Božićna priča: razlika između inačica

''Ti si lijepa, i to najljepša, što ti je ljepota rjeđa. Nedavno vidjeh kopiju portraita kojim Botticelli obesmrti divnu Simonettu, i osupnuh se zbog sličnosti s tobom. Ti si još umna i muzikalna. Srce mi klepetaše kada si mi javila da glođeš sa majkom nevolju. Rođena si za sreću, sreća je tvoja, i to mora biti, jer ja to hoću i jer i ti moraš htjeti što ja želim. Tvoj odgoj — kao u većine tvojih zagrebačkih drugarica — nije taki da možeš na običan način sticati koricu. Gledaj dakle da se ćušneš kao pjevačica u kako kazalište ili variete. Ako ne možeš, a ti budi što drugo. Tek glavno je da sepopneš na daske i da te vide — gourmandi, bogati pomo-daripomodari. Ako mrziš javnost te vrste, baci se nafranceske romane, skupi svoju majku i posljednje dvije-tri stotine, prodaj ono čemernog namještaja, idi u Pariz, javi se modelom znamenitim slikarima ili kiparima i nećeš se požaliti. Prezri ljude iz dubine duše i nećeš učiniti glupost da se zaljubiš. Budi milostiva samo najbogatijemu i najodvratnijemu. Strast neka ti omrzne kao zanat rđavom zanatliji. Tako ćeš ostati čista u duši, vječna muka i žudnja svoje žrtve, jer pravi velegrađanin gine samo za onom koja je nesavladiva. Ne dršcidršći, Marice, jer kao učiteljica glasovi-ranjaglasoviranja veliš i sama da ne možeš živjeti, a udomiti se nećeš, jer ne možeš više nikoga ljubiti i jer si sirota, a kao prosta sluškinja, »dekla«, postala bi — silom prilika — ljuba kakvog kočijaša ili sluge. Da nemaš matere, savjetovao bih ti sa Hamletom da ideš u manastir. Da te ne volim, savjetovao bih ti da učiniš kao što ja što ću učiniti. Ne plači, Marice, jer su i moje oči suhe kao žeravica.

''Marice! Poljubi, Marice, svako mjesto u tom pismu gdje piše »Marica«, jer i ja to činim, Marice. To je posljednje, Marice, što od tebe tražim, lijepa Maro! Marice: nije li čudnovato kako se rastajemo? Mjesto tvojih usana — »Grijfon«-papirići, Marice! Marice, Marice, po stoput slatka Marice, blijeda Marice, suzooka Marice, ne-srećnanesrećna moja Marice!

Smiljanić ustane, uzme sa golog stola jedinu knjigu koju ne mogaše u Monakovu<ref>München</ref> prodati: — Vrazove pjesme. Zapalivši ono fitiljčeta od svijeće, adresuje Marici na kuverat s imenom nekake pivare i stane čitati riječi na prvoj strani Vrazove zbirke, premda ih znađaše naizust: