|
}}
{{Poezija|
: ''U smrt Marije Kalandrice''
{{tab}} Silni udes silnom vlasti
silnu ljepos jur satire:
gine dika rajske časti,
Kalandrica lijepa umire.
{{tab}}{{stih|5}} Cvijet izbrani od ljeposti
smrt pepelom eto stvara,
i u proljetju od mladosti
vil nebesku pleše i hara.
{{tab}}{{stih|9}} Groznijem suzam proplačite,
ljubovnici ucviljeni!
Dragu diklu, ku dvorite,
sad vam grabi grob studeni.
{{tab}}{{stih|13}} Eto i ljubav puna cvila
krši za njom svoje strile,
bivši ovako izgubila
svo'e kraljevstvo i sve sile,
{{tab}}{{stih|17}} tere groba sred studena
u smrtnijema nepokoji
plačna, mrazna i kamena
bez božanstva svoga stoji.
{{tab}}{{stih|21}} Pozna dobro, da na sviti,
kad jedine ni'e ljepote,
ni'e joj naprijed gospoditi
naša srca i živote;
{{tab}}{{stih|25}} vidi u smrti draga uresa
glasovite sej gospoje
oborena sva nebesa
i pristolje slavno svoje.
{{tab}}{{stih|29}} Sred smrtnoga evo vaja
Kalandrica leži odi,
kâ božice sve od raja
rajskom slavom svôm nadhodi.
{{tab}}{{stih|33}} Leži, ah jaoh, bez života:
huda ju je smrt satrla,
anđeoska nu ljepota
u njoj mrtvoj nije umrla.
{{tab}}{{stih|37}} Kad nje ljubav u zlu priku
žalosno se prem skončava,
er vlas gubi svukoliku
neumrlijeh svojih slava,
{{tab}}{{stih|41}} kroz toj i ti po sva doba,
o putniče, nje smrt cvili,
pače ostavi vrhu groba
njoj u zavjet tvoj duh mili:
{{tab}}{{stih|45}} er ne mogu već živjeti
bez života tvoja lita,
pravi život čim na svijeti
smrt umori jedovita.
{{tab}}{{stih|49}} Tijem s razlogom izbrala je
trajat vas vijek svojijeh dana
u istom grobu, gdi ostaje
rajska dikla ukopana.
{{tab}}{{stih|53}} Da što ćemo, vajmeh, veće,
huda smrti, mi pod nebi,
ako s ove zle nesreće
umrijet nam je svjema trijebi;
{{tab}}{{stih|57}} ako imamo bez radosti
uzdišući izdisati,
i pogubnoj u žalosti
bez pristanka umirati?
{{tab}}{{stih|61}} Živjeti nam ni'e načina
uzdisane bez ljubavi,
kad sred ovijeh noćnijeh tmina
svijetlo sunce nas ostavi.
{{tab}}{{stih|65}} Umrijeti je trijebi nami,
jednom smeće da svršimo;
tijem groznijem u suzami
vjekovito sveđ plačimo:
{{tab}}{{stih|69}} da daj neka voda obilna
uduši nas i utopi,
ili da nas boles' silna
plačnu u rijeku svijeh rastopi.
{{tab}}{{stih|73}} Nu što ćemo cvilit prije
u tvôj smrti, lijepa vilo?
Ali oči, od kijeh nije
svjetlje od nebi sunce bilo?
{{tab}}{{stih|77}} Ali usti primedene,
gdje u milom perivoju
lijepe ruse i rumene
smijahu se slatko u goju?
{{tab}}{{stih|81}} Ali ona slavna lica,
višnja krepos kijeh naresi,
kojim dzora i danica
klanjaše se zgar s nebesi?
{{tab}}{{stih|85}} Ali zlatne prame od kosi,
ali ostale tve ljeposti,
u kojijem se još ponosi
slava prave izvrsnosti?
{{tab}}{{stih|89}} U neizmernijem čudesima,
sred kijeh bi ti dano sjati,
ne znaš, srce što pri'e ima
za požalit, razabrati,
{{tab}}{{stih|93}} ne znajući u nesvijesti,
koji život traje sada,
gdi žestokoj u bolesti
sred smrtnoga gine jada.
{{tab}}{{stih|97}} Ah, o Bože, ovo što je?
Gdi je ona rajska mlados,
kroz liposti koja svoje
uzrokaše slatku rados?
{{tab}}{{stih|101}} Toli jesu pohudile
one ruse i ružice,
i svoj miris izgubile,
kijem resahu lijepo lice?
{{tab}}{{stih|105}} To dva sunca od istoči
vječni u zapad zašla jesu,
toli svijetle, vajmeh, oči
odi mrtve sklopljene su?
{{tab}}{{stih|109}} Ljubice su dakle iznikle
vrhu usti prirumenijeh;
i ni'e čuti rajske dikle
drazijeh riječi i medenijeh?
{{tab}}{{stih|113}} Nije čuti, usta blaga
milom riječcom da žubere,
ni da kaže skrovna blaga
slatki posmijeh priko mjere?
{{tab}}{{stih|117}} Mramorne su i kamene
oči, usti, ruke i noge,
mrazne, vajmeh, i ledene
njih milosti stoje mnoge;
{{tab}}{{stih|121}} i zato se sad ne gizda
stupaj tihi, kijem slovjaše,
kî tanašce noćnijeh zvizda
i svijeh vila nadhodjaše.
{{tab}}{{stih|125}} Ah, žalosti vjekovite!
Oči naše prem opake
mrtvu dragu vil pazite
i živete jošter jake?
{{tab}}{{stih|129}} Što s ovake, jaoh, bolesti
raspuknut se sad nećete,
ali tašte izvan svijesti
da još boles ne čujete?
{{tab}}{{stih|133}} O gospoje rajska i mila,
mramorna je srca odviše,
gdi 'e smrt tebe umorila,
tko za tobom ne uzdiše.
{{tab}}{{stih|137}} Kamene je duše u sebi,
tko ostaje u životu,
ter ne ide tijekom k tebi,
za slijediti tvu ljepotu,
{{tab}}{{stih|141}} tvu ljepotu, za kom cvili
nebo, zemlja, voda i more,
i smrt ista, kâ dan bili
skrati tvoje jasne dzore;
{{tab}}{{stih|145}} koja gorko sad kaje se,
jer ovako bez milosti
mile umori tve urese
i neizmerne tve kreposti.
{{tab}}{{stih|149}} Nu što žalos ta pomaga
i plač grozni sad na sviti,
ako umrije vila draga,
i ni'e moć je povratiti?
{{tab}}{{stih|153}} Ako opade lijepa rusa,
svijetla dika od proljetja,
i ostavi vrhu busa
drače smrtne mješte cvijetja?
{{tab}}{{stih|157}} Ako silna smrt umori,
vajmeh meni, ljepša lica,
neg ih viku dosle stvori
višnja krepos i desnica?
{{tab}}{{stih|161}} Ah, opaka kleta česti!
I jošter je duh u nami,
ni nam puca od bolesti
tvrdo srce, tvrdi kami?
{{tab}}{{stih|165}} Umrla je, utekla je
od nas dikla božanstvena,
i drugo nam ne ostaje,
razmi slava nje imena.
{{tab}}{{stih|169}} Ostaje nam sama kripos,
da 'e pjevaju grozne suze,
pokli u zemlju pođe lipos,
smrt nemila ku nam uze.
{{tab}}{{stih|173}} Ali, lijepa o gospoje,
tko će izrijet moć ikada
stoti dio hvale tvoje,
ke vik svjetlos ne zapada?
{{tab}}{{stih|177}} Tko da izkaže lica tvoga
sve liposti božanstvene,
tko li srca privrijednoga
misli i želje prihrabrene?
{{tab}}{{stih|181}} Kô te narav lijepom stvori
nad diklice sve ostale,
tako i srce tve satvori
slavne želje, svijetle hvale.
{{tab}}{{stih|185}} Da tvâ misô i tvâ duša
ne požudje ino viku,
razmi slave, u kôj kuša
vrijedno srce pravu diku,
{{tab}}{{stih|189}} tere, zasve bi gledana
od tisuću ljubovnika,
viku lipos tvâ izbrana
ne učini djela prika:
{{tab}}{{stih|193}} neockvrnjenoj u čistoći
tvoji danci svijetli biše,
kijeh glas isti u bjeloći
kô snježani lijer miriše.
