Statuta Valachorum

Mi Ferdinand, milošću Božjom izabrani i vazda uzvišeni Car Rimljana i Kralj Njemačke, Mađarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije itd., Nadvojvoda Austrije, Vojvoda Burgundije, Brabanta, Štajerske, Koruške, Kranjske, Markgrof Moravske, Vojvoda Luksemburga, Gornje i Donje Šleske, Würtemburga i Tecka, knez Švapske, Grof Habsburga, Tirola, Ferretta, Kyburga i Gorice, Zemaljski grof Alzasa, Markgrof Svetog Rimskog Carstva iznad Ennsa, Burgaua i obiju Lužica, Gospodar Slavonske marke, Pordenona i Salzkammerguta.

Predajemo sjećanju sadržajem ove isprave dajući na znanje svima kojih se tiče. Otkako neizrecivom milošću Svevišnjega Boga uzdignuti na Naše najuzvišenije Veličanstvo upravljamo kormilom države, ništa nam nije preče niti draže nego da Naše brižne napore upravimo osobito na ono što bi moglo pridonositi širenju i jačanju kršćanstva te na svaki način biti probitačno svim posjedima i narodima koji se pokoravaju vlasti Naše milosti i žezla. Stoga, budući da bijasmo čitavu općinu Vlaha koja na temelju dopuštenja i milosti Naših pretšasnika blažene uspomene Rudolfa Drugog i Matije, rimskih careva i kraljeva Ugarske dosele već trideset godina imade prebivalište u krajevima Našega Kraljevstva Slavonije između Save i Drave, nedavno i Mi obdarili posebnom Našom i Naših zakonitih nasljednika kraljeva Ugarske poveljom o zaštiti i upravi, uslijed daljnje skrbi Naše dobrostivosti za korist, spokojstvo, sigurnost i održanje kako samih Vlaha, tako i čitave kršćanske domovine, želeći također da se doima korisno i ostalima koji su podložni Našoj dobrostivoj upravi, Mi smo milostivo smatrali da istoj općini Vlaha koji borave između spomenutih Save i Drave, sukladno sadašnjem stanju stvari i prilikama, valja dodijeliti, odrediti i propisati sljedeće članke Zakona i Statuta, po propisu kojih neka odsada žive i ravnaju se, kako bi dakako Kraljevstva i naši posjedi to više i snažnije bili utvrđeni i zaštićeni od Turaka, najljućih neprijatelja kršćanskoga imena te drugih neprijatelja, jednako izvrsnom i vjernom vojničkom službom i junaštvom ovoga naroda, kao i putem i snagom izvjesnih zakona. Budu li se oni obdržavali među istim Vlasima kako u miru, tako i u ratu, ponajviše mogu, pored porasta pravde i stege, plodonosno pribaviti milost i blagoslov Svevišnjega i spasonosno očuvati ispravan način života prema valjanim kršćanskim pravilima.

Sadržaj pak tih članaka je ovakav:

O poglavarstvima

Članak 1.

Svako selo Vlaha koji obitavaju između rečenih rijeka Save i Drave, neka imade svoga suca ili kneza, čovjeka, dakako, kadra i podesna za obnašanje službe te vrste. Njega neka u za to određeno vrijeme, naime u mjesecu travnju prije blagdana Sv. Jurja, izabere općina njegova sela na godinu dana, a izbor neka se dade na znanje generalu.

Članak 2.

Kao što čitava općina Vlaha boravi na području triju vrhovnih kapetanija, naime, križevačke, koprivničke i ivanićke, tako neka se u svakoj kapetaniji zasebno bira i postavlja vrhovni sudac, muž vješt i upućen u domovinske zakone. On neka zajedno s osmoricom prisjednika predsjedava sudovima na svome području i sukladno ovim Statutima vodi istragu i presuđuje u svim parnicama i sporovima. Izbor pak sudaca i osmorice prisjednika neka se obavlja na blagdan Sv. Jurja ili oko njega na način da se svakako svi knezovi svoga područja, zajedno s dvojicom ili trojicom starješina ili prisežnika iz svakoga sela sastanu na određenome mjestu u istoj kapetaniji i ondje po propisu izaberu suca i osam prisjednika za područje svoje kapetanije. Suci i prisjednici tako izabrani u svakoj kapetaniji neka se predlože generalu i on će ih u naše ime potvrditi ako to ne priječe nikakvi zakonski razlozi. Ako bi se pak činilo da se tome protive neki zakonski razlozi, smjesta će se dojaviti nama. Iste vrhovne suce neka svake godine, u vrijeme i na način kako je rečeno, knezovi i starješine sela slobodno uklone iz službe u svakoj kapetaniji. Ako se to bude smatralo svrsishodnim i ako to bude nalagala dobrobit i korist domovine, zadržat će se u istoj službi i general će ih iznova potvrditi na spomenut način.

