Ratchisu za rukom, dok Pavao djakon na drugom mjestu veli, da su oni Slovenci, što su ih Taso i Cacco uharačili oko god. 610., plaćali danak do vremena vojvode Ratchisa.
Ovdje presišu vijesti Pavlove o Slovencima, te mi, ako hoćemo što dalje o njima da doznamo, treba da tražimo upute u drugijem izvorima.
Stara bi istorija slovenskoga naroda bila vrlo nepotpuna, da nije sačuvano djelce njekoga bezimenjaka, koji je uzeo godine 873. u Salcburgu dokazivati, da je Panonija u duhovnom obziru svagda pripadala pod salcburškoga arcibiskupa. Djelce, koje je pisano latinski, ima naslov: »de conversione Bagoariorum et Carantanorum.« Iz toga djelca doznajemo o Slovencima ove vijesti.
U vrijeme slovenskoga kneza Boruta (oko godine 740.) pritisnu Avari Slovence jače nego igda prije, a Slovenci ne mogući dulje podnositi avarskoga jarma pozovu u pomoć zapadne svoje susjede Bavarce. Bavarci poteku Slovencima u pomoć i izbave ih od avarske sile, ali ne puste Slovencima samostalnosti, već ih prisile, da se imaju pokoravati njihovu vojvodi kao svojemu vrhovnomu gospodaru. Da budu sigurniji, povedu Bavarci mnoštvo slovenskijeh talaca u svoju zemlju, medju njima i kneževa sina Gorazda (ako se tako zvao!). Kada Borut umre (možda oko god. 750.), namjeste Bavarci za slovenskoga kneza sina mu Gorazda, a poslije kratke njegove vlade postave za kneza njegova rodjaka Hotimira. Novi je ovaj knez prvi nastojao oko krštenja slovenskoga naroda, jer je bio veoma pobožan, osim toga odgojen u Bavarskoj. Na njegov poziv dolazili su sveštenici iz salcburške biskupije (Salcburg je onda bio bavarski grad) medju Slovence, da šire kršćanstvo. Čini se, da su Slovenci vrlo malo volje pokazivali odreći se neznaboštva, jer po riječima l samoga salcburškog bezimenjaka iza smrti kneza Hotimira (umro oko god. 770.) nije se našao medju Slovencima ni jedan kršćanski sveštenik, a to po svoj prilici znači, da su kršćanske sveštenike Slovenci što poubijali što rastjerali.