{{tab}}{{stih|197}} Lijepa i vrijedna, vrijedna i lijepa
lijepoj živje u vrijednosti,
ni bi drugo tvâ pohlepa,
razmi samo od kreposti.
{{tab}}{{stih|201}} Nadaleče od taštinâ
izpraznoga bludna svijeta,
puna mudrijeh ti bistrina
sva provede tvoja ljeta,
{{tab}}{{stih|205}} ter ukaza u zeleni
i u cvijetju ljetnijeh dana
zrelo voće od jeseni,
plod razumna srca i znana,
{{tab}}{{stih|209}} da tvoj' vjerni, s kijem te s nebi
prava ljubav čisto sveza,
kripos videć tu u tebi
osta u robstvu tvoga uresa,
{{tab}}{{stih|213}} ter dočim bi u životu
tvoj vjerenik pričestiti,
vik ne prista tvu dobrotu
vjerno dvorit i ljubiti.
{{tab}}{{stih|217}} Ali nebo, da pritopi
tve kriposti zlato vrijedno,
dođe smećam, da te utopi
nepravedno i neredno.
{{tab}}{{stih|221}} Ugrabi ti mladca mila
mladijeh dobâ sred proljeća,
u komu je tebi bila
svakolika slava i sreća,
{{tab}}{{stih|225}} ter tom hudom nemilosti
hotje srce tve kušati,
za vidjeti, u žalosti
ku će krepos ukazati.
{{tab}}{{stih|229}} Nu takoga sred poraza,
kî ti umori duh napoli,
ti svijes stavnu svijetu ukaza
i uztegnu plahe boli;
{{tab}}{{stih|233}} dignu očima suze grozne,
tužbe plačne ustim uze,
a žalosti nemilosne
hotje ukopat samo u se,
{{tab}}{{stih|237}} da ti su one uspomena
od jedine tve ljubavi
draga mladca i ljubljena,
s kijem te huda smrt rastavi.
{{tab}}{{stih|241}} Podnije vrijednos tvâ visoka
stavno i krepko take jade,
zasve rana prem duboka
u tve srce da zapade;
{{tab}}{{stih|245}} dnh ukaza plemeniti,
kî vladaše mlados tvoju,
da umi'e cijelu čas dobiti
u protivnom svakom boju,
{{tab}}{{stih|249}} i da ni'edna zla nesreća
nejma u sebi take moći,
da vik može s gorkijeh smeća
tvôj kreposti vrha doći.
{{tab}}{{stih|253}} Ali duša tvâ čestita
smrtnom trudu zasve odoli,
narav, kâ ni'e kamenita,
bi podložna ljutoj boli.
{{tab}}{{stih|257}} Unutrnji crv izgrize
tve srdašce milostivo,
ke u sebi prikrati se,
što bi veoma bolježljivo,
{{tab}}{{stih|261}} pokli rados nejma puta,
u tve prsi da uljeze,
odkada ti zgoda ljuta
u grob dobro tvo'e ponese.
{{tab}}{{stih|265}} I zakonom zasve od nebi
mnozi iskaše i prosiše,
vjerni druzi da su tebi,
te im molbe zaman biše,
{{tab}}{{stih|269}} er ti vrijedna u sva djela,
za ures veći tvojijeh dika,
promijeniti nijesi htjela
vjeru mrtva ljubovnika.
{{tab}}{{stih|273}} Pače za uprav bit njegova
i slobodit sebe od jadâ,
tač boles te ljuta otrova,
da ga brzo slijediš sada.
{{tab}}{{stih|277}} Eto zlatnijeh mješte dvora,
gdje mogaše uživati,
sad mrkli te grob zatvora,
čim ti žalos život skrati:
{{tab}}{{stih|281}} žalos, kâ tvôj u pogubi
očito je ukazala,
da si prava vjerna ljubi,
komu vjeru tvu si dala.
{{tab}}{{stih|285}} Slijedi duša tvâ hrabrena
dragu dušu sve ljubavi,
i zasve er bi ostavljena,
nju vijeku ona ne ostavi.
{{tab}}{{stih|289}} Ah, kreposti plemenita,
nečuvena pri'e na sviti,
tvâ spomena glasovita
za izgled će uvik biti.
{{tab}}{{stih|293}} Svi jezici, svi narodi
pripijevaće slavnijem pjesni
svijetle i slavne ove zgodi,
zasve pune zle boljezni.
{{tab}}{{stih|297}} Ali na čem boles naša,
o ljubavi, svršit ima,
gdi se svak čas plač uzmnaža
našijem plačnijem u očima?
{{tab}}{{stih|301}} Ti, vidimo, gdje poplesa
sve božanstvo slavno tvoje
i da za raj i nebesa
grob izabra sej gospoje.
{{tab}}{{stih|305}} Mi, trijebi je, da ištemo
pospiješit se, za doć k tebi,
i da sami oberemo
smrt nemilu podat sebi;
{{tab}}{{stih|309}} rajske vile da milosti
ne želimo na sem sviti,
neg da vječnoj u radosti
s njom budemo pričestiti.
{{tab}}{{stih|313}} Kroz to grozno sveđ plačite,
oči naše boležljive,
paček se ovdi satvorite
dvije rijeke vode žive,
{{tab}}{{stih|317}} tere vašem u romonu
svjedočite prem žalosne
našu boles usionu
s ove smrti nemilosne!
{{tab}}{{stih|321}} A ti, dušo prihrabrena,
kâ uživaš vječne sreće
i čestita i blažena
ozgar gledaš naše smeće,
{{tab}}{{stih|325}} čim s hudoga nepokoja
sad opaka smrt nas mori,
od rajskoga perivoja
slavna vrata nami otvori,
{{tab}}{{stih|329}} ter čestita ti božica
uvedi nas u veselje,
da blaženstvo tvoga lica
uživaju naše želje!
{{tab}}{{stih|333}} Ucviljena tužna pjesni,
plačna kćerce moga jada,
ako ljutoj u boljezni
ikad cvilje ti dosada:
{{tab}}{{stih|337}} sad umnoži gorke cvile,
ter žalosna unaprijeda
smrt nezrelu rajske vile
groznijem suzam pripovijeda';
{{tab}}{{stih|341}} pače, da joj pod nebesi
glas uvijeke bude sjati,
pođi, na grob nje ponesi
riječi ove izpisati:
{{tab}}{{stih|345}} 'Ovi mramor vil zatvora
rajske dike i ljeposti:
tko ni'e srca od mramora,
odi izdahni od žalosti!'}}
{{Licencija|100}}
Silni udes silnom vlasti<br>
silnu ljepos jur satire:<br>
gine dika rajske časti,<br>
Kalandrica lijepa umire.<br>
Cvijet izbrani od ljeposti<br>
smrt pepelom eto stvara,<br>
i u proljetju od mladosti<br>
vil nebesku pleše i hara.<br>
Groznijem suzam proplačite,<br>
ljubovnici ucviljeni!<br>
Dragu diklu, ku dvorite,<br>
sad vam grabi grob studeni.<br>
Eto i ljubav puna cvila<br>
krši za njom svoje strile,<br>
bivši ovako izgubila<br>
svo'e kraljevstvo i sve sile,<br>
tere groba sred studena<br>
u smrtnijema nepokoji<br>
plačna, mrazna i kamena<br>
bez božanstva svoga stoji.<br>
Pozna dobro, da na sviti,<br>
kad jedine ni'e ljepote,<br>
ni'e joj naprijed gospoditi<br>
naša srca i živote;<br>
vidi u smrti draga uresa<br>
glasovite sej gospoje<br>
oborena sva nebesa<br>
i pristolje slavno svoje.<br>
Sred smrtnoga evo vaja<br>
Kalandrica leži odi,<br>
kâ božice sve od raja<br>
rajskom slavom svôm nadhodi.<br>
Leži, ah jaoh, bez života:<br>
huda ju je smrt satrla,<br>
anđeoska nu ljepota<br>
u njoj mrtvoj nije umrla.<br>
Kad nje ljubav u zlu priku<br>
žalosno se prem skončava,<br>
er vlas gubi svukoliku<br>
neumrlijeh svojih slava,<br>
kroz toj i ti po sva doba,<br>
o putniče, nje smrt cvili,<br>
pače ostavi vrhu groba<br>
njoj u zavjet tvoj duh mili:<br>
