Propovijed biskupa Vjekoslava Huzjaka
| Propovijed biskupa msgr. Vjekoslava Huzjaka autor: msgr. Vjekoslav Huzjak |
|
Propovijed sa zadušne mise kod kapelice Male Gospe u Kusonjama 8. rujna 2014. |
Poštovane i drage obitelji poginulih hrvatskih branitelja o čijem smo životu i žrtvi dosad čuli puno riječi.
Dragi branitelji koji ste sada tu i koji ste htjeli biti a možda i niste. Poštovani predstavnici političkih vlasti na svim razinama. Draga braćo i sestre okupili smo se danas na svetkovinu rođenja Male Gospe, rođenja naše nebeske majke Marije da bismo se ovdje pomolili ne samo za naše drage pokojne, stradale, poginule, mučene, branitelje nego da bismo svi zajedno okupljeni oko oltara Gospodnjega čuli riječ Njegovu da bismo svi zajedno prikazali Bogu žrtvu za njih i za sebe.
Da bismo svi zajedno prikazali Bogu žrtvu Isusa Krista u kojoj savršenost predanja života nalaze i životi naših dragih pokojnih branitelja koji su sada tu.
Kristova je žrtva savršena žrtva za nas i naše spasenje. Oni su se pridružili svojoj Crkvi jer voliti svoju domovinu i dati za nju život može čovjek koji u sebi nosi vjeru i koji u sebi nosi ljubav. Ne može čovjek koji mrzi i koji ruši i pali.
Zato u ovom času mi molimo Gospodina za naše drage pokojne. Molimo za sve nas da iz njihovoga života mi naučimo ono što je potrebno za naš život danas, za život ne ove zemlje, nego naše lijepe, drage, ponosne Hrvatske domovine.
Što je potrebno za naš osobni prosperitet, jer svi mi zajedno – jesmo Hrvatska.
Zajedno s njima pokojnima, ali i danas zajedno sa svima koji u Hrvatskoj žive.
Zato u ovoj svetoj misi mi molimo za sve nas, molimo za one koji su bili progonitelji i krvnici, molimo da Gospodin prosvijetli srca i umove i onih koji danas žive u Hrvatskoj a ne vole ju. Molimo Gospodina da nam da snage da izgrađujemo Hrvatsku, jer ne će ona sama pasti s neba, fina, lijepa, tolerantna, otvorena, nego mi je moramo izgraditi. Mi, svojim rukama, svojim srcima, svojim umom, svojim životom i svojim radom.
Zato na oltar danas stavljamo ponajprije ove darove koje ću vam prikazati Bogu. U tim darovima smo mi, naš život i naš rad. U tim darovima su i naši dragi pokojni branitelji. Skrušimo se zato pred Bogom i molimo ga za oproštenje svojih grijeha da nam očisti srce i um da možemo čuti riječ njegovu i pustiti njegovu ljubav i milost da nas vodi i da nas izgrađuje.
Draga braćo svećenici, drage časne, drage naše obitelji poginulih hrvatskih branitelja, naše mladosti, zaloga naše sadašnjosti i budućnosti. Poštovani predstavnici političkih vlasti. Draga braćo i sestre.
Danas crkva slavi rođenje Marijino. Čuli smo čitanja iz kojih možemo iščitati jednu istinu koja se ponavlja stalno u povijesti čovjekovoga roda, to je da Bog od onoga što je maleno i neznatno od onoga što je slabo, neprimjetno može učiniti velike i nezaboravne stvari. Tako je od jedne skromne djevojke u Nazaretu učinio roditeljku sina svoga. Od jedne skromne žene postala je ona koja je svijetu podala Spasitelja svijeta.
Ta činjenica da Bog na svemu u dobru surađuje s čovjekom sigurno je i u temelju onoga što se događalo s našim narodom kroz povijest, tužnu, tešku, mučnu i od nas maloga naroda konačno dobismo svoju domovinu, svoju državu. Tko bi to prije dvadeset i pet, trideset godina smio misliti? Samo tko je mislio, završio je u zatvoru. Žrtva koja je pala za to, jesu i ovi naši mladići kojih se danas spominjemo. I njohova krv jest zalog onoga što su generacije mislile, htjele, vapile, željele, molile, onoga što je hrvatski čovjek htio ostvariti za svoje dobro, nikome na uštrb i protiv nikoga nego za sebe, za svoj narod da može živjeti dostojno i dostojanstveno.
Slušajući vas govornike danas, bilo mi je rekao bi čovjek milo pri srcu, a s druge strane bilo mi je teško. Zašto? S jedne strane oni koji su govorili, govorili su ono što mi danas svi – narod, i kao država i kao narod osjećamo. A s druge strane bilo mi je teško, zato jer se to ne govori u javnosti, o tome se ne govori na skupovima, o tome se ne govori u medijima, o tome se ne govori tamo gdje treba govoriti, nego mi dođemo u Kusonje, dođemo u Lug, dođemo i tu se izgovorimo i poslije toga – muk.
