za sina i za narod ob noć i ob dan braneći svoga sina do muževnosti i uzrasta njegova.« Svetoslav se dakle nije hotio krstiti, jer se bojao, da mu se ne smiju njegovi drugovi, koji su se smijali i ostalijem hrišćanima. Ne znamo, što bi se drugo neznabošcima moglo činiti u hrišćanstvu smiješno osim možda crkveni obredi, koji su im bili neobični. Što se Svetoslav nije krstio, nije to za to, jer se bojao smijeha, već se on bojao nješta drugoga, i to da bi mogao svojoj družini omrznuti, jer je družina po svoj prilici sva bila neznabožačka. U kakvom je stanju stajalo hrišćanstvo u kijevskoj državi sve do vremena velikoga kneza Vladimira, to posve dobro izriču ljetopiščeve riječi: аще кто хотяше крестити ся, не бравяху, но ругаху ся тому. Kada je Olga već vrlo ostarjela i oslabila, a Svetoslav (122.) postao već junak od oka, onda mu mati prepusti vladu. Bilo je to po računu Nestorove kronike godine 964. Ime mladoga kneza Svetoslava svjedoči, kako su se Varjazi brzo počeli slaveniti. Svetoslav (Святославов) je istom četvrti knez ruske države, i već je njegovo ime posve slavensko! — Pod kijevsku državu još nijesu pripadali Vjatići, koji su bili slavensko pleme, nego su plaćali danak Kozarima i priznavali nad sobom njihovu vrhovnu vlast. Nestorova kronika veli, da je godine 965. Svetostav u boju nadvladao Kozare i prisilio ih, da se odreknu vlasti nad Vjatićima, koji su od tada imali plaćati danak kijevskomu knezu. Ali je Vjatiće trebalo najprije ratom na to usilovati. Svetoslav nije bio stvoren za kneza, koji upravlja svojim narodom, on je po svojoj vatrenoj naravi bio mejdandžija,
Stranica:Slaveni u davnini (1889).djvu/241
Ova stranica je ispravljena