er ne mogu već živjeti<br>
bez života tvoja lita,<br>
pravi život čim na svijeti<br>
smrt umori jedovita.<br>
Tijem s razlogom izbrala je<br>
trajat vas vijek svojijeh dana<br>
u istom grobu, gdi ostaje<br>
rajska dikla ukopana.<br>
Da što ćemo, vajmeh, veće,<br>
huda smrti, mi pod nebi,<br>
ako s ove zle nesreće<br>
umrijet nam je svjema trijebi;<br>
ako imamo bez radosti<br>
uzdišući izdisati,<br>
i pogubnoj u žalosti<br>
bez pristanka umirati?<br>
Živjeti nam ni'e načina<br>
uzdisane bez ljubavi,<br>
kad sred ovijeh noćnijeh tmina<br>
svijetlo sunce nas ostavi.<br>
Umrijeti je trijebi nami,<br>
jednom smeće da svršimo;<br>
tijem groznijem u suzami<br>
vjekovito sveđ plačimo:<br>
da daj neka voda obilna<br>
uduši nas i utopi,<br>
ili da nas boles' silna<br>
plačnu u rijeku svijeh rastopi.<br>
Nu što ćemo cvilit prije<br>
u tvôj smrti, lijepa vilo?<br>
Ali oči, od kijeh nije<br>
svjetlje od nebi sunce bilo?<br>
Ali usti primedene,<br>
gdje u milom perivoju<br>
lijepe ruse i rumene<br>
smijahu se slatko u goju?<br>
Ali ona slavna lica,<br>
višnja krepos kijeh naresi,<br>
kojim dzora i danica<br>
klanjaše se zgar s nebesi?<br>
Ali zlatne prame od kosi,<br>
ali ostale tve ljeposti,<br>
u kojijem se još ponosi<br>
slava prave izvrsnosti?<br>
U neizmernijem čudesima,<br>
sred kijeh bi ti dano sjati,<br>
ne znaš, srce što pri'e ima<br>
za požalit, razabrati,<br>
ne znajući u nesvijesti,<br>
koji život traje sada,<br>
gdi žestokoj u bolesti<br>
sred smrtnoga gine jada.<br>
Ah, o Bože, ovo što je?<br>
Gdi je ona rajska mlados,<br>
kroz liposti koja svoje<br>
uzrokaše slatku rados?<br>
Toli jesu pohudile<br>
one ruse i ružice,<br>
i svoj miris izgubile,<br>
kijem resahu lijepo lice?<br>
To dva sunca od istoči<br>
vječni u zapad zašla jesu,<br>
toli svijetle, vajmeh, oči<br>
odi mrtve sklopljene su?<br>
Ljubice su dakle iznikle<br>
vrhu usti prirumenijeh;<br>
i ni'e čuti rajske dikle<br>
drazijeh riječi i medenijeh?<br>
Nije čuti, usta blaga<br>
milom riječcom da žubere,<br>
ni da kaže skrovna blaga<br>
slatki posmijeh priko mjere?<br>
Mramorne su i kamene<br>
oči, usti, ruke i noge,<br>
mrazne, vajmeh, i ledene<br>
njih milosti stoje mnoge;<br>
i zato se sad ne gizda<br>
stupaj tihi, kijem slovjaše,<br>
kî tanašce noćnijeh zvizda<br>
i svijeh vila nadhodjaše.<br>
Ah, žalosti vjekovite!<br>
Oči naše prem opake<br>
mrtvu dragu vil pazite<br>
i živete jošter jake?<br>
Što s ovake, jaoh, bolesti<br>
raspuknut se sad nećete,<br>
ali tašte izvan svijesti<br>
da još boles ne čujete?<br>
O gospoje rajska i mila,<br>
mramorna je srca odviše,<br>
gdi 'e smrt tebe umorila,<br>
tko za tobom ne uzdiše.<br>
Kamene je duše u sebi,<br>
tko ostaje u životu,<br>
ter ne ide tijekom k tebi,<br>
za slijediti tvu ljepotu,<br>
tvu ljepotu, za kom cvili<br>
nebo, zemlja, voda i more,<br>
i smrt ista, kâ dan bili<br>
skrati tvoje jasne dzore;<br>
koja gorko sad kaje se,<br>
jer ovako bez milosti<br>
mile umori tve urese<br>
i neizmerne tve kreposti.<br>
Nu što žalos ta pomaga<br>
i plač grozni sad na sviti,<br>
ako umrije vila draga,<br>
i ni'e moć je povratiti?<br>
Ako opade lijepa rusa,<br>
svijetla dika od proljetja,<br>
i ostavi vrhu busa<br>
drače smrtne mješte cvijetja?<br>
Ako silna smrt umori,<br>
vajmeh meni, ljepša lica,<br>
neg ih viku dosle stvori<br>
višnja krepos i desnica?<br>
Ah, opaka kleta česti!<br>
I jošter je duh u nami,<br>
ni nam puca od bolesti<br>
tvrdo srce, tvrdi kami?<br>
Umrla je, utekla je<br>
od nas dikla božanstvena,<br>
i drugo nam ne ostaje,<br>
razmi slava nje imena.<br>
Ostaje nam sama kripos,<br>
da 'e pjevaju grozne suze,<br>
pokli u zemlju pođe lipos,<br>
smrt nemila ku nam uze.<br>
Ali, lijepa o gospoje,<br>
tko će izrijet moć ikada<br>
stoti dio hvale tvoje,<br>
ke vik svjetlos ne zapada?<br>
Tko da izkaže lica tvoga<br>
sve liposti božanstvene,<br>
tko li srca privrijednoga<br>
misli i želje prihrabrene?<br>
Kô te narav lijepom stvori<br>
nad diklice sve ostale,<br>
tako i srce tve satvori<br>
slavne želje, svijetle hvale.<br>
Da tvâ misô i tvâ duša<br>
ne požudje ino viku,<br>
razmi slave, u kôj kuša<br>
vrijedno srce pravu diku,<br>
tere, zasve bi gledana<br>
od tisuću ljubovnika,<br>
viku lipos tvâ izbrana<br>
ne učini djela prika:<br>
neockvrnjenoj u čistoći<br>
tvoji danci svijetli biše,<br>
kijeh glas isti u bjeloći<br>
kô snježani lijer miriše.<br>
Lijepa i vrijedna, vrijedna i lijepa<br>
lijepoj živje u vrijednosti,<br>
ni bi drugo tvâ pohlepa,<br>
razmi samo od kreposti.<br>
Nadaleče od taštinâ<br>
izpraznoga bludna svijeta,<br>
puna mudrijeh ti bistrina<br>
sva provede tvoja ljeta,<br>
ter ukaza u zeleni<br>
i u cvijetju ljetnijeh dana<br>
zrelo voće od jeseni,<br>
plod razumna srca i znana<br>,
da tvoj' vjerni, s kijem te s nebi<br>
prava ljubav čisto sveza,<br>
kripos videć tu u tebi<br>
osta u robstvu tvoga uresa,<br>
ter dočim bi u životu<br>
tvoj vjerenik pričestiti,<br>
vik ne prista tvu dobrotu<br>
vjerno dvorit i ljubiti.<br>
Ali nebo, da pritopi<br>
tve kriposti zlato vrijedno,<br>
dođe smećam, da te utopi<br>
nepravedno i neredno.<br>
Ugrabi ti mladca mila<br>
mladijeh dobâ sred proljeća,<br>
u komu je tebi bila<br>
svakolika slava i sreća,<br>
ter tom hudom nemilosti<br>
hotje srce tve kušati,<br>
za vidjeti, u žalosti<br>
ku će krepos ukazati.<br>
Nu takoga sred poraza,<br>
kî ti umori duh napoli,<br>
ti svijes stavnu svijetu ukaza<br>
i uztegnu plahe boli;<br>
dignu očima suze grozne,<br>
tužbe plačne ustim uze,<br>
a žalosti nemilosne<br>
hotje ukopat samo u se,<br>
da ti su one uspomena<br>
od jedine tve ljubavi<br>
draga mladca i ljubljena,<br>
s kijem te huda smrt rastavi.<br>
Podnije vrijednos tvâ visoka<br>
stavno i krepko take jade,<br>
zasve rana prem duboka<br>
u tve srce da zapade;<br>
dnh ukaza plemeniti,<br>
kî vladaše mlados tvoju,<br>
da umi'e cijelu čas dobiti<br>