Zašto?
Je li se nešto događa isto u nama, u našim srcima i našim glavama? A što zapravo se događa među nama? Ono što me obradovalo, obradovala me činjenica da imamo film o hrvatskim braniteljima – konačno. Dobro je rečeno – konačno. Dvadeset godina je trebalo da se snimi jedan film koji će hrvatskog branitelja pokazati srcem i dušom kakav je on bio i zašto se borio. Koliko filmova je snimljeno koji hrvatskog branitelja pokazuju u tako ružnom i tako grubom, besramnom svjetlu da se čovjek pita: "Pa dobro pa jel' to moguće da se to u Hrvatskoj snimilo?". Rečeno je – nemamo udžbenika o Domovinskom ratu. Zašto?
Očito se ne želi imati udžbenika o Domovinskom ratu. A tko to ne želi imati udžbenika o Domovinskom ratu? Je li hrvatski branitelji? Je li njihove obitelji? Je li narod? Ili tko to? Dakle postoji negdje nešto što koči da mi kažemo istinu i da tu istinu dokumentiramo. A što još imamo? Imamo da se na nekim mjestima u Hrvatskoj dvije povijesti uče. Ona o Hrvatskoj i hrvatskim braniteljima i ona druga koja hrvatske branitelje ne tretira kao branitelje. Nego kako?
Građanski rat. Sukob. Palo s neba. Što se dogodilo? Imamo izjavu najviših predstavnika vlasti. Evo samo nam treba još tih podataka nekoliko o tim koje ne možemo naći, koji su nestali i to je jedina prjepreka za normalizaciju odnosa između Hrvatske i Srbije. Kako sad to staviti u kontekst ovoga što ste vi govorili ovdje danas pred ovom kapelom, pred ovim ljudima?Teško. Nikako. Ili imamo pred neki dan spomen žrtvama totalitarnih režima. Dva mjesta. Prvo - Jadovno. Oni koji znaju što je to – znaju. Drugo – Jazovka, onako usput. I dalje, muk. Samo u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji nakon završetka rata '45., 3200 imena ima, imena i prezimena ljudi koji su pobijeni.
Zašto mi to nemamo snage reći: "Čujte ljudi to su žrtve totalitarnog režima. Pedeset godina komunizma". Zašto imamo kočnicu neku? Kome bismo se to zamjerili kada bismo rekli istinu? Smijemo li to reći ili ne smijemo? Dok s druge strane, ljudi koji ne vole Hrvatsku po njoj rade što hoće. Postavljaju spomenike, skupove, skupljaju ljude, govore, tumače, tumače u Hrvatskom saboru, tumače našim saborskim zastupnicima istinu o Hrvatskoj – a ne vole je. Dakle, braćo i sestre, ovo što mi danas ovdje činimo, ma nije usputni događaj našega svakodnevnoga života, jel' pa smo došli tu, pa ćemo malo se lijepo izgovoriti i sutra opet po starom.
Nemojmo si to dozvoliti. Jer ako si to dozvolimo, onda sve ovo što smo govorili danas i sve ovo što je danas ovdje rečeno, nije istina. Nemojte se ljutiti, ali ja to vama kažem s ljubavlju. Ja vam to ne govorim s nikakvom mržnjom, s nikakvim osjećajem predbacivanja, ja to vama govorim s ljubavlju, zato jer je to hrvatska stvarnost. To smo mi. I ja bih bio najsretniji čovjek na svijetu, a ja vjerujem da je tisuće, stotine tisuća, ako i ne kažem milijuni Hrvata bi to rado vidjeli i čuli, jer je to naša stvarnost. To smo mi. To je hrvatska država. To je hrvatska domovina. I to što se kaže ili bi trebalo reći nije ni protiv koga. Lijepo je danas bilo rečeno – pozivamo Srbe da žive s nama. Živimo tu u istom mjestu. Na istom mjestu, u istom okruženju. Živimo na istim prostorima, živjeli smo stoljećima i živjet ćemo. Živjet ćemo i s onima koji su postavili minu da poginu trojica naših ljudi. I s tima ljudima živimo. I živimo s onima koji su doživjeli hrvatsko zakonodavstvo koje ih je oslobodilo krivice, jel', i žive i dalje, čak jel', obnašaju odgovorne dužnosti u Republici Hrvatskoj.
Dakle mi, kao kršćani znamo opraštati i znamo živjeti s ljudima koji možda ne misle kao mi. Znamo, jer imamo iskustvo stoljetno. Ali to ne znači da ne trebamo graditi hrvatsku domovinu svoju u kojoj će se istina reći vrlo jasno i u kojoj će se staviti stvari na svoje mjesto. Ne protiv nikoga.
