Smrt Babe Čengićkinje/Babovanje

Naslovnica Smrt Babe Čengićkinje —  Babovanje
autor: Ante Kovačić
II. Mračnjak




I

BABOVANJE


Sluge zove Ivša bane
usred kule jake svoje,
a na trgu Markovome:
»Ajte amo, sluge moje,
steklišad mi izvedite,
štono sam je uapsiti dao
a po svome Mateku fiškalu.
Još i Jozu starog žurnalistu,
što s početka sve nas hrabrijaše,
i svim mudre savjete davaše,
a najednoć sad je drhtat stao,
te me rđa svjetovaše,
da pustimo u božjem ih miru,
jer steklišad, reče, da su ljuta:
oni će se poigrati jošte
s austrijanskom mojom sijedom glavom:
ko da strepi mrki Ivša
sa stekliškog gladna miša.«

Hitre sluge poslušaše,
izvedoše tamničare.
Oko svakom božjim tresom sipa,
a sa lica prezir i hladnoća.
Kad ih vidje silan Ivša,
on namaknu Bachove patente,
i čovječne iz njih paragrafe,
pak austrijskim dariva ih darom,
sam on vazda vjeran austrijanac,
vazda vjeran i vazda lojalan.
Mignu prstom gojnijem pandurom,
kimnu glavom mudrim kapetanom,
dupnu nogom na špijune vješte.
Zatim vjernoj svojoj družbi dijeli,
kome kolac, kome li konopac,
kome kakvu slukavu kusturu,
kome pušku, kome i revolver.
A naposeb mrki nalog daje,
da mu štite danju i u noći
lonjskopoljskog slavnoga junaka,
desnu ruku – Mateka fiškala.
A pak zatim planu na stekliše:
»Vidite li, kakvi to su dari
vam i vašem pustinjaku Starom,
vi bo kako, svi stekliši tako.«

Ivša reče, al tamnovat
za Staroga vjeru svetu
teško nije, tko se za nju bije.
Praskala mu okna narodnjaka,
da su ista grmila nebesa.
Mnogo srce starih rodoljuba
i zakuka i ljuto zaplaka
sa stekliške obijesti i bijesa.
Zviznu kamen nekoliko puta,
krcnu staklo nekoliko puta,
neko puče i na sto komadah,
zadrhtaše duše narodnjačke,
zaljuljaše te im trbušine,
al ne pisnu ta steklišad mlada,
niti pisnu, niti zubi škrinu.
Puno polje stakla i kamenja:
niti pisnu, niti zubi škrinu;
ulice se napune pandura;
niti pisnu, niti zubi škrinu;
već tko zovnu boga i Hrvate,
il zapjeva: Živjela Hrvatska!
Ter si laku poželješe nojcu
iza djela narodnjakom gorka.

Ulicami staklo i kamenje:
narodnjaci bulje, skrstiv ruke.
Ista »stranka rada« rado gleda
roditelja svojih – muke.
A tko još je stari domorodac,
pa tih muka oćutio nije,
sad na sebi sa stekliške ruke,
muke iste svojih prijatelja
već unaprijed od strâ ćuti.
Ljutit Ivša mrko gleda,
gdje se silom divit mora
silan arslan stekliškome mišu,
gdje prodire u hramove sjajne,
narodnjačke rušeć tu kumire.
Tko si junak, osvetit se ne mo'š
nikad dosta stekliškim junakom,
kojino bi tužne narodnjake
sve u jednu jamu zakopali;
pa si jošte taj stekliški mišu
dosta svoga srca ne iskali.

Boj se onoga, tko je smion
s narodnjaci igrati se tako!

Videć Ivša krepost taku,
zazebe ga na dnu srca,
ko ledenijem ratom leden
šiljak dušu da mu dirnu.

Od tuge li za svojimi druzi
vazda vjernim i vazda lojalnim?
Narodnjak za narodnjaka tuge,
ko vrag raja, nikad imat ne će;
i sam sebi odgriznuo nos bi,
da mu narav dulje zube dala,
kano što mu dubok džep pokloni.
Od straha li, jer se za se boji?
Stari Ivša to sam sebi taji.
Zar ne vidiš, kako radi
hrabar junak uspreć zimu,
što sa one stekliške mu šale
po svem tijelu mrazne valja vale?

Pak mi gledaj hrabrog Ivšu:
gledaj glavu, put nebesa,
gdje se oholo hrabra diže,
gledaj čelo jasno i oko,
kako bistro pod njim sijeva;
pak mi kaži, ima l' koja
tudijer straha i najmanja sjena?
A pak planu na steklišad mladu,
tamničare Mateka fiškala;
»Malne su me mutne moje misli
zanjihale u spavanje slatko
po starome mome običaju.
Držite ih, vjerne sluge moje,
vucite ih u tamnice natrag,
da nijedan živ vam ne uteče.«
Kad je ošla ta steklišad mlada,
ovako će Ivša sad špijunom:
»Pozdravite Mateka fiškala,
pouzdano, tiho recite mu,
da im meku posteljicu stere,
da panduri po volji im rade,
jer tako mu narodnjačke vjere
trpiti će od njih ljuće jade!...«

A pak slušaj, kako sada zbori,
i strašljivce kako oštro kori:
»Vaj, moj Jozo, stari žurnalista,
dušo sveta, čestita i čista,
vidiš, Mađar hvali te i štuje,
a steklliški skot na tebe pljuje;
kuda 'š sade, kamo li ćeš?
gdje zatvorih tu steklišad ljutu.
Cijelu krivnju svaljuje na tebe,
zato vidim, gdje te srce zebe.
Ele, kuda 'š, na koju li stranu?
Ak' međ ljude, tamo su stekliši;
stekliš će ti kožu svući.
Il ćeš možda uteć u Mađare,
tko bi znao, je l' još za te mare?
Il ćeš možda među naše Švabe?
Staru robu teško da će rabe.
Il ćeš obuć svoju svetu kutu
pa po božjem okrenuti putu?
Teško tebi; i međ sveci, čujem,
ima sila ljutijeh stekliša.
Da mi nisi, što mi jesi,
ja bih tebe izbavio jada,
viknuo bih ljutome krvniku,
ma i samom Mateku fiškalu:
»Sam sur oro pod nebo se diže,
zatim fratri – i pobožne duše:
penjite ga na vješala tanka,
neka znade, što mu strah valjade.
Narodnjaka – vjernog austrijanca
gdjegod koga ako još imade
da se boji hudijeh stekliša,
popet ću ga nebu pod oblake!«

Mukom muče austrijanske sluge,
mukom muče, dršću kao šibe.
Jozu fratra polila sramota,
»Aman, aman!« utroba mu pišti,
i želudac njegov zaman
»Aman, aman!« jadan vrišti.
U fratra se čuvstvo mržnje kuha
kanda jeo stekliškog je kruha...

Stoji Ivša kano kamen:
jaka 'e Baba Čengićkinja.
Joza hćede nešto guknut,
al tek šapnu »medet, medet«!
Zatim iz trbuha huknu,
fratar huknu, sve zamuknu...