u protivnom svakom boju,<br>
i da ni'edna zla nesreća<br>
nejma u sebi take moći,<br>
da vik može s gorkijeh smeća<br>
tvôj kreposti vrha doći.<br>
Ali duša tvâ čestita<br>
smrtnom trudu zasve odoli,<br>
narav, kâ ni'e kamenita,<br>
bi podložna ljutoj boli.<br>
Unutrnji crv izgrize<br>
tve srdašce milostivo,<br>
ke u sebi prikrati se,<br>
što bi veoma bolježljivo,<br>
pokli rados nejma puta,<br>
u tve prsi da uljeze,<br>
odkada ti zgoda ljuta<br>
u grob dobro tvo'e ponese.<br>
I zakonom zasve od nebi<br>
mnozi iskaše i prosiše,<br>
vjerni druzi da su tebi,<br>
te im molbe zaman biše,<br>
er ti vrijedna u sva djela,<br>
za ures veći tvojijeh dika,<br>
promijeniti nijesi htjela<br>
vjeru mrtva ljubovnika.<br>
Pače za uprav bit njegova<br>
i slobodit sebe od jadâ,<br>
tač boles te ljuta otrova,<br>
da ga brzo slijediš sada.<br>
Eto zlatnijeh mješte dvora,<br>
gdje mogaše uživati,<br>
sad mrkli te grob zatvora,<br>
čim ti žalos život skrati:<br>
žalos, kâ tvôj u pogubi<br>
očito je ukazala,<br>
da si prava vjerna ljubi,<br>
komu vjeru tvu si dala.<br>
Slijedi duša tvâ hrabrena<br>
dragu dušu sve ljubavi,<br>
i zasve er bi ostavljena,<br>
nju vijeku ona ne ostavi.<br>
Ah, kreposti plemenita,<br>
nečuvena pri'e na sviti,<br>
tvâ spomena glasovita<br>
za izgled će uvik biti.<br>
Svi jezici, svi narodi<br>
pripijevaće slavnijem pjesni<br>
svijetle i slavne ove zgodi,<br>
zasve pune zle boljezni.<br>
Ali na čem boles naša,<br>
o ljubavi, svršit ima,<br>
gdi se svak čas plač uzmnaža<br>
našijem plačnijem u očima?<br>
Ti, vidimo, gdje poplesa<br>
sve božanstvo slavno tvoje<br>
i da za raj i nebesa<br>
grob izabra sej gospoje.<br>
Mi, trijebi je, da ištemo<br>
pospiješit se, za doć k tebi,<br>
i da sami oberemo<br>
smrt nemilu podat sebi;<br>
rajske vile da milosti<br>
ne želimo na sem sviti,<br>
neg da vječnoj u radosti<br>
s njom budemo pričestiti.<br>
Kroz to grozno sveđ plačite,<br>
oči naše boležljive,<br>
paček se ovdi satvorite<br>
dvije rijeke vode žive,<br>
tere vašem u romonu<br>
svjedočite prem žalosne<br>
našu boles usionu<br>
s ove smrti nemilosne!<br>
A ti, dušo prihrabrena,<br>
kâ uživaš vječne sreće<br>
i čestita i blažena<br>
ozgar gledaš naše smeće,<br>
čim s hudoga nepokoja<br>
sad opaka smrt nas mori,<br>
od rajskoga perivoja<br>
slavna vrata nami otvori,<br>
ter čestita ti božica<br>
uvedi nas u veselje,<br>
da blaženstvo tvoga lica<br>
uživaju naše želje!<br>
Ucviljena tužna pjesni,<br>
plačna kćerce moga jada,<br>
ako ljutoj u boljezni<br>
ikad cvilje ti dosada:<br>
sad umnoži gorke cvile,<br>
ter žalosna unaprijeda<br>
smrt nezrelu rajske vile<br>
groznijem suzam pripovijeda';<br>
pače, da joj pod nebesi<br>
glas uvijeke bude sjati,<br>
pođi, na grob nje ponesi<br>
riječi ove izpisati:<br>
'Ovi mramor vil zatvora<br>
rajske dike i ljeposti:<br>
tko ni'e srca od mramora,<br>
odi izdahni od žalosti!'<br>
[[Kategorija:Hrvatsko 17. stoljeće]]
| 