Stranica:Poviest hrvatska (1879).djvu/88

BU1>0LF. 71 U krvi i bila poslednji sdvojni boj, u kojem se je imalo odlučiti, hoće li neće li ime naroda hrvatskoga biti izbrisano sa lica zemlje. Ćim je mladi kralj na priestolje sjeo, pošalje odmah po- slanike u Carigrad, da mu izprose produženje mira s portom. Porta mu rado mir dade, jer je u to vrieme bila u težkom ratu s Perzijom. U isto vrieme, kada je ved mir s portom učinjen bio, bila je liepa prilika Turkom krajišnikom, da u čoporih pro- valjuju u Hrvatsku. Vojska u gradovih na krajini nije bila već njekoliko godina plaćena, a nije mogla više niti naroda plać- kati i pustošiti, kada je oko mnogih gradova tako pusto bilo, da nije niti bilo naroda. Mnogi vojvode svoja mjesta ostaviše. Turci su to dobro znali i stali na sve strane bez broja navalji- vati. Eoji su se stražari u gdjekojem gradu branili, morali su se napokon predati — od glada, žedje i drugih svakojakih ne- volja. Vele, da je bilo god. 1576 — 1577. do petdeset provala, a pali su skoro svi gradovi do Kupe. Spominjemo ovdje Mutnicu i Ostrožac, Kladušu i Sturlić, Podzvizd i Peć, a napokon i ru- urr, dami bogato Gvozdansko. Kukavni narod bježao kao ovce, kad se med nje vuci uvuku. Puk hrvatski u hrpah na hiljade pre- lazio granice svoje otačbine, da si drugdje traži bolju i sretniju domovinu. U takovih smutnjah poče vladanje Rudolfovo u Hrvat- skoj. Susjedne zemlje zaplašiše se više nego ikada, da Turci pre- gazivši i razorivši ostanke Hrvatske, njihovi neposredni krvni susjedi nepostanu. Strah je bio tim ozbiljniji i veći, što iz iste Kranjske ljudi tražiše utočište u pobratimskoj Koruškoj i Šta- jerskoj, a na povrvivšem hrvatskom ljudstvu prošećem milostinju u tudjoj zemlji, lahko ugledaše buduću sliku svoje zemlje i na- roda, ako se Turkom ozbiljno nestane na put. Osobito jauk iz Kranjske djelovaše na to, da se je napokon 1. januara 1578. 1578. sastao sabor austrijskih zemalja u Bruku, i stao razpravljati obrani hrvatskih gradova. Iza dugih viećanja odobri napokon car, da vrhovni vojvoda na krajini hrvatskoj bude nadvojvoda Karlo, budući da je car zabavljen sa svojimi vlastitimi zemljami i sa poslovi njemačkoga carstva, pak da nemože čuvati krajine, koja više puta naglu pomoć treba. Od Drave do jadranskoga mora neka zapovieđa nadvojvoda, dok bude caru drago a nad- vojvodi moguće. Neka brani ove zemlje, ali navalni rat na Turke nesmi^e voditi bez carske dozvole. Ako bude velika potreboi^ )^<^- moći će mu car. Ban hrvatski ima od njega ia^ON^ ^Tvm^k^