Stranica:Poviest hrvatska (1879).djvu/58

Ova stranica nije ispravljena

FERDINAND PRVI. 41 bosanskomu i smederovskomu sa darovi. Laski nagovarao Zrinske, neka svoje gradove na izliku kralju prodadu. Zrinski i kralj bili su ve<5 na to pristali. Paše se ipak darovi nisu umoliti dali. Bosanski i kliski paša provališe preko Une, da osvoje zemlje i 1540. gradove Zrinskih. Brada se dogovoriše, da će Nikola ostati u Zrinu, i tamo se braniti, a Ivan prodje da mu pomođ potraži. Nikola junački odbijaše silna neprijatelja, a kada je ve<$ u velikoj nevolji bio, prestravi Turke glas, da Ivan u pomoć dolazi s jakom vojskom'. Složna braca Tiu*ke poraziše. Mnogo begova ostavi svoje glave pod Zrinom gradom. Zrinski progoneći zastrašene Turke dospješe do Kamengrada, koji orobiše. Kralj ih Ferdinand zato obdari Vranskim prioratom i potvrdi im Medvedgrad i druge gradove, što su baštinili od Ivana Karlovića. Tako nasta opet prijateljstvo izmed kralja i Zrinskih, koje se je bilo ponješto pomutilo radi nepružane im pomodi proti Turkom. Hrvati nastojahu zajedno sa svojim kraljem, da ovo nevoljno primirje što bolje upotriebe. Utvrdjivahu gradove na krajini, da sačuvaju ove ostanke svoga kraljevstva, kada pomodi od kršdanstva neima. U to umre Ivan Zapolja 22. jula 1540., a rodila mu je Izabela pred smrt sina, komu su dali ime Ivan Sigmund. Na smrtnoj postelji imenova Zapolja skrbnike djetetu svomu glave svoje stranke , na čelu im Gjuru Utješenida sada ved biskupa veliko varadinskoga, a pored njega Stjepana Verb5czya, Petra Pe- trovida rođjaka svoga i Val. T5roka. Preporuči im diete svoje, neka budu prijatelji stalni sa Sulejmanom, koji je njega uzvisio, pa će i sina njegova u prijateljstvu uzdržati i neka odmah šalju sul- tanu darove. iri. Gjuro Utješenid bio je čovjek neizmjerne radinosti, a bez- obzirno i sigurno koracao uzvišenomu cilju, koji si je postavljao. Sada postane on središtem svih osnova političkih i svega životnoga gibanja izmedju kršdanstva i muhamedanstva, svaki korak njegov znamenit je za sudbinu Ugarske i Hrvatske. Umah na početku svoje vladavine «tajao je Gjuro pred neumoljivom alternativom, da prizna ili neprizna Ferdinanda za kralja ugarskoga. Ako prizna morati de s njime vojevati na Turke, njegov štidenik izgubiti de svoj odlični položaj , u kom se ivaioAio, w^t^ sva kralj već Ferđinandov vazal Ako neprizna, oiida a^ n^V^'Sl ^c>>ift-