Članak 3.

Počinitelje krivičnih djela protivnih javnome miru i probitku kao i drugih zločina kažnjivih smrtnim kaznama, knezovi su dužni bezodvlačno uhititi i izručiti vrhovnom kapetanu svoga područja u ruke tamničara. U međuvremenu neka pak vrhovni sudac sa svojim prisjednicima smjesta provede istragu kako bi se isti počinitelji, pošto budu proglašeni krivima za takvo krivično djelo i zločin, predali Ratnome vijeću. Prema ustaljenome pravnom redu, tamo neka se ne kazne novčanom kaznom ili oduzimanjem dobara, već samo tjelesnom kaznom, prisilnim radom ili drugim kaznama.

Članak 4.

Krivce za lakše prekršaje neka knezovi zatvore u tamnicu dok se za njih prikladno ne pobrinu, odnosno dok se ne približi rok za izricanje presude. Tada neka stanu pred sud i neka se protiv njih pokrene postupak pridržavajući se onoga čega se po zakonu valja pridržavati.

Članak 5.

U dužnosti knezova neće ulaziti samo to da na svome području točno znadu broj svih kuća i porodica kao i svih muških glava koje su prevalile sedamnaestu godinu života te da sve ove brojeve imaju popisane u katalogu, nego će imati na punoj brizi i to da svaki starješina porodice prehranjuje u svojoj kući te iste muškarce koji su prevalili sedamnaestu godinu života.

Članak 6.

Ako bi se tko, preselivši se iz Turske ili odrugud, htio nastaniti u jednoj od kapetanija, nužno je da to učini prethodno obavijestivši vrhovnog kapetana. Ako bi pak Vlah, koji se već jednom nastanio u nekom mjestu ili je drukčije tamo zakonito boravio, želio promijeniti boravište u istom kapetanatu, dostatno je da to učini samo prethodno obavijestivši vrhovnog suca, prisjednike i kneza.

Članak 7.

Knezovi će nadasve budno i revno nastojati preduhitriti sve prijestupe i krivična djela. Ako pak nekome od njih bude sudbeno dokazano da je počinio izdaju i da je šurovao s krivcima u nekom prijestupu, vrhovni sudac i prisjednici će takvoga kneza, kao nečasnoga, smjesta skinuti s dužnosti, te ga, osim toga, zbog samoga čina i prema njegovim značajkama, jednako kazniti zasluženom kaznom. Ako se prosudi da težina krivičnog djela iziskuje smrtnu kaznu, prepustit će ga Ratnome vijeću, u međuvremenu zakonito postavivši na položaj nekog drugog podesnoga muža.

Članak 8.

Povrh toga, knezovi će biti dužni starati se da se kradljivci čim prije uhvate i predaju tamničaru. Stvari pak otuđene u krađi neka se pohrane kod vrhovnog suca da bi potom, pridržavajući se onoga čega se po zakonu valja pridržavati, bile vraćene svojim vlasnicima.

Članak 9.

Svi zborovi i skupovi, izuzev onih koji će se zakonito održavati radi izbora knezova, sudaca i prisjednika na gore navedeni način, zabranjuju se uopće pod kaznom života. Ako bi pak koje iziskivala nužda, neka se održe s dopuštenjem generala.

Članak 10.

Suci, prisjednici i knezovi neka na navedene članke prisežu živim Bogom, časnom Bogorodicom Djevicom Marijom i svim svecima i odabranicima Božjim, dodajući povrh toga da obriču da će Bogu, kršćanskoj državi, Nama i Našim nasljednicima zakonitim kraljevima Ugarske, generalu i vrhovnim kapetanima iskazivati vjernost i podložnost, da će otkrivati sve što je pogubno za državu i protivno dobrim običajima te da će svima i svakome tko bude pred njima parničio, bez prihvaćanja bilo koje osobe, bogate, dakle, i siromašne, zanemarivši i uklonivši svaku molbu, dar, naklonost, ljubav i mržnju, dakako, kako budu znali sukladno Bogu i njegovoj pravičnosti, u svim predmetima udijeliti pravedan i valjan sud, pravdu i ovrhu sukladno svojim mogućnostima. Tako im pomogao Bog i svi Sveti.

