U isto doba sa radom Bjelinskoga javljaju se snažni talenti, kakovi su Puškin, Lermontov, Gogolj, Koljcov, a to pokazuje, da su oba pojava u nuždnoj svezi. To je uvidjao Bjelinski, pa je zato ocjenjivao napomenute velikaše ruskoga Parnasa. Od godine 1843. do 1846. priobćio je u »Otačbinskim zapiscima« svoje slavne članke o Puškinu, njih 11 na broju, koji zapremaju cielu 8. knjigu njegovih skupljenih djela. I Lermontovu je posvetio više kritika, a Koljcova je uveo u književnost i postavio mu poslije smrti njegove krasan biografijski spomenik.
Moskovskomu periodu (do g. 1839.) pripadaju još članak Bjelinskoga proti Ševyrevu i članak, naperen proti Hercenovu radikalizmu. Oba članka pokazuju nam Bjelinskoga na vrhuncu Hegelizma, s kojim se sprijateljio na ponuku svoga druga Bakunjina i u kojem je tražio i nalazio izlazak iz labirinta životnoga pitanja.
Bakunjin je sav pronikao u najtamnija mjesta Hegelove filozofije. I Bjelinski podje za njim, no kako je bio uza svu strastvenost dosljedan, prirodno je, što nije ostao na stanovištu objektivna optimizma, nego što je izreku o »razboritosti svega, što jest«, učinio principom političkoga života. Tako je u napomenutim člancima Bjelinski postao vatrenim braničem absolutizma, narodna i čovječja prava pri tom su dakako prošla veoma zlo. Bjelinski je tim počinio moralno samoubistvo, pa je preselivši se doskora u Petrograd uvidio svu grozotu njegovu. Zbliživši se sa Hercenom i Granovskim odagnao je s očiju sofističnu maglu, koja mu je duh zamaglila. Majstorska djela Gogoljeva i suvremene družtvene i književne struje znatno su pripomogle, da se Bjelinski prisloni uz realizam i humani demokratizam.
U isto doba, kad su počele prosievati prve iskre političkih teorija u ruskoj periodičnoj štampi i navješćivati kulturnu borbu — u nazorima moskovskih slavjanofila Kirjejevskoga, Aksakova, Homjakova i Samarina: složili su se ruski »ljevičari Hegelovci«, med ju koje pripadaše i Bakunjin, pod zastavu francuzke socijalistične škole (Gabet, Proudhon, L. Blanc, Leroux
