Stranica:Slaveni u davnini (1889).djvu/127

njegove volje pod Djevin. Kada ugledaju ljudi taj grad, stanu se grohotom smijati djevojkama i stanu pri Bojištu iza Višegrada. Videći to djevojke, učine vijeće, uhvate vjeru i podju s Vlastom; sprijed su stajale najhrabrije, u sredini najmudrije. Kada su već došle na polje i htjele boj da započnu, sjedila je Vlasta na konju s kopljem i s oružjem i progovori svojoj vojsci: »oj djevojke, plemeniti stvorovi! ništa plemenitijega nema od vas na svijetu. Ostanite plemenite i slušajte dobru riječ. Ne budi vam teško malo se promučiti, da tako zadobijete vječni pokoj. Ako sada muževe razbijemo, imat ćemo do vijeka slavu i uspomenu. Same ćemo sebi muževe birati i tući ćemo ih, kad ih budemo htjele. Bit ćemo kao Amazonke, koje su oranje ostavile muževima, a same zemljom vladaju. One su se zavadile s carem Kirom, pa su toga cara junački razbile, uhvatile su ga i utopile u krvi govoreći; »žedan si bio krvi, sad je pij i ne ubijaj više ljudi po zemlji«. One su se hrabro borile i s Aleksandrom i s drugijem kraljevima. Za to imaju čast i slavu po svijetu, što su se malo promučile u boju. Tako i vama treba činiti, plemenite gospodjice, jer ako se damo sada razbiti tijem bradašima, onda će se momci rugati plemenitijem gospodjama, a muževi će nas imati za svoje robinje. Tuci svaka svoga brata i oca kao psa, da može poslije lijepo mirovati. Bolje je, da budemo poubijane junački se boreći nego li da padnemo na milost tijem bradašima. Ako koja namisli od nas bježati, neka zna, da s nama više ne će drugovati; a ako je ja ulovim, ne će se smrti izbaviti. Koju ulove neprijatelji, ja imam dosta Ljubušina zlata i za cijelo vam govorim, da ću sve blago za vas jednu poharčiti«. Kada Vlasta prestane govoriti, krenu djevojke u boj, skoče na muževe i stane ih vika kao neznaboškinja. Na muževe se saspu djevojačke strijele, a Vlasta kopljem stane muževe probadati; sedam najboljih junaka probode, a onda se opet k svojima vrati. Mlada, Hodka i Svatava, Klimka, Vracka i Častava — te su djevojke uvijek bile uz kneginju i junački se držale. Tada nije bilo muževima do smijeha, jer ih je već do trista mrtvijeh ležalo, a da nije bilo šume u blizini, ne bi se ni jedan muž izbavio.