O sudovanju

Članak 1.

Svaki se sud mora održati u prisutnosti vrhovnog suca iz redova osmorice prisjednika Vlaha, zaprisegnutih kako je gore spomenuto. Njima neka se povrh toga pridruži bilježnik, i sam pod prisegom. Odsutnost jednoga ili pak dvojice prisjednika neka ne priječi održavanje suda, no ako ni sam vrhovni sudac ne bi mogao biti nazočan pri sudovanju, neka na njegovome mjestu predsjedava prisjednik najbliži po redu.

Članak 2.

Dužnost je suca zajedno s prisjednicima unaprijed uglaviti sudbene dane tako da rokovi poziva i pozivanja ne prelaze petnaest dana. Uvijek neka treći poziv bude konačan.

Članak 3.

Optuženik će se na tužiteljev zahtjev zvati na sud, a ako nije pravovaljano i zakonito pozvan, tada se nije dužan odazvati.

Članak 4.

Ako se optuženik koji je tri puta zaredom pozvan sudskim ili birsaškim pismom ne bi pojavio, neka se protiv njega pokrene postupak radi neposlušnosti. Konačna odluka i pravda neka idu u prilog tužitelju, a sam neposlušnik neka se kazni novčanom kaznom.

Članak 5.

Prilikom poziva neka se za prvi pečat plati pedeset ugarskih denara, za drugi dvostruko, a za treći trostruko. Kad se okonča parnica i odredi se takva novčana kazna, neka se naplati u dvama dijelovima za suca i prisjednike, a u trećem za pobjedničku stranu.

Članak 6.

Ne dopuštaju se nikakvi odgodni sudbeni prigovori izuzev zakonskih smetnji, a što se tiče ostaloga, postupak neka bude u svemu pojednostavljen i bez buke, te neka se poštuje oblik redovitoga sudovanja. Stoga neka se počinjeno djelo i, dakako, krivnje optuženika samo jednostavno i cjelovito razmotre i prosude sukladno iznesenome i dokazanome. Konačno, odluke i presude pak u parnicama koje nisu posebno navedene u ovim Statutima, neka se donesu sukladno zakonima KRALJEVSTVA.

Članak 7.

Prigodom svjedočenja neće se po slavenskom običaju zaklinjati na dušu nekog drugog, nego će svatko napose ispitivan o onome što je vidio i što znade svjedočiti pod zakletvom. Zadaća pak suca i prisjednika bit će odrediti čiji su dokazi bolji.

Članak 8.

Nikome se ne dopušta položiti zakletvu ako nije natašte.

Članak 9.

Unutar deset dana dopušteno je na sučevu presudu uložiti priziv generalu. Ako do toga ne bi došlo, po isteku neproduljivih rokova neka presuda postane pravomoćnom. Onaj tko ulaže priziv, obvezan je unutar mjesec dana započeti, a unutar drugih dvaju mjeseci s time nastaviti. Ako se pak jednog od toga nije pridržavalo, priziv neka se smatra napuštenim i neka se izvrši presuda. Onaj tko ne uloži priziv kako valja, kaznit će se novčanom kaznom.

Članak 10.

U slučaju kad nikakvi prizivi ne budu uloženi, neka po isteku desetoga dana knezovi ili jedan od prisjednika priđu izvršenju presude. Oni pak koji bi se odbili pokoriti, neka se kazne sukladno značajkama krivičnog djela, a ako bi težina otpora to iziskivala, neka se pošalju Ratnome vijeću te će se isto tako izvršiti presuda.

O posjedovanju imovine

Članak 1.

Svako selo ili varoš neka se omeđe točno određenim granicama.

Članak 2.

Ako bi se tko s drugime pogodio za žito koje je još uvijek na poljima ili za neku drugu pokretnu imovinu i kupac bi to mogao dokazati dvama ili trima svjedocima, ugovor neka bude valjan.

Članak 3.

Tko pak ushtjedne prodati, založiti ili na nekoj drugoj osnovi ili iz nekog drugog razloga dati drugome kuće, kao i polja i druga zemljišta, nužno je da to učini pred knezom i dvama ili trima svjedocima, u protivnom ugovor neka nema snagu.

