Stranica:Poviest hrvatska (1879).djvu/43

bratu sva imanja. Nečini mu se pravi takav kralj, koji u mjesto da gleda spasiti, daje paliti kraljevstvo. Pouzdavajud se u svoju silu, ponudi Katzianeru za koga znade da je mladji, neka on k njemu dodje u Ivanić , dati će mu i salvum conductum. U Zagrebu da ga nemože primiti, jer da mu je grad tamo od Ferdinanđove vojske učinjen pustinjom i razvalinom. Krvavi domaći rat započme u Hrvatskoj, kakav je u Ugarskoj već biesnio. Turci ovu priliku upotriebe da na svih strana udare na najznatnije okrajne gradove Hrvatske. JJ Slavoniji napredovahu osvajajuć gradove Morovićeve, a s juga spremao se paša bosanski i mostarski s pet drugih paša, a glas je pred njimi bio, da idu osvojiti kraljevstvo hrvatsko. Ban Karlović nastojao je, da obskrbi i obrani gradove na Kupi. Gradjani Bihaćki objaviše banu i voj- vodi austrijske vojske: „Velika turska vojska s topovi i mnogimi lumbardami već je samo dan hoda od našega grada. Kralj nas je zapustio. Ako skoro nepomožete, mi se moramo inače ogledati za naš spas. Pred bogom i kraljem prisižemo, da smo spremni umrieti za vjeru i kralja, ali niti toga nesmijemo dopustiti, da Turci odvedu nas, naše žene i djecu kao marvu u robstvot* I za obsadu Klisa bili su već upregnuti volovi turski, da povezu lumbarde, kako piša Kružić. Odkada služi kralja Ferdi- nanda, nije mu vojska dobila plaće, htio ju je razpUstiti, ali ga ona neće da ostavi. „Težko je i meni — veli on — ostaviti ovaj grad, koji sam toliko puta od tolikih vojska obranio, a da ga ja ostavim, propao bi kako su propali toliki gradovi i* Petar Kružić cvili, a kralj ga tješi, neka za Boga uztraje, da će mu dobra pomoć doći. Ferdinand tješio je u ratu ogrezle Hrvate, da će skoro doći car u Njemačku i dovesti sa sobom španjolsku vojsku, od koje će moći poslati prema potrebi svojim viemim u Hrvatsku. Dati će pomoći papa i drugi kršćanski vladari, a 8. aprila (1530.) sastati će se sabor njemačkoga carstva, gdje će sve moguće učiniti, da dobiju pomoći. Neće kralj Hrvata nikada zaboraviti, i neće dopustiti, da „kraljevstvo tako staro i slavno* (regnum tam vetustum et nobile) padne u ždrielo Turaka. Kralj je nagovarao Hrvate, neka pošalju i oni svoje poslanike na njemački sabor da zaištu pomoći. Nebi bio pomogao sabor u Augsburgu, premda je sam car Karlo predsiedao, jer sbog bjesnoće u vjerskih pitanja nije pitanje tursko niti do razprave dospjelo, da ae nisu sami izmed sebe Hrvati siti već obiju kraljeva izmirili.