Nego samo zato da nam djeca sutra ne dožive ono što su doživjeli ovi naši mladići ovdje u Kusonjama. Ako ćemo prešućivati i ako ćemo šutjeti ili ako ćemo se praviti kao da to eto ..., a bolje prešutjeti jel'. Mene užasava uvijek kad se govori o zločinima koje kao što su Kusonje, onda se kaže, ali bilo je i u obrani ovoga i onoga, dakle, stavlja se sve na istu razinu. Kao i ovo Jadovno i Jazovka. Sve smo to stavili na istu razinu, to je sve isto, idemo dalje.
Ne, treba reći istinu. A istina je naš život. Krist Gospodin došao je zato da bi mi bili slobodni. Marija se rodila na ovaj svijet da bi postala mjesto, da bi postala utroba, po kojoj će sići istina na Zemlju. Isus Krist koji je mir naš kako nam već Stari Zavjet kaže. On je mir naš. Jer nas on može pomiriti, on nas može osloboditi, on nam može dati snage da možemo istinski oprostiti i živjeti i ići naprijed.
Svaka nepravda koja se čini stvara novu nepravdu, stvara nove muke, stvara nove tjeskobe, stvara nove napetosti u ljudima i stavara u ljudima ono raspoloženje koje čovjeka čini nesposobnim za ići naprijed. Istina oslobađa čovjeka da može ići naprijed hrabro otvorenih očiju. Bez straha. Jedino čovjek koji se boji nema mira u sebi. Onaj koji se ne boji ima mir. U srcu. U duši. Zna kud ide i zna zašto živi. Naši dragi dečki koji su poginuli ovdje dali su svoj život znajući zašto ga daju. Oni su dali svoj život za hrvatsku domovinu. Na koji način i kako? Eto – tragično.
Mučki. Ali dali su ga. I ja bih jako rado da svi ljudi u Hrvatskoj od Hrvatskog sabora, do zadnjeg od nas koji smo tu mogu za ove branitelje napisati ili reći, ali reći iz duše i srca ono što je napisala mala Anamarija, evo tamo u knjizi možete pročitati za svoga djeda. Kaže Anamarija: "Istrgut si iz našega života, nestao si, teško nam je zbog toga. Ali djede ja te volim." I nacrtala je srce kraj toga. Kad svatko od nas bude to mogao reći svojim braniteljima, svojoj hrvatskoj domovini, onda će ovdje biti dobro. I lijepo. I to molim vama, to molim sebi, to molim svima onima koji u Hrvatskoj žive. Da mogu zdušno i od srca reći: "Volimo te hrvatska domovino! I spremni smo za te dati svoj život kao što su ga dali naši hrabri dečki, branitelji." To je ono što nas Krist uči, jer to je žrtva koju je on podnio za nas. On je dao svoj život. Nije kalkulirao. Ej, kakav je ovaj, kakav je onaj. Za jednoga ću dat, za drugoga ne ću dat. Dao je život za svakoga od nas. I žrtva ovih mladića je u njegovoj žrtvi doživjela svoj vrhunac i svoje ispunjenje. Jer oni su u njemu proslavljeni. Oni su proslavljeni u ljubavi i žrtvi Krista Gospodina. Jer su s krunicom oko vrata išli u smrt. Bez obzira na to kakva je. I zato braćo i sestre mi molimo danas zagovor Marijin da nam pomogne kao majka, koja najbolje razumije gubitak djeteta i muža i prijatelja i rodbine i svakoga zato jer je ona gledala svoga sina na križu, da nam pomogne da živimo iskreno kršćanski da volimo jedni druge iskrenom ljubavlju, da volimo svoju domovinu iskrenom ljubavlju.
Eto neka to bude molitva naša i neka to bude zalog ove žrtve i spomena današnjega da taj spomen ne bude samo spomen 8. rujna nego da taj spomen bude 365 dana u godini. Onda će taj spomen značiti snagu svih nas i našega života i naše budućnosti. Eto to želim nama svima, želim našim dragim obnašateljima političkih dužnosti na kojima je velika odgovornost. I ja često u svakoj misi mi molimo za one ljude koji nas vode, jer smo vam dali povjerenje. Jer na vama je odgovornost velika, hoće li istina o Hrvatskoj ići naprijed ili ne će. Ovisi o vama u velikom dijelu. Zato braćo i sestre mi molimo danas za naše drage hrabre junake, molimo za svoju dragu hrvatsku domovinu i dajmo za nju ono najbolje što jesmo i što imamo, a za nas će uvijek biti dosta, jer ona nama će uvijek dati više nego što nama treba.
Amen.