Članak 4.

Ako tko ne može u uobičajeno vrijeme drukčije doći na svoje zemljište nego preko polja svoga susjeda, imade pravo hodati i voziti se, ali neka štedi susjedovo polje koliko god može.

Članak 5.

Ako bi tko založio drugome svoju imovinu na određeni rok, a nakon isteka roka ne bi isplatio dug, tada neka ga knez na zahtjev vjerovnika opomene da otkupi zalog. Ako to ne bi učinio unutar tri mjeseca, neka isti knez i dvojica ili trojica seoskih starješina procijene zalog. Od toga neka se isplati vjerovniku dug zajedno s kamatama, a ostatak neka se vrati vlasniku zaloga.

Članak 6.

Onaj tko se koristi tuđom imovinom suprotno sporazumu i volji posjednika i na njegovu štetu, dužan je na temelju sučeve odluke, sukladno pravednoj procjeni štete, dati zadovoljštinu istome posjedniku.

Članak 7.

Oporučne odluke neka se obznanjuju u nazočnosti kneza i četvorice ili petorice vjerodostojnih svjedoka ili u nazočnosti svećenika i dvojice ili trojice isto tako vjerodostojnih svjedoka. Ipak, uvijek neka se dovede bilježnik ili dvojica drugih zakonitih svjedoka umjesto njega.

Članak 8.

Premine li otac obitelji bez djece, obitelji neka ravna najstariji brat ili najbliži rođak zajedno s udovicom. Ako bi pak preminuli, pored udovice, ostavio za sobom i djecu, na čelu obitelji neka bude ista udovica zajedno s tutorima ili starateljima, te neka najmlađe dijete, bez obzira na spol, jednakopravno s ostalima uživa nasljedstvo.

Članak 9.

Svakome od Vlaha, kao i ostalim žiteljima Kraljevstva, sukladno zakonitom običaju Kraljevstva i kraljevskim odredbama te uz obdržavanje onoga što valja obdržavati i izvršavanje onoga što valja izvršavati, neka bude slobodno i dopušteno po volji prodavati i kupovati, uvoziti i izvoziti volove, konje, krave, ovce, koze, svinje, vino i žitarice svake vrste unutar i izvan područja svoje kapetanije.

O privatnim i javnim krivičnim djelima

Članak 1.

Svaku krađu vrijednost koje ne prelazi trideset, ili ako je počinjena s provalom, dvadeset ugarskih forinti, vrhovni suci neka kazne okovima ili javnim radom. Počinitelji pak težih krađa neka se pošalju Ratnome vijeću, gdje se moraju kazniti tjelesnim, a ne novčanim kaznama.

Članak 2.

Isto tako, ako bi tko bio dva ili tri puta uzastopce uhvaćen u krađi, a te bi dva ili tri puta počinjene krađe prelazile četrdeset forinti, neka se i on preda Ratnome vijeću da ga kazni tjelesnom kaznom.

Članak 3.

Ako bi tko silom kome drugome što ukrao ili oteo, neka nadoknadi oteto s učinjenom štetom te neka plati kaznu od četiri, ili po odluci suca više, ali najviše do deset ugarskih forinti. Ako bi pak povrh toga koga udario ili ranio ne nanijevši mu smrtonosnu povredu, mora platiti veću novčanu kaznu, ali najviše do sedamnaest forinti. No ipak, ako bi u oba slučaja krivac bio slabijeg imovnoga stanja, ili bi to zbog težine krivičnoga djela inače bilo primjereno, neka se kazni zatvorom ili javnim radom ili drugom sličnom kaznom.

Članak 4.

Ako bi čija stoka ili životinje učinili štetu drugome, neka tu štetu procijene susjedi i neka je nadoknadi vlasnik životinja. U međuvremenu onaj koji je pretrpio štetu neka slobodno zadrži životinju koja je učinila štetu dokle god ne dobije zadovoljštinu.

Članak 5.

Zadrži li pak tko tuđe životinje i nakon procjene i prijeboja štete, bit će dužan platiti kamatu.

Članak 6.

Ako bi tko zlonamjerno izudarao ili ubio tuđu stoku koja je počinila štetu, pošto je najprije nadoknadio štetu koju je sam pretrpio, neka podmiri štetu vlasniku životinja, te neka se isto tako, ovisno o značajkama počinjenog djela, kazni zbog zlonamjernosti.

