Autor:Matija Antun Relković: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
 
Nema sažetka uređivanja
Redak 1:
[[Image:Relkovic.jpg|left|Matija Antun Relković]]
[[Category:Stranica suradnika]]
 
Rodom [[Slavonija|Slavonac]] (selo Davor), bijaše sin graničarskoga časnika, a to je karijera koju je i sam izabrao. Počeo je kao običan vojnik i u vojsci stekao čin kapetana. Borio se u [[sedmogodišnji rat|sedmogodišnjem ratu]] dok nije [[1757]] zarobljen od [[Prusija|Prusa]] u Wroclawu (Bresaluu), te je proveo zarobljeništvo u [[Frankfurt na Odri|Frankfurtu na Odri]]. Tamo se bacio na opsežno i nesustavno čitanje francuskih i njemačkih racionalističkih i prosvjetiteljskih pisaca ([[Bayle]], [[Voltaire]], [[Diderot]], vjerojatno i poljskoga pjesnika Jana Kochanowskoga, auktora spjeva o ''"Satiru"'' koji mu je vjerojatno poslužio kao predložak..-no, radi se samo o pretpostavkama, jer sam nikada nije otkrio svoju ''"zarobljeničku lektiru"''). Vrativši se iz zarobljeništva, još je neko vrijeme proveo u ratovanju ([[Bavarska]]), no, zasićen vojničkim životom, povukao se u mirovinu (nakon što mu je car [[Josip II.]] dodijelio titulu nasljednoga plemića). Umro je u [[Vinkovci]]ma.
 
Relković je svestran i izuzetno utjecajan pisac, poslije [[Andrija Kačić Miošić|Kačića]] najznačajniji hrvatski autor [[18. stoljeće|18. stoljeća]], čija se djelatnost odrazila na više polja: jezikoslovnoj, didaktičnoj, praktično - prosvjetnoj. Pisac je hibridne poligrafije mudrosnica ''"Nek je svašta iliti sabranje pametnih ričih"'', [[1795]]), gramatike s elementarnim rječnikom, sintaksom i dosta proizvoljnim etimologijskim izvodima (''"Nova slavonska i nimačka gramatika"'', [[1867]] - djelo je ostalo u rukopisu za piščeva života), no, najvažniji mu je ostvaraj didaktični spjev, pučkoprosvjetni slavonski bestseler ''"[[Satir iliti divlji čovik]]"'', [[1762]], prošireno izdanje [[1779]])- sav u duhu racionalizma, zdravorazumskih moralnih pouka i pragmatičkih savjeta za obnovu gospodarstva i ostvarenje europski uljuđenoga života u Slavoniji u kojoj je još vladalo tursko nasljeđe orijentalne zapuštenosti i nemara.
 
Iz prvog velikog oružanog sukoba u koji su bile upletene gotovo sve europske sile Relković je donio novu sliku svijeta, zasnovanu na idejama francuskog prosvjetiteljstva. Pragmatizam europskog XVIII. stoljeća našao je u njemu svoga najznatnijeg predstavnika u nas. Merkantilističku predodžbu predjozefinskog vremena, dominantnu u prvom izdanju, zasjenilo je u drugom fiziokratsko shvaćanje poteklo od francuskih političkih filozofa koje predvodi [[Francois Quesnay]]. U tim idejama Relković je našao sebe, kroz njih je gledao svoju Slavoniju. Dokazuju to prozni dijelovi u drugom izdanju, gdje govori o seljaku i njegovoj prisnosti s prirodom: ako stihovi u "Satiru" ne mogu svjedočiti o Relkovićevim pjesničkim sposobnostima (kojih, realno, i nema), te nevelike, gotovo epizodne glose svjedoče vrlo uvjerljivo da je Relkovićev racionalizam bio nošen propovjedničkim i obnoviteljskim entuzijazmom. Nije Relković bio bez talenta, ali ipak, više od talenta, njega čini piscem sjajna inteligencija duha. Kao moralist i popularizator vlastitih ideja, on želi samo jedno: biti zabavan i koristan svakom čitatelju - i to je postigao. Pisan popularnim stihom narodne pjesme, tečnom slavonskom ikavicom, "Satir" je imao golem učinak. Povijesno jezikoslovlje je Relkovićevo djelo prevrjednovalo, odavši priznanje njegovu prosvjetiteljskomu učinku, no istaknuvši u prvi plan modernost njegova novoštokavskoga idioma koji je, uz Kačićevu općenacionalnu i europsku uspješnicu, odigrao ključnu ulogu u kristalizaciji hrvatskoga novoštokavskoga jezičnoga standarda.