Stranica:Slaveni u davnini (1889).djvu/192

šćanstvo medju Pomorcima, koji do tad nijesu ništa čuli ni znali o vjeri Isusovoj. —- Ovo njekoliko ovdje izrečenijeh riječi o Pomorcima sadržavaju u sebi jezgru najstarijih vijesti o njima, jer prije zadnjih godina X. vijeka ne zna istorija za Pomorce. A i poslije je tamna njihova istorija, samo se toliko sigurno razabira, da se istočnijem Pomorcima nikako nije svidjalo poljsko gospostvo, za to su se na Poljake dizali kadgod su mogli, a Poljaci su ih nagonili na pokornost. Tako se slavenska krv lila u ludo, jer su i Pomorci bili isto onako kratkovidni i strastveni kao i Bodrići s Ljutićima, nijesu uvidjali, da im je samo onda spas od Nijemaca, ako se što čvršće pribiju uz poljsku državu. Vrsni njemački vladalac Konrad II. (vladao g. 1024—1039.) uharači na početku svoje vlade Ljutiće, koji su bili vjerni saveznici njegova preteče. Nije poznato, kako su i za što su Ljutići dali Konradu povod, da na njih zavojšti i da ih uharači. Kada je god. 1028. poljski knez Mečislav II. (sin Boljeslava Hrabroga) započeo bojeve protiv Konrada II., stajali su Ljutići iz početka na strani njemačkoj, ali već godine 1030. pristanu oni uz Poljake i stanu harati njemačku zemlju izmedju Sale i Labe. S Poljacima se pomiri Konrad godine 1032., a onda je njeko vrijeme ratovao sa samijem Ljutićima, dok ih nije g. 1036. posve upokorio i nagnao na plaćanje danka. Iz vremena kralja i cara Konrada II. imamo vijest, da je njegov prijatelj silni danski kralj Knut Veliki uharačio Rance i Pomorce (po svoj prilici samo zapadne Pomorce, koji nijesu stajali pod poljskom vlašću). Ali Pomorci su plaćali Dancima danak samo dok je živio Knut, a poslije njegove smrti (god. 1035.) postali su opet samovlasni. Kako su polapski i baltički Slaveni bili nesložni, tako (97.) medju njima nije moglo biti znatnijeh ljudi, koji bi u narodu imali veliki ugled te bi oni narodu bili vodje i učitelji na njegovo dobro. Ako se i našao koji čovjek osobita uma i vrsnoće, slabo su ga njegovi nesložni zemljaci slušali. A kako je velik koji državnik, mjeri se svagda po njegovu uspjehu, velikijeh