Članak 7.

Krivac u svađama i prepirkama koje se zapodjenu uz prolijevanje krvi, neka plati pet, ili po odluci suda i više, no najviše osam ugarskih forinti, te ozlijeđenome troškove i štetu, kao i dužnu plaću liječnika. Krivac pak u drugima, počinjenima bez prolijevanja krvi, samo sa znakovima modrica zadobivenih udarcima zamahnutim mačem ili na neki drugi neuobičajeniji način, neka plati polovicu ili cijelu ugarsku forintu, odnosno najviše četiri. Oni, također, koji pruže povod za takve svađe i prepirke, neka plate polovicu jedne, odnosno najviše tri ugarske forinte. Ipak, kao i u trećem članku, sud neka bude ovlašten, umjesto na spomenute globe, krivca osuditi na druge tjelesne kazne ovisno o značajkama osobe ili počinjenog djela.

Članak 8.

Makar nakon takvih svađa i prepirki oštećena stranka i ne podigne tužbu kod suca zbog nanesene povrede, ipak, ako će se to sudu zbog težine počinjenog djela činiti primjerenim, valjat će protiv krivaca službeno provesti istragu te postupiti ovisno o značajkama počinjenog djela.

Članak 9.

Zatečeni u bludničenju, kao i same bludnice, neka se na nekoliko dana kazne okovima na kruhu i vodi ili javnim radom. Preljubnici pak i silovatelji neka se predaju Ratnome vijeću da im sudi i kazni ih tjelesnom kaznom.

Članak 10.

Sinove koji su neposlušni ili se još teže ogriješe o roditelje, neka suci, ovisno o težini počinjenog djela, kazne tamnicom ili sličnim kaznama, odnosno, ako bi suci krivično djelo smatrali tako teškim, neka se predaju Ratnome vijeću. Ako je pak krivnja sinova lakša, neka se protiv njih sudbeno ne postupa bez optužbe roditelja.

Članak 11.

Novčane globe neka budu namijenjene za plaće sudaca i ostalih službenika, te za druge troškove suda.

Članak 12.

Ubuduće neka tamničaru ne bude dopušteno zahtijevati više od dvadeset i pet denara od zatvorenika i uhićenih osoba.

O vojnim poslovima

Članak 1.

Vlasi koji služe u vojsci neka poput ostalih naših plaćenika u svemu neka potpadaju pod vojno pravo i neka vjerno opravljaju svoje dužnosti. To valja podrazumijevati i za ostale koji, premda ne dobivaju plaću, jednako tako opravljaju vojničke dužnosti i glede toga su bili obdareni povlasticama.

Članak 2.

Vojvode neka budu vojnici besprijekorna vladanja, neporočna života i slobodni od svake sumnje u postojanje krivnje. Ako bi ipak slučajno bili osumnjičeni zbog zločina bilo koje vrste ili bi čak bili optuženi zbog zlodjela, neka se takvi predmeti ispitaju u nazočnosti kapetana ili potkapetana i njihovih vojnih službenika, među kojima neka uvijek bude nekoliko, a najmanje trojica ili četvorica vojvoda. Krivce neka, već prema tome što im se čini primjerenim, ili kazne zasluženom kaznom ili ih upute dalje na Ratno vijeće.

Članak 3.

Isto tako, ako bi vojvode među svojim haramijama imale koga krivog ili optuženog za kakav zločin, neka ga također sudbeno ispita kapetan ili potkapetan s vojnim služenicima i trojicom vojvoda. Ako bi krivično djelo bilo lakše, neka krivce kazne ovisno o značajkama počinjenog djela, a radi li se o težim djelima, neka ih predaju Ratnome vijeću.

Članak 4.

Tako i sve svađe i prepirke koje se ne tiču zemljišta i drugih nepokretnih dobara, a koje bi se zametnule između ili protiv vojvoda i haramija i drugih plaćenih vojnika, neka se na propisani način istraže i prekinu. Presuda pak u onima koje će izbiti oko zemlje i drugih nepokretnih dobara, prepušta se samo sucima i prisjednicima.

Članak 5.

Na mjesta vojvoda, kao i barjaktara te drugih službenika koji preminu ili su sudbenim putem skinuti sa službi, općina će generalu predložiti druge zaslužne osobe.

Članak 6.

Vojvode će vojnicima haramijama isplaćivati dohotke i plaće i razdjeljivati ih prema propisu i drevnom običaju.

Članak 7.

Budući pak da se čitava općina Vlaha posvetila prvenstveno ratnim i vojnim poslovima pa zbog toga uživa posebne povlastice, svi su oni, kao i svaki napose, bili plaćenici ili ne, dužni svake godine sjeći pustopoljinu i šume između Save i Drave ostavivši dostatne straže samo u utvrdama, kako bi, dakako, tim poslom onemogućili Turcima i neprijateljima svaki pristup do tih mjesta i napad na kršćane.

Članak 8.

Jednako će tako svojim radom pripomagati izgradnju tvrđava koje su podignute ili ih još treba podići za njihovu obranu.

Članak 9.

Sve sumnjive smutnje i spletkarenja neka se vjerno dojave nama ili našemu generalu.

Članak 10.

Osim plaćenih vojnika, i svi ostali Vlasi koji ne primaju plaću dužni su dostatnim dnevnim i noćnim stražama neprestano štititi i čuvati granice domovine u sve tri kapetanije kako bi svakom neprijatelju kršćanskoga imena bio onemogućen pristup.

Članak 11.

Pojavi li se u neko doba, što neka BOG milostivo otkloni, kakav napad ili sumnja u veće pokrete, neka svi Vlasi, koliko god ih ima, iz svih kapetanija, pa čak i mladići iznad osamnaest godina, smjesta budu pripravni udruženim snagama sa svih strana protjerati Turke i neprijatelje po cijenu života i prolijevanja krvi. Stoga će se, na vojnički znak koji im general uputi, podići, i za dva, a najviše tri sata, pod punom ratnom spremom na jednome mjestu okupiti uvijek barem šest ili sedam tisuća vlaških vojnika, dok im se i oni koji su udaljeniji, a na primljeni znak dotrče, ne uzmognu pridružiti ili se, sukladno naredbi generala, okupiti na drugome mjestu kad to iziskuje nužda.

Članak 12.

Ako budu odvedeni protiv neprijatelja izvan pokrajine, slijedit će bez plaće generalov tabor u krajevima podložnim Turcima tijekom četrnaest dana, a u drugim pokrajinama tijekom osam dana. Poslije njihova isteka primat će plaću poput ostalih.

Članak 13.

Kako su plaćenici malobrojni, a najveći dio ne prima plaću, naš će general svima njima, bili ovoga ili onoga položaja, dostatno davati olova za pravljenje kugli i puščanoga praha, kao što je i dosada bio običaj.

---

Stoga svima i svakome napose od naših pomoćnika i službenika, te ostalima podložnima i vjernima svih staleža, stupnjeva, položaja ili istaknutosti, a osobito Našem Ratnom vijeću te sadašnjim i budućim generalima Slavonske krajine Našega Kraljevstva, kao i vrhovnim kapetanima i svima drugima Našim vojnim službenicima, dobrostivo i zbiljski povjeravamo i nalažemo da dopuste da prije spomenuta općina Vlaha koja boravi između Save i Drave, sukladno Našoj volji i volji Naših zakonitih nasljednika kraljeva Ugarske, mirno i bez ikakve poteškoće, zapreke i uznemiravanja koristi, ubire plodove i uživa gore navedene članke Zakona i Statuta, da ih obdržavaju i čuvaju kakvi jesu, te da ništa ne pokušavaju ili čine suprotno njihovome sadržaju i smislu, odnosno da ne dopuštaju da to itko na bilo koji način pokuša ili učini, ukoliko žele izbjeći naš gnjev i najoštriju kaznu od strane Nas ili Naših nasljednika.

Svjedočanstvom ovoga spisa potpisanog Našom vlastitom rukom i osnaženog privezom Našega pečata. Dano u Regensburgu, gradu Našem i gradu Svetog Rimskog Carstva, petoga dana mjeseca listopada godine Gospodnje tisuću šest stotina i tridesete, dvanaeste godine Našega vladanja u Rimskom Carstvu, trinaeste u Ugarskoj i ostalim zemljama, četrnaeste pak u Češkoj.

Ferdinand, vlastitom rukom.

Johann Baptista slobodni barun od Werdenberga, vlastitom rukom.

Na osobni zahtjev Svetog Carskog Veličanstva, Caspar Frey, vlastitom rukom.

Potpisao

Schmidt od Greifenaua, vlastitom rukom.

Prijevod s latinskog jezika: Zrinka Blažević